Zoo vrtovi ne educiraju
Kritička procjena istraživanja o zoološkim vrtovima i akvarijima
Society and Animals 18 (2010) str. 126-138
Lori Marino, Scott O.Lilienfeld, Randy Malamud, Nathan Nobis, Ron Broglio
Emory University
Georgia State University
Morehouse College
Arizona State University
Sadržaj
Današnji zoološki vrtovi i akvariji nazivaju se mjestima obrazovanja i očuvanja. Nedavno provedeno istraživanje Američke udruge zooloških vrtova i akvarija (AZA) (Falk et al., 2007) široko je najavljivano kao prvi izravni dokaz kako posjeti zoološkim vrtovima i akvarijima izazivaju dugoročne pozitivne učinke na stavove ljudi prema drugim životinjama. U ovom radu istražit ćemo ispravnost tog zaključka analizirajući metodološku osnovanost istraživanja. Zaključujemo da Falk et al. (2007.) sadrži barem šest velikih prijetnji metodološkoj valjanosti, koje potkopavaju ispravnost zaključaka autora. Ne postoji nikakav uvjerljiv dokaz za tvrdnju da zoološki vrtovi i akvariji promiču promjenu stava, edukaciju niti interes za očuvanje kod posjetitelja, iako je opravdano daljnje istraživanje ove mogućnosti korištenjem metodološki savršenijih konstrukcija.
Pozadina
Izlaganja uhvaćenih životinja postoje još od davnih vremena. Zoološki vrtovi i akvariji (koji uključuju i morske parkove) donedavno su bili opće prihvaćeni oblici zabave, a malo se pažnje obraćalo na njihovu svrhu ili pozitivne i negativne aspekte hvatanja i zatočenja životinja. Ipak, sedamdesetih godina prošloga stoljeća probudila se javna svijest o prirodi, okolišu i očuvanju. Mnogi zoološki vrtovi i akvariji na taj su pomak u političkoj misli odgovorili nazivajući se posrednicima za očuvanje vrsta i obrazovanje javnosti.
Tijekom godina mnoga su istraživanja dovela do nepotpunog razumijevanja učinka zooloških vrtova i akvarija na ciljeve obrazovanja i očuvanja (vidi Dierking, Burtnyk, Buchner, & Falk, 2002, radi pregleda). Nedavna studija koju je provela AZA (Falk et al., 2007), naslova 'Zašto su zoološki vrtovi i akvariji važni: procjena utjecaja posjeta zoo-u ili akvariju' široko je najavljivana kao prvi izravni dokaz kako posjeti zoološkim vrtovima i akvarijima izazivaju dugoročne pozitivne učinke na stavove ljudi prema drugim životinjama.
AZA ovlašćuje, predstavlja i reklamira 216 američkih najistaknutijih zooloških vrtova i akvarija. Velik broj njih, uključujući Montery Bay Akvarij, Zoološki vrt u Naplesu (Naples, Florida), Fresno Chaffee Zoo, El Paso Zoo i mnogi drugi, razmeću se otkrićima ove studije na svojim web stranicama. Navodi u novinama koje većina tih stranica citira o ovoj istrazi govore kao o studiji koja 'postavlja nove temelje' i tvrde da 'posjećivanje ovlaštenih zooloških vrtova i akvarija u Sjevernoj Americi ima odgovarajući utjecaj na razumijevanje odraslih posjetitelja i njihov stav prema očuvanju' (Američka udruga zooloških vrtova i akvarija, 2006). Nadalje, citiraju Cynthiju Vernon, potpredsjednicu programa za očuvanje iz Monterey Bay Akvarija i istraživačicu studije: 'Istraživanje o učinku na posjetitelje pokazuje da zoološki vrtovi i akvariji poboljšavaju javno razumijevanje biljnog i životinjskog svijeta i očuvanje životinjskih staništa. Ono potvrđuje tezu da imamo snažan utjecaj na naše posjetitelje' (Američka udruga zooloških vrtova i akvarija, 2006.). Dalje citiraju Jima Maddyija, predsjednika i izvršnog direktora AZA-e, koji tvrdi da 'Po prvi put imamo pouzdane dokaze koji potvrđuju pozitivan utjecaj zooloških vrtova i akvarija na osjećaje i stavove posjetitelja prema očuvanju.' (Američka udruga zooloških vrtova i akvarija, 2006.). Od svibnja 2009. AZA-in su izvještaj deset puta citirali razni zoološki vrtovi i akvariji (Google tražilica,15. svibnja 2009.) što je rezultiralo sa 120 web traženja (Google tražilica, 15.svibnja 2009.), od kojih su se gotovo svi pohvalno izjasnili u svezi Falk et al. istraživanja.
