| More

Savjest se dade utišati - čvrsto zatvorenim laboratorijskim vratima, zvučno izoliranim zidovima, šutnjom, ponekom teorijom o pravima jačega

Vivisekcija je termin kojeg je skovao Claude Bernard, osnivač eksperimentalne psihologije, i to za sve vrste pokusa na životinjama, posvećujući ih u bejkonovsko-kartezijanskom duhu, egzaktnošću osiguravajući pobjedu i nad posljednjim ostacima sentimentalnosti. I čini se da je uistinu učinio odličan posao: tko bi još i mogao pomišljati na svu patnju i bol što se kriju iza tog atributa božice Znanosti, te Venere, te Prometejeve družice?! To je za većinu ljudi samo nešto veliko i spasonosno čime nas zadužuju oni upućeni, pred kojima treba pasti na koljena jer nagovješćuju obećanu zemlju vječnog i nepomućenog života. Pokažite im velike i tople zečje oči koje su učinjene slijepima, na polomljena životinjska srca, kosti i lubanje, i odmahnut će glavom s nevjericom: Kako? Pa riječ je o bombonima u lijepim šarenim kutijama, maleni ako se gutaju, balončići ako se otapaju u vodi, plus dodane fine arome, plus garantirano ozdravljenje, boljitak. Uvijek prvo sebični interesi, savjest se dade utišati - čvrsto zatvorenim laboratorijskim vratima, zvučno izoliranim zidovima, šutnjom, ponekom teorijom o pravima jačega i što je najvažnije: neka sve što izađe bude sterilno, oku ugodno, umotano u dostojanstvenu terminologiju, sa zlatnim vrpcama napretka.

Životinje kao strojevi

Kod onih koji priđu bliže, od kojih će mnogi kasnije preuzeti ulogu mučitelja, odmah se započinje s indoktrinacijom, već na prvim godinama studija biomedicinskih znanosti. Životinje se svrstavaju pod 'Oprema: normalni konjski serum (heterologne bjelančevine), injekcijska šprica, igla, fiziološka otopina, pribor za obdukciju zamorca, zamorče'. O njima se uvijek govori neodređeno i u pasivu, 'objektivno'. Opisi izvođenja vježbe čine se uvijek strogo znanstvenom terminologijom - kako bi navukli kartezijansku aureolu, kako bi im se pristupilo dogmatski; segmentirano, detaljistički - da bi se pazilo na postupak, na preciznost i odvratilo od cjeline koja bi mogla biti emocionalno obojena; pažljivo i precizno vođeno - kako ne bi bilo nedoumica jer samo tren oklijevanja mogao bi pobuditi propitivanje ili, ne daj Bože, savjest.

Životinje se ne ubijaju, one se cerebralno dislociraju, one se 'u tu svrhu uzgajaju', s njima treba 'pažljivo i staloženo postupati... kako se životinja ne bi preplašila jer bi to zbog aktivacije simpatičkoga nervnog sustava stvorilo i neujednačene početne uvjete u eksperimentu'. Životinje su, jednom riječju, strojevi koji funkcioniraju po zakonima fiziologije, na raspolaganju su ljudima kao sredstva s pomoću kojih će ljudi prisiliti prirodu na kapitulaciju i iznuditi sve njezine tajne. To je prva i osnovna stvar koju treba naučiti i usvojiti na studiju biomedicinskih znanosti, za dobrobit čovječanstva i osnovnu dobrobit - kako bi se nakon izvršene vivisekcije moglo mirno pojesti sendvič, otići kući i poljubiti svoje dijete, pomaziti svog psa (koji je onda očito uzgojen za tu svrhu), zagrliti prijatelja, zakleti se na ljubav.

 [ 13.38 Kb ]Majmun kojeg je iz laboratorija University of California Riverside oslobodio ALF (Animal Liberation Front) 1985. godine.
Vivisekcijom su mladim majmunima zašiveni očni kapci i usađen im je sonarni uređaj u glavu.

