Predstavljanje knjige Vječna Treblinka - Hrvoje Jurić

| More

Knjiga koja dubinski uznemiruje, potresa, razara...

Promocija jedne knjige prilika je da se o knjizi koja je u pitanju kaže zašto je bila vrijedna objavljivanja, što novo donosi, kome i zašto bi mogla biti korisna, te što se može očekivati od nje.

Pattersonova Vječna Treblinka jedna je od onih knjiga o kojima je teško sažeto reći nešto u tom smislu. Na temelju svoga iskustva čitanja Vječne Treblinke, mogu reći da je to jedna od onih (malobrojnih) knjiga, koja potpuno opsjeda čitaoca, i to ne samo tokom čitanja, nego i nakon njega, a vjerojatno i zauvijek. To mogu reći s priličnom sigurnošću zato što se još uvijek živo sjećam dojma koji je na mene ostavila jedna knjiga koja je umnogome slična Pattersonovoj. To je Oslobođenje životinja Petera Singera. Te se knjige, iako sam je čitao prije skoro deset godina, još uvijek nisam oslobodio. A vjerojatno nikad i neću. Niti to želim. I ne samo da se 'živo sjećam' dojma koji je ta knjiga onomad ostavila na mene, nego od tada ja živim s njom. Jer Singerovo je Oslobođenje životinja, kao i Pattersonova Vječna Treblinka, knjiga koja dubinski uznemiruje, potresa, razara. I to ne samo zbog odlomaka u kojima se pruža detaljan (mučan i ubitačan) opis mučenja i ubijanja životinja i ljudi, nego i zbog onih dijelova u kojima nema krvi i suza, nego se opisuje ideološki sistem koji stoji u pozadini mučenja i ubijanja, omogućuje ih i konačno provodi. Zbog toga ne preporučujem ovu knjigu za čitanje prije spavanja - iako mislim da bi je trebao jednom pročitati svatko tko nauči čitati.

Pattersonova se knjiga, dakle, naprosto opire sažimanju, pa ću zato unaprijed odustati od sažimanja, i nabaciti tek nekoliko svojih misli koje su mi se pojavile tokom čitanja. Izbor tema je, dakako, proizvoljan, pa se time ni približno ne iscrpljuje sve ono što bi se o knjizi moglo reći.

* * *

Prva stvar tiče se onoga što se pojavljuje već u naslovu i podnaslovu knjige Vječna Treblinka, a to je usporedba našeg postupanja prema životinjama s holokaustom. Ova analogija - uvijek je provokativna, prijeporna, kad god netko povuče takvu paralelu.

Da bih ilustrirao njezinu prijepornost, problematičnost - posegnut ću za jednom drugom knjigom, a to je Život životinjâ, nobelovca J. M. Coetzeeja (koja je nedavno objavljena na hrvatskom jeziku). U toj knjizi, Coetzeejeva fikcionalna junakinja, profesorica Elizabeth Costello drži, na jednom američkom sveučilištu, predavanja o ljudskom tretiranju životinja, i pritom ga uspoređuje s nacističkim tretiranjem Židova i drugih 'pod-ljudi'. Elizabeth Costello povlači direktnu paralelu i opširno raspravlja na tom tragu. No, jedan drugi junak te knjige, profesor Abraham Stern, inače Židov, povrijeđen ovom usporedbom, odbija sudjelovati na večeri priređenoj u čast profesorice Costello i umjesto toga joj šalje pismo, u kojemu, između ostalog, piše:

'Za vlastite ste potrebe preuzeli usporedbu pobijenih europskih Židova i poklane stoke. Izjavili ste da su Židovi umirali poput stoke, te da stoga i stoka umire poput Židova. Takvu igru riječi ne prihvaćam. Pogrešno ste shvatili prirodu sličnosti; čak bih mogao pomisliti da ste to namjerno pogrešno shvatili, izričući time nešto bogohulno. Čovjek je stvoren na sliku Božju, ali Bog zato nije nalik čovjeku. Ako se prema Židovima postupalo kao prema stoci, iz toga ne proizlazi da se prema stoci postupa kao prema Židovima. Taj obrat vrijeđa spomen na mrtve. Također, on jeftino trguje užasima logora.'

Isti bi se prigovor, dakle, mogao uputiti i Charlesu Pattersonu, jer i on - kao i mnogi drugi prije njega - koristi tu analogiju. Ali kod Pattersona se radi o tome da on tu analogiju zapravo ne koristi; ne koristi je u smislu usporedbe nečega što se čini sličnim; ne koristi je u smislu aluzije. Patterson na toj analogiji radi: on je istražuje, donosi činjenice i egzaktne podatke, koji potvrđuju da se ta usporedba ne samo dade iznijeti, nego da je veza između iskorištavanja, mučenja i ubijanja životinja, s jedne strane, i holokausta Židova, s druge strane - stvarna, da je doista postojala. Patterson ovu analogiju ne postavlja samo kao hipotezu; ona je i rezultat njegova istraživanja! On dokumentira ono o čemu se uglavnom samo govorka ili šapuće.