Upravo zbog ovih razloga AZA-in izvještaj valja osobito temeljito proučiti. Ako tvrdnje glede AZA-inog izvješaja, a koje idu u korist mnogih zooloških vrtova i akvarija, premašuju stvarna otkrića, posjetitelji njihovih web stranica i korisnici drugih promotivnih materijala mogu doći do neispravnih zaključaka. Štoviše, kao što je primijetio Mason (2000.) postoji značajna oskudica u informacijama o tome kakvi su učinci zooloških vrtova i akvarija na posjetitelje, što ovaj izvještaj čini posebno važnim. Uistinu, pitanja kojima se Falk et al. bave neporecivo su važna. Iako će naša analiza ukazati na značajnu metodološku slabost AZA-inog izvještaja, naše namjere su krajnje konstruktivne. Mi želimo iskoristiti AZA-in izvještaj izričito kao primjer lekcije koja može pomoći u izbjegavanju metodoloških zamki u budućim istraživanjima na ovom području, a neke od tih zamki se pojavljuju i u drugim ispitivanjima učinaka zooloških vrtova i akvarija na posjetitelje.
Falk et al. istraživanje obuhvaća dvije faze. Prva je usredotočena na motivaciju koja tjera ljude da posjećuju zoološke vrtove i akvarije, a druga je pokušala izmjeriti promjene u stavovima prema očuvanju nastalih kao rezultat posjeta tim institucijama. Osnovni cilj istraživanja bio je 'procijeniti utjecaj posjeta zoološkim vrtovima i akvarijima na odrasle, kao i razviti instrumente koje će svaka institucija moći koristiti u mjerenju njihovog utjecaja na posjetitelje u svezi očuvanja' (Falk et al., 2007., str. 6). Tijekom tri godine u istraživanju je sudjelovalo više od 5500 posjetitelja i 12 zooloških vrtova i akvarija. Na temelju njihovih otkrića autori zaključuju da posjeti zoološkim vrtovima i akvarijima imaju odgovarajući pozitivan utjecaj na razumijevanje odraslih posjetitelja i njihov stav prema očuvanju. U ovom članku mi ćemo se baviti opravdanošću tog zaključka analizirajući metodološku ispravnost samog istraživanja.
Analiza i otkrića
Glavna pretpostavka Falk et al. istraživanja jest da zoološki vrtovi i akvariji imaju pozitivan utjecaj na osjećaje, stavove i znanje posjetitelja prema očuvanju. Tu su pretpostavku provjerili u drugoj fazi istraživanja, koja je usredotočena na mjerenje promjena u kratkoročnom i dugoročnom znanju i stavovima posjetitelja u vezi očuvanja. Falk et al. odabrali su dva zoološka vrta i dva akvarija, gdje su ispitivali posjetitelje na ulazu i izlazu, kako bi 'dobili najobuhvatniju moguću sliku o njihovom znanju o očuvanju, kao i očitovanje, svrhu i sveukupni dojam njihovog posjeta' (str.8).
U ovom dijelu istražujemo je li ovo istraživanje konstruirano na odgovarajući način kako bi se bavilo svojom osnovnom pretpostavkom. Falk et al. nedvosmisleno iznose snažne zaključke na temelju kauzalnosti: oni tvrde da posjeti zoološkim vrtovima i akvarijima imaju odgovarajući učinak na znanje i stavove posjetitelja. Kako bi potkrijepili taj zaključak temeljen na pretpostavci, Falk et al. su morali provesti istraživanje koje bi omogućilo priliku da se presudi između empiričkih dokaza za dvije pretpostavke. Drugim riječima, valjano istraživanje mora biti izvedeno tako da osigura dokaze koji će pobiti pretpostavku ako je ona kriva. Osporivost jest sine qua non zdravog znanstvenog istraživanja (Popper, 1959.).
Imajući na umu ove epistemičke oštre kritike, odredili smo valjanost Falk et al. prema standardnim metodološkim kriterijima iznesenima od četiri pouzdana izvora: Cook i Campbell (1979.); Shadish, Cook i Campbell (2002.); Kendall i Norton-Ford (1982); i Shaghnessy i Zechmeister (1994.).Ovi izvori iznose koje su to prijetnje valjanosti koje bi trebalo izbjegavati u istraživanju. Već i prisutnost samo jedne veće prijetnje valjanosti može otežati ili u nekim slučajevima onemogućiti interpretaciju nalaza.
