O mačkama i ljudima

| More

Prikaz knjige Svijet bez boja autora Bernarda Jana

Kratki roman u kojem pisac ponovno ocrtava zemljovide odnosa između životinje i čovjeka, u pripovijeti koja od čitatelja traži više snage no što bi se moglo učiniti na prvi pogled

Kratki romani mladoga zagrebačkog autora Bernarda Jana usmjereni su prema antropocentričnom središtu današnjeg društva, odlučni i otvoreni u svojoj namjeri da nas podsjete na okrutnosti s kojima se danas odnosimo prema prirodi, životinjama i u konačnici – sebi samima. Istovremeno svojim poetskim naznakama dodatno naglašavaju dvojnost prirode čovjeka, koji je jednako sposoban nanositi bol kao i iskazati suosjećanje, požrtvovnost, ljubav i prijateljstvo. Kao u svojim posljednjim djelima (Potraži me ispod duge, 2004. i January River, 2007.) u Svijetu bez boja Bernard Jan ponovno ocrtava zemljovide odnosa između životinje i čovjeka. Međutim ovoga puta nećemo pronaći utočište u bijelim prostranstvima Newfoundlanda koja, osim kada ih 'krase' crvene lokve krvi, mogu umiriti ljudski um, a ni u plavozelenu strujanju rijeke January River. Ovoga puta autor je odlučio ukloniti sve boje i ostaviti nas bez mogućnosti zaklona. Ogoljeni, pozvani smo na vrtuljak dubokih emocija kojem se možda neće biti posve lako prepustiti.

Smrt jednog mačka

U Svijetu bez boja svijetle dva glavna lika, mačak i čovjek. O mačkama su napisane brojne priče, a njihovo se postojanje utjelovilo u nemalu broju upečatljivih mačjih likova udobno smještenih u sadržaje bajki i romana, od romantičarskih sve do postmodernih. Ova priča osobno je svjedočanstvo autora, što je čini posebnom, možda najosobnijom dosada, a možda i prvom pričom u kojoj pratimo odlazak jednoga mačka s ovoga svijeta. U svakom slučaju, ona se urezuje u pamćenje, a njen mačji protagonist prikazan je kao jedinstven lik, živi svjedok snažna prijateljstva, onaj koji u čovjekovoj žudnji za istinskim življenjem zauzima važno mjesto.

U četrdesetak stranica ovog samo naizgled lako savladivog romana autor smješta dva dana života u kojima se, suočeni sa skorom smrću, opraštaju najbolji prijatelji. Pred čitateljem se bez zadrške raskrinkavaju osjećaji koji prelaze granice očekivanih odnosa te se materijaliziraju u jednako snažnoj brizi i ljubavi iskazanoj prema drugoj vrsti živog bića. To je emotivno izravna i vrlo smjela, a istovremeno potresna i nježna priča. U njoj bez sustezanja bujaju emocije onoga tko je suočen s bolešću, patnjom i posljednjim danima života nekoga tko njegovu svijetu daruje poseban smisao. Hrabro razotkrivši sebe i bol koju osjeća, autor ih upisuje u svoje čitatelje, koje poziva da spuste sve štitove i pobjede strah od osjećaja. Za njim će se najvjerojatnije povesti mnogi, prvi zasigurno oni koji su do sada već bili svjedoci ili čvrsto naslućuju da naša srca ne lome samo ljudi koji nas napuštaju, nego i životinje, kada prelaze na drugi svijet.

O čemu mačke razgovaraju?