To da se može povući paralela između speciesističke ideologije i antisemitske (ili bilo koje druge diskriminatorne) ideologije, između američke i njemačke eugenike i rasne politike, između američkog modela klaonica i njemačkog modela konc-logora - nije više samo stvar slučajne podudarnosti, asocijativne i metaforičke analogije, nego stvarna veza. Jer: Patterson nam pruža (pomno istražen i obilno potkrijepljen) historijat njihove prepletenosti, prvenstveno na liniji koja vodi od američke mesne industrije, preko američkog industrijalca i antisemita Henryja Forda, do njemačkog antisemitizma i konc-logorske 'industrije'.

Ali Patterson ide i korak dalje: sve to se ne tiče samo Židova, nego i svih drugih koje se kroz dugu ljudsku povijest (kao povijest porobljavanja, iskorištavanja, mučenja i ubijanja) tretiralo kao životinje, kao što se tretiralo životinje. Jer: radi se o tome da je model isti. Matrica diskriminiranja (i postupaka koji tome slijede) ista je, bez obzira na to radi li se o Židovima, Ciganima, Crnčugama, Ženama, Pederima ili pak - životinjama. A i to Patterson iscrpno dokumentira. U tom smislu, na jednom mjestu Patterson sažeto kaže kako je:

'... pripitomljavanje/podjarmljivanje životinja bilo model koji je poslužio kao inspiracija za pretvaranje ljudi u robove, kako je uzgoj pripitomljenih životinja vodio je do eugeničkih mjera kao što su prislina sterilizacija, ubijanja eutanazijom i genocid te kako je industrijalizirani pokolj stoke, svinja, ovaca i drugih životinja prokrčio je put, barem neizravno, konačnom rješenju. (...) Proučavanje ljudske povijesti otkriva obrazac: ljudi prvo iskorištavaju i kolju životinje, zatim s drugim ljudima postupaju kao sa životinjama i to isto čine i njima.'

* * *

No, sve ono što je Patterson uspio napraviti, može se obezvrijediti vrlo jednostavno: zatvarajući njegovu knjigu - zatvoriti ponovno i svoje oči.

Ako je išta postojano u ljudskom odnosu prema životinjama, onda je to - potiskivanje očiglednog. Patterson o tome svjedoči i autobiografski kad kaže:

'Moja svjesnost o opsegu iskorištavanja i klanja životinja u našemu društvu razvila se tek nedavno. Odrastao sam i većinu svoje zrele dobi proveo zaboravljajući na stupanj do kojega je naše društvo izgradilo i institucionaliziralo nasilje nad životinjama.'

Naime, nevjerojatno je do koje mjere su ljudi usavršili vlastite psihološke mehanizme potiskivanja. Kao što svakodnevno, neprestance proizvodimo ogromne količine otpada i rješavamo ga se (tj. mislimo da ga se rješavamo) ostavljajući vreće sa smećem u kontejnere ispred svoje kuće, potiskujući činjenicu da to smeće negdje odlazi i gomila se, te da je Zemlja naprosto zatrpana smećem i da je situacija u tom smislu svakim danom sve gora - tako isto potiskujemo i činjenicu da se naša civilizacija održava i razvija zahvaljujući nezamislivoj patnji i nezamislivom broju života ne-ljudskih životinja. Svaki objed, svako odijevanje, svako tuširanje, svako čišćenje stana i druge svakodnevne, rutinske aktivnosti većine ljudi - imaju svoju pred-povijest: patnju i smrt velikog broja životinja ili - izraženo u singularu na kojeg smo uvijek osjetljiviji - patnju i smrt neke životinje.

Ovaj je psihološki mehanizam razumljiv. Ali je pitanje: da li je i etički opravdan? Odgovor je kratak i definitivan: Ne. Neznanje, ukoliko postoji mogućnost saznanja, ne može služiti kao opravdanje za ne-djelovanje ili neispravno djelovanje. Tko želi znati - može saznati. Nema izgovora. Ne radi se samo o Pattersonovoj knjizi ili Singerovoj knjizi ili o internet-stranicama Prijatelja životinja, koje su ipak poznate relativno malom broju ljudi - nego i o zrncu soli koje svatko tko ima sposobnost razmišljanja može dodati svome ručku. Naravno, ako se malo potrudi.

No, s tako izoštrenim pogledom za patnje životinja u ljudskom svijetu (s onim što Barbara Stagno naziva 'rendgenskim vidom'), nije lako živjeti. I upravo zbog toga, sve ono što nam je pred očima skloni smo previđati, a i ako vidimo, onda smo skloni da to zaboravljamo, potiskujemo.

* * *

U tom smislu - a usprkos određenim naprecima s obzirom na ljudski odnos prema životinjama - malo je razloga za optimizam.

Jer, pitanje je: Kako se približiti ovim masovnim patnjama i smrtima, koje smo skloni potiskivati da bismo uopće mogli funkcionirati? Kako se približiti ovim patnjama i smrtima, kako ih shvatiti, pojmiti - kad su neshvatljive i nepojmljive? Kako im se približiti, jer: moramo im se približiti da bismo uopće uvidjeli potrebu za promjenom, da bismo osjetili potrebu za promjenom, da bismo uopće počeli nešto mijenjati i da bismo, konačno, nešto i promijenili?