Prije nego započnemo s opisivanjem svake pojedine prijetnje koju smo uočili kod Falk et al., trebali bismo istaknuti važnu konceptualnu slabost istraživanja od početka. Cilj autora bio je procijeniti utječe li doživljaj zooloških vrtova i akvarija na uvjerenja i znanje posjetitelja. Kada govorimo o znanju, Falk et al. ocijenili su samo ono što su ispitanici rekli da vjeruju ili razumiju; nisu primijenili nikakvo izravno mjerenje znanja. Postoji opsežna literatura o netočnostima povezanima s mjerenjem izvještaja koji daju sami sudionici. Na primjer, Ross (1989.) je upozoravao da instrumenti takvog 'samoizvještaja' mogu biti osobito podložni utjecajima implicitnih teorija (osobne priče). Posebice, primijetio je da ako ljudi vjeruju da će se njihovi stavovi promijeniti kao posljedica iskustva ili intervencije, mogu se netočno prisjetiti svojih prvobitnih stavova (prediskustvenih, predintervencijskih) drukčijima nego što su zapravo bili. Stoga, bez izravnog mjerenja promjena u znanju, Falk et al. u najboljem su slučaju mogli procijeniti što ispitanici vjeruju da znaju ili razumiju, a ne, kao što su tvrdili, ono što zapravo znaju. Falk et al. vjerojatno su bili zainteresirani za posljedice posjeta zoološkim vrtovima i akvarijima na uvjerenja i znanja stoga što te promjene u stavovima mogu unaprijediti pozitivno ponašanje posjetitelja. No, oni nisu primijenili nikakvo mjerenje ponašanja kao takvog.
Ostavimo sad tu veliku slabost po strani i okrenimo se detaljnijem metodološkom pregledu valjanosti Falk et al. Preciznije, postavljamo pitanje: jesu li Falk et al. vjerodostojno zabilježili prijavljena uvjerenja ispitanika o njihovim stavovima i znanju. Glavne metodološke prijetnje valjanosti Falk et al. tiču se slabog nadzora eksperimenata. Mi smo utvrdili sedam neovisnih prijetnji valjanosti, izloženih dolje. Većina tih prijetnji odnosi se na konstruktivnu valjanost, odnosno na ispravnost mjera kao pokazatelja elemenata koju istraživači proučavaju, ili unutranju valjanost, tj. ispravnost odnosa varijabli unutar istraživanja.
Nenasumičan uzorak. Falk et al. oslonili su se na nenasumičan izbor sudionika. Rekli su da su koristili metodu 'kontinuiranog ispitivanja' kako bi smanjili pristranost u biranju uzoraka pristupajući prvoj dostupnoj grupi posjetitelja pri ulasku u ustanovu, zatim sljedećoj i tako dalje. Vodili su dnevnik odbijanja kako bi imali evidenciju posjetitelja koji su odbili sudjelovati. Ipak, nisu prijavili nikakve rezultate iz tog dnevnika, čime su onemogućili procjenu karakteristika onih koji su odbili sudjelovati, a time i stupnja reprezentativnog uzorka. S obzirom da su sudionici u tom istraživanju samoizabrani, vrlo je vjerojatno da nisu nasumični. Iako su istraživači dali upute ispitivačima da budu nepristrani u prilaženju posjetiteljima, pružili su malo informacija o tome kako su postigli ili izmjerili objektivnost.
Nespecifični učinci. Nespecifični učinci su poboljšanja proizašla iz generičkih utjecaja koji nisu specifični za određeni uvjet ili primarnu varijablu pod istraživanjem i koja mogu biti uzrokovana raznim drugim iskustvima. Iskustva zooloških vrtova/akvarija trebaju biti poticajna i pozitivna. Ona uključuju uranjanje u osjetilno i fizički angažiran okoliš, što sa sobom nosi mnogo novih komponenata. I zato je procjena osjetljiva na mnogo nespecifičnih učinaka, uključujući nove učinke. Novi učinci su opći učinci, puni poleta i energije, novog uzbudljivog iskustva (Shadish et al., 2002.). Falk et al. nisu procjenjivali niti tražili nove učinke uspoređujući svoje rezultate s odgovorima na neke druge, razmjerno nove stimulanse, kao što su nova uzbudljiva iskustva u zabavnom parku koja ne uključuju životinje.
Konstruktivno zbunjivanje. Konstruktivno se zbunjivanje pojavljuje kada se ne uzme u obzir činjenica da iskustvo koje se istražuje sadrži više komponenata koje utječu na ishod. Iskustvo zooloških vrtova/akvarija uključuje kompleksan izbor komponenata koje uključuju interakciju s drugim ljudima, šetnju atraktivnim unutarnjim ili vanjskim dijelovima, posjete poklon dućanima i štandovima s hranom, a često i vožnje, ture i druge atrakcije. Čak je i iskustvo posjeta zasebnom životinjskom izlošku kompleksno i može se razdijeliti na različite komponente, kao što su razgovor s docentom ili trenerom ili šetnja među izlošcima osmišljenima tako da sadrže mnoge prirodne komponente kao što su drveće, kamenje i voda. U slučaju interaktivnih izložaka životinja, a osobito programa plivanja u akvarijima, mnoštvo značajnih komponenata može pridonijeti sveukupnim odgovorima sudionika (Marino & Lilienfeld, 2007., 1998.).