Odlaze li one zauvijek od nas ili ostaju negdje na granici između svjetova ili u njihovim paralelnim manifestacijama? Te se teme, pronicljivo i nježno, dotiče autor na samom kraju svog romana. Životinje, čije su se ktonske osobine posebno cijenile od najranije povijesti ljudske kulture, budno čuvaju prijelaze između svjetova, kao i one se podzemljem. Čovjeku navješćuju njegovu smrt, ali ga i vjerno prate na tom, njima dobro poznatom putu. Ne ostavljaju ga sama ni u zagrobnom životu, kada se njihove kosti brižno polažu u čovjekov grob. Konji, volovi, psi, mačke, ptice i druge vrste životinja pokapale su se i samostalno, uz dodavanje posebnih kultnih predmeta i tragove rituala. Veličalo ih se kao žrtve božanstvima, utjelovljenja božanstava samih ili naprosto bića koja su u čovjekovom životu zauzimala važna mjesta. Njihova je smrt označavala zatvaranje jednog kruga kako bi život krenuo od početka, a njihova su tijela često bila, a negdje to još i jesu, materijalni oblici u kojima 'ona ili onaj posebni čovjek' u zajednici najlakše i najbrže prelaze sve dimenzije postojanja. Životinje su veza između čovjeka, prirode, kulture i duhovnosti – stoga nas mogu razumjeti i čuti i onda kada mi šutimo.

U jednom trenutku u Svijetu bez boja autor se pita o čemu mačke razgovaraju kada se sretnu te nas podsjeća na našu vlastitu nesavršenost i nemoć da dublje komuniciramo sa životinjama. Čovjeku bi u toj namjeri, prema našim narodnim vjerovanjima, mogla pomoći jedino paprat ubrana na posebne dana u godini uoči velikih blagdana, kada su prijelazi između svjetova znatno olakšani i kada bi mogao čuti govor životinja. U Sjevernoj Saqqari u Egiptu nalaze se Mačja vrata ili Abwab al-Qutat, dio nekropole životinja poznat po velikom broju mumificiranih i pokopanih mačaka, posvećenih mačkolikoj božici Bastet. Kada bi ih mogli čuti, možda bi i one posvjedočile o podvojenosti ljudske prirode, životnih sila ili mačkolike božice same, koja je istovremeno zaštitnica doma i trudnica te božica rata, odnosno, o njenom lunarnom aspektu kada je prikazana u mačjem liku i posve oprečnu, solarnom aspektu koji dolazi do izražaja kada božica preuzima oblik lavice.

- Odlaze li životinje zauvijek od nas ili ostaju negdje na granici između svjetova i u njihovim paralelnim manifestacijama? -

Između jeze i nježnosti

Ovaj kratki roman prožet poetskim potankostima govori o životu jednako kao i o smrti. Podsjeća nas da se u neprestanoj vrtnji okrećemo, bilo za srcem ili razumom, koji nas usmjeravaju i prema našim izborima i prema odgovornosti koju snosimo za svoj i tuđi život. U romanu se slojevito provlače i crtice iz aktivističke djelatnosti udruge za prava životinja kao i osobni stavovi autora, koji se očituju na razini njegove svakodnevnice. Oni pružaju uvid u jedan oblik aktivna i svjesna iscrtavanja našega odnosa prema životinjama i svijetu koji nas okružuje. Na neke druge dimenzije i oblike postojanja možda će nas podsjetiti tek usputne autorove reference na djela Stephena Kinga i Anne Rice, dok se ambivalentna atmosfera gotičkih romana vizualno nazire na naslovnici knjige. Ipak, već s prvom stranicom ulazimo u život koji je daleko od tajanstvenosti premda je često obavijen nelagodom, a na trenutke i jezom. U paralelni svijet, u kojem ćemo osjetiti olakšanje, uvodi nas tek u epilogu svog djela.

Možda će se nekima ovo svjedočanstvo učiniti odveć ganutljivim, te će ga zbog jednostavnosti i lakoće stila okarakterizirati kao štivo prije svega prigodno za mlađe čitateljstvo ili za one emotivnije. Međutim žar koji izvire iz ovog kratkog romana svjedoči o trenucima stvaranja u kojima se ego ostavlja po strani. Svijet bez boja ostavlja snažan dojam i čitatelja uvlači u vrtnju koja će ga povesti prema vlastitom srcu. Njezin krhki izgled može nas zavarati; za čitanje će biti potrebno nešto više snage.

Maja Pasarić, Zarez, broj 260, 25. lipnja 2009.

Vezane teme

Marcel [ 70.32 Kb ]

Također pogledajte

Akcije

Facebook preporuke

Preporučujemo AVALON web hosting