Što nam u tom približavanju može pomoći? Matematika? Poezija? Etika ili neka druga teorija? Vlastito iskustvo patnje? - Može se reći: ništa od toga. No, također valja dodati: i sve to, ali zajedno. Jer sva su područja ljudskoga mišljenja, djelovanja i stvaranja do te mjere inficirana speciesizmom i involvirana u iskorištavanje, mučenje i ubijanje životinja (direktno ili indirektno), da su sva pozvana da se preispitaju i da sudjeluju u promjenama. Ali također: niti jedno od tih područja ne može ništa učiniti samo po sebi.

Recimo, matematika. Patterson navodi mnoge brojke: danas se u SAD ubije 40 milijuna životinja u manje od dva tjedna; samo jedna uspješna klaonica dnevno zakolje 1600 krava ili 1500 konja; samo jedna uspješna klaonica zakolje 150.000 svinja tjedno; a sve u svemu, dok se prije 25 godina u SAD ubijalo 4 milijarde životinja godišnje, danas je ta brojka narasla na 9,4 milijarde.

Što to zapravo govori? Gotovo ništa. Te brojke čujemo i zaboravimo. Coetzee u svome Životu životinja kaže:

'Takve brojke otupljuju um. Svatko od nas ima samo jednu smrt - tuđe smrti sposobni smo pojmiti samo jednu po jednu. Apstraktno, možda smo sposobni brojati do milijun, ali ne možemo izbrojiti milijun smrti.'

Nakon brojki nastaje muk. A između muka i riječi (najbliža i tišini i riječi) stoji poezija. Možda je, dakle, poezija (ili književnost općenito) sposobnija približiti nas patnjama i smrtima drugih živih bića. Ali: koliko ljudi uopće danas čita, i što uopće uče iz onoga što čitaju? Vrlo malo. Pogotovo zato što pjesnici i spisatelji kao da nisu čuli Theodora Adorna koji je smatrao da poezija više ne može biti naivna kao što je to bila prije Auschwitza.

Možda vlastito iskustvo patnje čini ljude senzibilnijima za patnje drugih i svih živih bića koja mogu patiti? U prilog tome govore primjeri koje Patterson navodi, primjeri brojnih Židova, koji su se, na temelju vlastitog iskustva holokausta ili iskustva svojih bližnjih, posvetili borbi protiv patnje i ubijanja životinja. No, jedan od njih, Albert Kaplan, izvještava:

'Šezdesetak metara od glavnog ulaza u muzej (muzej holokausta, blizu Haife u Izraelu, op. H.J.) nalazi se Auschwitz za životinje iz kojeg izbija grozan vonj i okružuje čitav muzej. To sam spomenuo upravi muzeja. Njihova reakcija me nije iznenadila: Ali to su samo pilići. (...) Većina preživjelih iz holokausta su mesojedi, kojima nije ništa više stalo do patnje životinja nego što je Nijemcima bilo stalo do patnje Židova. Što sve to znači? Reći ću vam. To znači da nismo ništa naučili od holokausta. Ništa. Sve je bilo uzalud. Nema nade.'

Možda je etika - koja pruža racionalne argumente i ujedno poziva na suosjećanje - sposobna promijeniti stav ljudi prema životinjama i postupanje prema životinjama? Možda. Ali etika i inače ima problema sa vječitim i dubokim jazom između teorije i prakse.

Što nas onda može približiti patnjama životinja i utjecati na promjene? Rekao sam već: ništa od toga, ali sve to, sve što pomaže uklanjanju mrene koja nam se navlači na oči kad god su životinje u pitanju. Ništa, ali sve - zaključak koji je možda paradoksalan, ali nemam boljeg.

* * *

Najviše što možemo napraviti jest da svi mi koji imamo određenu svijest i određeni senzibilitet - ne odustanemo; da održavamo i dalje razvijamo svijest o onome što se neprestano i u svakom kutku svijeta događa životinjama, kao i senzibilitet za njihove patnje.

Možda - kao što predgovoru Vječnoj Treblinci kaže njezin prevoditelj Bernard Jan - nećemo ništa promijeniti za naših života. Ali ćemo barem pronijeti plamičak svijesti i senzibiliteta kroz naše vrijeme i predati ga nekima koji će možda doživjeti ozbiljenje drugačijeg odnosa prema životinjama, ozbiljenje drugačijeg svijeta.

To moramo činiti i činimo svojim svakodnevnim djelovanjem, ali - još više - onim što će ostati i kad nas više ne bude. Radi se, dakako, prvenstveno o knjigama koje ozbiljuju taj zahtjev.

Pattersonova Vječna Treblinka jedna je od takvih knjiga. Štoviše, Pattersonova knjiga jedna je od najboljih knjiga te vrste koja mi je poznata.

Predstavljanje Hrvoje [ 48.05 Kb ]

Promocija knjige Vječna Treblinka (3) [ 34.38 Kb ]

Akcije

Facebook preporuke

Preporučujemo AVALON web hosting