U literaturi vezanoj uz psihologiju konstruktivno se zbunjivanje tipično minimalizira ili eliminira raščlanjujućim istraživanjima (Kazdin, 1994.), koja odvajaju moguće učinke sastojaka drukčijeg postupka tako da stvaraju drukčije eksperimentalne uvjete koji sadrže te učinke. Iako ne postoji samo jedan idealni način kontrole iskustava zooloških vrtova/akvarija, Falk et al. nisu uključili čak niti minimalno učinkovite postupke raščlanjivanja koji bi se bavili tom temom.
Značajke potražnje. Jedna od najčešćih prijetnji valjanosti jest prisutnost značajki potražnje, tj. tendencija sudionika da mijenjaju svoje odgovore prema onom što vjeruju da je pretpostavka istraživača. Iskustva zooloških vrtova/akvarija prikazana su u kontekstu obrazovnog iskustva na očit način. Moderni zoološki vrtovi/akvariji odnedavno su se prestali nazivati mjestima zabave, već centrima za edukaciju, istraživanje i očuvanje (Malamud, 1998.). Ova nova poruka prožima mnoge elemente iskustava zooloških vrtova/akvarija, uključujući izlaganje životinja, vrstu predmeta koji se prodaju u poklon dućanima, jezik korišten u tekstu na izlošcima, govor docenta i trenera i opis aktivnosti za posjetitelje. Na primjer, Zoo u Bronxu, koji je bio jedan od sudionika u Falk et al., o nekim svojim izlošcima govori kao o 'živim učionicama'. Jedna druga ustanova koja je sudjelovala, Binder Park Zoo, među svoje je atrakcije uvrstila Vrtuljak očuvanja koji je prikazivao zvjerinjak izrezbarenih životinja koje su se mogle 'sponzorirati', tvrdeći da će 'posjetitelji vrtuljka učiniti mnogo za podržavanje njihovih programa očuvanja širom svijeta'. Floridski akvarij u Tampi najavio je događaj u kojem akvarij 'ide zeleno'. Očite poruke očuvanja i edukacije povezane s ovim atrakcijama čine namjere zoološkog vrta, kao i one istraživača, očitima svim posjetiteljima, a time i prožimaju istraživanje Falk et al. s potencijalnim značajkama potražnje koje mogu umanjiti njegovu valjanost. Falk et al. zanemarili su se zaštititi od tog problema: štoviše, posjetitelje su 'u potpunosti informirali o svrsi istraživanja' (Alat za procjenu posjetitelja, str. 10), a na str. 13 daje upute ispitivačima da ih uvjeri (posjetitelje) 'da će njihovo sudjelovanje osigurati pozitivnu i opipljivu korist budućim posjetiteljima zooloških vrtova i akvarija.' Te upute čine doslovno sva otkrića Falk et al. potencijalno sumnjivima. Nadalje, Falk et al. su dali upute ispitivačima da u znak zahvale sudionicima dijele male darove. Dokazi idu u prilog tome da takvi znakovi za posljedicu mogu imati blago podizanje raspoloženja koje onda može utjecati na ocjenu (Westerman et al., 1996.).
Posljedice očekivanja ispitivača. Posljedice očekivanja ispitivača odnose se na sklonost ispitivača da nenamjerno usmjeravaju rezultate u skladu sa svojom pretpostavkom. Velik broj istraživanja pokazuje da očekivanja ispitivača mogu utjecati ne samo na to kako su subjektovi odgovori kodirani i interpretirani, već i na same odgovore (Rosenthal, 1994.). S obzirom da su mjeritelji koji su i dali procjenu ispitanicima na ispunjavanje bili svjesni željenoga rezultata, objektivnost procedure bilježenja kod Falk et al. sumnjiva je. Točnije, teško je isključiti mogućnost suptilnog i nenamjernog redanja subjekata. Falk et al. nisu niti pokušali ublažiti taj potencijalni problem. Nadalje, pružili su malo informacija o tome kako su proveli procjene, kao na primjer gdje su promatrači stajali i kamo su gledali dok su ispitanici ispunjavali anketu. U najmanju ruku, potencijalne posljedice očekivanja ispitivača mogle su se smanjiti uključivanjem neutralnih anketara ili onih koji nisu znali kakva je pretpostavka.
Pristranost odgovora. Pristranost odgovora može se pojaviti na nekoliko načina; npr. ispitanici mogu odgovarati na pitanja onako kako misle da ispitivač to od njih želi, a ne prema svom stvarnom uvjerenju (vidi odlomak o Značajkama potražnje). Takva pristranost osobito je moguća kada je anketa sročena tako da čini jednu vrstu odgovora vjerojatnijom od druge, neovisno o sadržaju. Falk et al. odredili su afektivni odgovor posjetitelja skalom Likertova tipa, od 13 stavki i sedam točaka (crtež 1). Dvije vrste pristranosti kojima je ova anketa podložna su pristranost pristanka i društvena poželjnost (vidi Paulus, 1991.). Kod pristranosti pristanka ili 'govorenja da' ispitanici se slažu s tvrdnjama ankete, neovisno o njenom sadržaju. Pregled sadržaja stavki skale Likertova tipa kod Falk et al. otkriva da su samo dvije od tri stavke tumačene negativno. Te dvije stavke glase ovako: 'Ja sam dio problema s prirodom', i 'Ne mogu učiniti mnogo da pomognem prirodi'. Preostale stavke su tumačene pozitivno, npr. 'Ja sam dio rješenja za problem s prirodom'; 'Životinje su nevjerojatne'; i 'Biti u zoološkom vrtu/akvariju je zabavno'. S obzirom da je većina stavki tumačena u istom smjeru, skala je podložna pristranosti pristanka.
Pristranost društvene poželjnosti je sklonost predstavljanja sebe u boljem svjetlu. U slučaju kada se društvena poželjnost ne može eliminirati, istraživači često posegnu za primjenom neovisne skale koja mjeri društveno poželjno odgovaranje, uz pretpostavku da ako sudionik odgovara na društveno poželjan način na toj skali, vrlo će vjerojatno tako nastaviti odgovarati tijekom cijelog istraživanja. U nekim slučajevima istraživači onda koriste te rezultate kao moderatorsku ili neovisnu varijablu u analizama (Piedmont, McCrae, Riemann, & Angleitner, 2000.). Ne postoji dokaz da su se Falk et al. zaštitili od društvene poželjnosti, niti da su pregledali stavke radi visokih razina saturacije s dimenzijom društvene poželjnosti.
Slabost samo-poslije, retrospektivno-prije načina. Umjesto pravog prije-poslije (tj. ulaz-izlaz) anketiranja, Falk et al. proveli su svoje ispitivanje u potpunosti na izlazu gdje su pitali posjetitelje da razmisle kako bi bili odgovorili na ista pitanja pri dolasku (retrospektivno-prije). Njihovo opravdanje za ovo samo-poslije, retrospektivno-prije mjerenje jest to da time eliminiraju mijenjanje odgovora. Mijenjanje odgovora je promjena u sudionikovom mjerenju ili kontekstu odgovaranja na pitanja od pred-testa do post-testa što remeti očite učinke programa ili manipulacije koje se istražuje (Howard, 1980.). Metoda retrospektivnog-prije koristi se kako bi se ublažilo mijenjanje odgovora ograničavajući sudionikove odgovore na isti vremenski okvir i kontekst. Ipak, metoda retrospektivnog-prije je najkorisnija u osiguranju od mijenjanja odgovora kada se procjenjuju promjene u znanju od obrazovnih programa, kroz relativno duge vremenske periode, a ne od utjecaja kratkoročnih iskustava na uvjerenja ili naklonost, kao što je to bio slučaj kod Falk et al.
Falk et al. su utvrdili da je samo-poslije, retrospektivno-prije mjerenje, koje su koristili i neki drugi istraživači na tom području, pouzdanije od tradicionalnih prije/poslije mjerenja za određivanje stavova. Citirali su dva istraživanja kako bi opravdali ovaj zaključak (Stevens & Lodl, 1999.; Rockwell &Kohn, 1989.). No, niti Rockwell i Kohn (1989.) niti Stevens i Lodl (1999.) nisu zabilježili kvantitativno mjerenje pouzdanosti u svojim procjenama ove metode, tako da ostaje nejasno na temelju čega Falk et al. iznose tu tvrdnju. (Falk et al. prijavljuju koeficijent pouzdanosti (stabilnosti) od 0.842). Štoviše, iako je tradicionalna prije-poslije metoda sklona tome da podcijeni posljedice programa, retrospektivno-prije mjerenje često precijeni posljedice programa (Colosi & Dunifon, 2006).
Općenito, iako retrospektivno-prije metoda eliminira određene izvore pogrešaka, donosi neke druge, čime se Falk et al. uopće ne bave. One uključuju pristranost prisjećanja (nemogućnost točnog prisjećanja stavova iz prošlosti), društvenu poželjnost (opisanu ranije), opravdanje truda (izvještaj o promjeni da bi se opravdali vrijeme i energija uloženi u iskustvo) i kognitivnu disonancu (izvještaj o poboljšanju ili promjeni, iako ih nije bilo, kako bi se ublažio unutarnji sukob proizašao iz očekivanja da su se promjene trebale dogoditi). Ni jednu od ovih potencijalnih posljedica pristranosti Falk et al. nisu kontrolirali niti izračunali.
Istraživanje slabosti dugoročnog učinka. Falk et al. proveli su 'istraživanje o dugoročnim učincima' kako bi zabilježili dugoročne promjene u stavovima, uvjerenjima i opažanjima posjetitelja nakon prvotnog istraživanja. Posjetitelje su tražili e-mail adresu i broj telefona. No, zbog slabog odaziva nisu uspjeli sakupiti slučajni uzorak ispitanika. Od 592 sudionika samo ih je 84 dovršilo dugoročne intervjue, usprkos mnogim pokušajima da ih se kontaktira. Autori su priznali da nisu uspjeli dostići valjanu stopu odaziva. Ipak, nisu izvijestili o tome kako su se, u potencijalno važnim varijablama, razlikovali oni koji su se odazvali od onih koji nisu. Napravili su 'instrumente usporedne procjene' koji su se sastojali od pitanja otvorenoga tipa s ciljem da ispitaju posjetiteljevo sjećanje prvotnog iskustva otprije 7-11 mjeseci. Falk et al. izvjestili su da su se gotovo svi kontaktirani prisjetili svog iskustva. Ono što je najvažnije za ciljeve istraživanja jest da su Falk et al. zaključili da je 61% ispitanika govorilo o tome što su naučili od prvotnog posjeta zoo-u ili akvariju. Kada su priupitani čemu se zoološki vrtovi i akvariji nadaju da će posjetitelji izvući iz posjeta, 40% ih je spomenulo očuvanje, a 66-76% ih je reklo da vjeruju da zoološki vrtovi i akvariji igraju važnu ulogu u očuvanju i edukaciji.
Falk et al. interpretirali su ova otkrića kao potporu zaključku da zoološki vrtovi i akvariji imaju važnu ulogu u očuvanju i edukaciji na duge staze. Ali procjenu tog zaključka slabi nekoliko metodoloških ograničenja. Prvo, relativno mali postotak odaziva ostavlja mogućnost da oni koji su se odazvali ne predstavljaju cijeli uzorak. S obzirom da autori nisu odredili razlikuju li se oni koji su se odazvali od onih koji nisu u potencijalno važnim varijablama, kao što su npr. prvotni stavovi prema zoološkim vrtovima i akvarijima, ta mogućnost (poznata kao gubitak subjekata) ne može se procijeniti. Ova slabost samo se nastavlja na probleme nenasumičnog uzorka u ovome istraživanju.
Drugo, postoji mnogo dokaza da sjećanje ima puno veću sposobnost rekonstrukcije nego što se mislilo (Loftus, 1993.) i da su retrospektivni izvještaji često sumnjive valjanosti. Ross (1989.) je istražio literaturu o učincima implicitnih teorija na retrospektivne mjere i zaključio: 'Pristrane retrospekcije zadobivene u anketama mogu voditi, između ostaloga, do netočnog shvaćanja ljudskog ponašanja' (str. 354). U finom nizu istraživanja Ross (1989.) je pokazao da pojedinci u istraživanjima postupka često nenamjerno iskrive sjećanje o poboljšanju na temelju vlastitih očekivanja u svezi promjene. Na primjer, ako pojedinci očekuju napredak kao posljedicu postupka, ali objektivno ga ne dožive, često će se sjećati stanja prije tog postupka gorim nego što je zapravo bilo (Conway & Ross, 1984.). Isti fenomen može vrijediti i za rezultate koje su iznijeli Falk et al., jer je moguće da su se ispitanici prisjetili svojih stavova prije posjeta manje pozitivnima nego što su bili nakon posjeta.
Nadalje, Falk et al. nikad nisu procjenjivali niti analizirali stavove koji su se možda pogoršali kao rezultat iskustva zoološkog vrta i akvarija. Stoga, omjer sudionika koji su dali negativne odgovore, tj. odgovore koji ukazuju na to da je posjet zoo-u ili akvariju bio popraćen pogoršanjem stavova prema edukaciji i očuvanju, nije poznat. Na primjer, Falk et al. nisu uključili stavke koje procjenjuju u kojoj mjeri posjetitelji doživljavaju životinje kao objekte zabave, a ne očuvanja, što je promjena koju se može shvatiti negativnom. Nasuprot tome, čini se da su autori pretpostavili da su sve posljedice zooloških vrtova i akvarija nužno pozitivne - pretpostavka koja se ne čini opravdanom s obzirom na nedostatak sustavnih podataka o tim posljedicama.
Problem interpretacije. Kao dodatak već obrađenim velikim prijetnjama valjanosti, istraživanje Falk et al. sadrži i brojne probleme interpretacije. Središnja slabost Falk et al. jest da autori neprestano povlače kauzalne zaključke iz podataka koji su po prirodi nekauzalni. Njihov generalni zaključak jest da posjet ovlaštenom zoološkom vrtu ili akvariju ima određeni učinak na razumijevanje i stavove o očuvanju kod odraslih posjetitelja. Na primjer, Falk et al. tvrde: 'Naše trogodišnje istraživanje o utjecaju na posjetitelje je pokazalo da posjet ovlaštenom zoološkom vrtu ili akvariju u Sjevernoj Americi ima određeni učinak na razumijevanje i stavove o očuvanju kod odraslih posjetitelja' (str.9, naglasak dodan). Ova tvrdnja daje naslutiti da zoološki vrtovi i akvariji uzrokuju promjenu u stavovima i razumijevanju posjetitelja, iako je bez pokrića ako uzmemo u obzir kvazi-eksperimentalnu (a ne eksperimentalnu) prirodu njihovog načina izvedbe. Zapravo, autori iznose slične kauzalne tvrdnje ni više ni manje nego devet puta u svom izvještaju. Kao što smo ranije primijetili, s obzirom da Falk et al. donose snažne kauzalne zaključke, njihovo se istraživanje s pravom može kritizirati na temelju toga jesu li ti zaključci potkrijepljeni metodološki ispravnim istraživanjem. Da Falk et al. nisu donosili kauzalne zaključke, gotovo da ne bi bilo razloga raspravljati o metodološkim slabostima vezanima uz prijetnje valjanosti.
I konačno, ako stavimo na stranu sve te metodološke prijetnje valjanosti, razborito je primijetiti izvještaj o stvarnim dobicima u utvrđenom znanju posjetitelja. Falk et al. zaključuju da 'nije bilo opće statistički značajne promjene u razumijevanju viđenoga' (str.10). Stoga autori nemaju snažne dokaze za svoju pretpostavku jer nisu našli nikakvu značajnu korist u općem znanju od posjeta zoološkim vrtovima i akvarijima. Kao odgovor, Falk et al. nagađaju da su subjekti mogli steći neko konkretnije znanje o životinjama ili očuvanju, a to su znanje zanemarili izmjeriti. Ipak, zanimljivo je da uvjeravaju da 'da smo mjerili takvo znanje, vjerojatno bismo otkrili značajne koristi od posjeta' (str.10). Ovakav način zaključivanja, koje Dawes (1994.) spominje kao 'argument iz vakuuma', je problematično jer počiva na nedokazivoj – i u konačnici neznanstvenoj – pretpostavci da bi promjene bile vidljive na zavisnim varijablama koje nisu bile mjerene. Ukratko, naša metodološka analiza Falk et al. pokazuje da su njihova osnovna otkrića i zaključci neobjašnjivi i neosnovani.
Rasprava i zaključak
Treba pozdraviti pokušaj Falk et al. da istraže važnu temu koja je do sada dobivala malo pažnje (Mason, 2000.), poglavito utjecaje zooloških vrtova i akvarija na znanja i stavove posjetitelja. No, usprkos tome što je Falk et al. istraživanje opće prihvaćeno u zajednicama zooloških vrtova i akvarija, mi smo pokazali da je zbog brojnih metodoloških slabosti njihova otkrića teško, ili čak nemoguće interpretirati. Još važnije, njihove tvrdnje – naširoko objavljivane po web stranicama zooloških vrtova i akvarija – jako nadmašuju njihova metodološki ograničena otkrića. Stoga pozivamo zoološke vrtove i akvarije da prestanu citirati ovo istraživanje u svojim promotivnim materijalima kao dokaz promjene na bolje u stavovima posjetitelja, jer taj je zaključak neopravdan i može dovesti u zabludu.
Također, podupiremo daljnje istraživanje koje bi se bavilo metodološkim prijetnjama valjanosti koje smo utvrdili. Osobito pozivamo istraživače da koriste metode koje (a) uključuju odgovarajuće usporedne grupe sudionika izložene drugim oblicima stimulativne zabave, ali ne zoološkim vrtovima i akvarijima, (b) primjenjuju potpune prije/poslije procjene u obje grupe, (c) pokušavaju minimalizirati posljedice očekivanja ispitivača, u idealnom slučaju korištenjem promatrača koji ne znaju koja je pretpostavka, (d) primjenjuju upitnike koji procjenjuju stvarno znanje uz uvjerenja i stavove, pokušavaju kontrolirati pristranost odgovora i procjenjuju potencijalne učinke pogoršanja, i (e) provode pomoćnu analizu kako bi ispitali mogući utjecaj nereprezentativnog uzorka na rezultate. U tom pogledu, naša kritika, iako usmjerena na jedno utjecajno istraživanje, može djelomično poslužiti kao niz smjernica za neke buduće istraživače zooloških vrtova i akvarija, kako bi proveli ispravnija istraživanja.
Ukratko, do danas ne postoji niti jedan uvjerljiv dokaz, pa čak niti nagovještaj, za opravdanost tvrdnje da zoološki vrtovi i akvariji promiču promjenu stava, edukaciju i interes za očuvanje kod posjetitelja. Neki bi mogli reći da su metodologije koje su koristili Falk et al. uobičajene u većini istraživanja posjetitelja zooloških vrtova i akvarija. U tome možda ima istine, ali ne proturječi našoj metodološkoj kritici, niti ne znači da se pogreške njihovog istraživanja ne trebaju ispraviti u budućim istraživanjima posjeta zoološkim vrtovima i akvarijima. Samo dobro kontrolirano istraživanje, a ne zaneseno dokazivanje koje nadmašuje kvalitetu znanstvenoga dokaza, može se baviti pitanjem opravdanosti tvrdnji vezanih uz pozitivne učinke zooloških vrtova i akvarija na posjetitelje. Mi podupiremo takva istraživanja, s osobitom pozornošću na ispravljanje metodoloških prijetnji valjanosti koje smo utvrdili.
Literatura
American Zoo and Aquarium Association. (2006). Groundbreaking study identifi es impact of zoo and aquarium visits. [Press release.] Silver Spring, MD: AZA.
Colosi, L., & Dunifon, R. (2006). What’s the difference: “Post then Pre” & “Pre then Post.” Prepared for Cornell Cooperative Extension. Available at: www.citra.org/Assets/documents/evaluation%20design.pdf
Conway M., & Ross, M. (1984). Getting what you want by revising what you had. Journal of
Personality and Social Psychology, 47, 738-748.
Cook, T. D., & Campbell, D. T. (1979). Quasi-Experimentation: Design and Analysis Issues for Field Settings. Boston, MA: Houghton Mifflin.
Dawes, R. M. (1994). House of cards: Psychology and psychotherapy built on myth. New York: Free Press.
Dierking, L. D., Burtnyk, K., Buchner, K. S., & Falk, J. H. (2002). Learning in zoos and aquariums: A literature review. Silver Spring, MD: American Zoo and Aquarium Association.
Falk, J. H., Reinhard, E. M., Vernon, C. L., Bronnenkant, K., Deans, N. L., Heimlich, J. E.
(2007). Why zoos & aquariums matter: Assessing the impact of a visit to a zoo or aquarium.
Silver Spring, MD: Association of Zoos & Aquariums.
Howard, G. S. (1980). Response-shift bias: A problem in evaluating interventions with pre/post
self reports. Evaluation Review, 4, 93−106.
Kazdin, A. E. (1994). Methodology, design, and evaluation in psychotherapy research. In A. E.
Bergin & S. L. Garfield (Eds.), Handbook of psychotherapy and behavior change (4th ed.),
(pp. 19-71). New York: Wiley.
Kendall, P. C. & Norton-Ford, J. D. (1982). Therapy outcome research methods. In P. C. Kendall & J. N. Butcher (Eds.), Handbook of research methods in clinical psychology (pp. 429-460). New York: John Wiley and Sons.
L. Marino et al. / Society and Animals 18 (2010) 126-138.
Loftus, E. F. (1993). The reality of repressed memories. American Psychologist, 48, 518-537.
Malamud, R. (1998). Reading zoos: Representations of animals and captivity. New York: NYU
Press.
Marino, L., & Lilienfeld, S. (1998). Dolphin-assisted therapy: Flawed data, flawed conclusions.
Anthrozoös, 11, 194−199.
Marino, L., & Lilienfeld, S. (2007). Dolphin-assisted therapy: More flawed data, more flawed conclusions. Anthrozoös, 20, 239-249.
Mason, P. (2000). Zoo tourism: The need for more research. Journal of Sustainable Tourism, 8, 333−339.
Paulus, D. L. (1991). Measurement and control of response bias. In J. P. Robinson & P. R. Shaver (Eds.), Measures of personality and social psychological attitudes (pp. 17−59). San Diego, CA: Academic Press.
Piedmont, R. L., McCrae, R. R., Riemann, R., & Angleitner, A. (2000). On the invalidity of validity scales: Evidence from self-reports and observer ratings in volunteer samples. Journal of Personality and Social Psychology, 78, 582−593.
Popper, K. R. (1959). The logic of scientific inquiry. London: Hutchinson.
Rockwell, S. K., & Kohn, H. (1989). Post-then-pre evaluation. [Electronic version]. Journal of
Extension, 27(2). Available at: www.joe.org/joe/1989summer/a5.html
Rosenthal, R. (1994). Interpersonal expectancy effects: A 30-year perspective. Current Directions in Psychological Science, 3(6), 176-179.
Ross, M. (1989). Relation of implicit theories to the construction of personal histories. Psychological Review, 96(2), 341−357.
Shadish, W. R., Cook, T. D., & Campbell, D. T. (2002). Experimental and quasi-experimental
designs for generalized causal inference. Boston: Houghton Mifflin.
Shaughnessy, J. J., & Zechmeister, E. B. (1994). Research methods in psychology. New York:
McGraw-Hill.
Stevens, G. L., & Lodl, K. A. (1999). Community coalitions: Identifying changes in coalition
members as a result of training. [Electronic version]. Journal of Extension, 37(2). Available at:
www.joe.org/joe/1999april/rb2.html
Westermann, R., Spies, K., Stahl, G., & Hesse, F. W. (1996). Relative eff ectiveness and validity
of mood induction procedures: A meta-analysis. European Journal of Social Psychology, 26, 557−580.
![Životinja u zoološkom, Izvor: slobodnadalmacija.hr [ 35.48 Kb ]](/data/image_2_5588.jpg "Životinja u zoološkom, Izvor: slobodnadalmacija.hr [ 35.48 Kb ]")