Ako se odlikujete manjkom emocionalnosti i amoralnošću, onda ste predisponirani za najviše znanstvene krugove, u suprotnom ćete se morati pouzdati u indoktrinaciju i rutinu, te spasonosne braniteljice pred savješću. Treće ne postoji, ostati vjeran vlastitim moralnim uvjerenjima znači odustati od studija jer vam manjkaju sposobnosti za savladavanje kurikuluma (jedini način na koji vam se podilazi, ali ne vašim moralnim uvjerenjima, već emocijama, jest tek iznimno eksperimentiranje na psima i mačkama, a uglavnom na 'pacovima' koji u ljudskoj svijesti opterećenoj specističkim predrasudama predstavljaju odvratne i beznačajne životinje koje ovako barem dobivaju neku svrhu). Ne možete naime postati dobar liječnik bez demonstracije na životinjama. A zapravo se ne nauči ništa novo osim okrutnosti, jer simptomi bolesti mogu se demonstrirati na oboljelima u klinici, šivati se može naučiti na kadaverima na patologiji - ali zašto kad je ovako mnogo jednostavnije, a usto se mogu zadovoljiti i sadistički porivi koji bi inače izbili kao društveno neprihvatljivo ponašanje?! Odlazak na fakultet vam je kao odlazak u kazalište: ugodan doživljaj katarze.

Mnogi bi napali ovakav stav jer vivisekciju smatraju nužnim zlom, cijenom koju plaćamo za napredak. Na to uzvraćam podužim citatom Moneima A. Fadalija iz knjige Animal Experimentation: A Harvest of Shame koji me silno razveselio kad sam na njega naišla:

'Čak i ako priznamo određeni uspjeh koji proizlazi iz pokusa na životinjama, mora se dodati da su pokusi mogli biti provedeni drugim sredstvima, bez pribjegavanja okrutnosti i beskorisnom divljaštvu. To je kao da nazoveš svog šefa u osam sati ujutro i priopćiš mu lošu vijest da ne možeš doći na posao zato što tvoj ćudljivi automobil nije htio krenuti. Ne bi se smjelo stati na tome. Postoji nekoliko alternativa. Evo nekih: iskoristi javni prijevoz, autobus, vlak, zaustavi automobil na ulici, naruči taksi, pitaj susjeda, prijatelja ili kolegu s posla da te poveze, iznajmi automobil ili naprosto hodaj. Više od jednog rješenja. Ako se iskreno trudiš, doći ćeš na posao na ovaj ili ona način, bez obzira na to radi li tvoj automobil ili ne. A ako ipak ne dođeš na posao tog dana, bolje ti je da ubuduće izbjegneš takvu situaciju, jer ćeš u protivnom izgubiti posao. Ukoliko se zalijepimo za jedan put, postajemo slijepi za lijevu i desnu stranu, ne vidimo druge putove.'

Vivisekcija i alternativne metode

Alternativne metode su moguće i postoje, a mnoge se tek mogu iznaći zahvaljujući ljudskoj domišljatosti. Jedini je problem što se ne žele mijenjati dobre stare prokušane metode vivisekcije jer se u njima ne prepoznaje ozbiljan moralni problem. Argument da za otkriće alternativnih metoda treba utrošiti velika financijska sredstva, a zauzvrat se dobije tek nešto (i to upravo novo i stoga još nepouzdano nešto) što se već ima zahvaljujući vivisekciji, samo prikriva očito prisutno sadističko zadovoljstvo. Dugoročno gledano, ulaganje u alternativne metode puno je isplativije od nabave i držanja životinja. Nedostatak financijskih sredstava i nije uvijek negativan, barem što se tiče vivisekcije. Upravo nedostatak sredstava, zbog čega se minimalizira broj demonstracija i koriste video-zapisi, može pomoći u spašavanju životinjskih života i morala djelatnika fakulteta.

Vivisekcija, osim što je okrutna i barbarska, upitna je i kad se propituje njezin udio u napretku medicine. Osim što su mnogi eksperimenti potpuno besmisleni i nepotrebno duplicirani zbog nedostatka centralnog informacijskog sistema, upitni su i zbog velikih fizioloških varijacija koje postoje među miševima, zečevima, psima, svinjama i ljudima. U knjizi Animal Experimentation Moneim A. Fadali navodi niz povijesnih primjera u kojima se vivisekcija pokazala kao stranputica u kojoj su nepotrebno izgubljeni mnogi ljudski životi i još puno više životinjskih, uz goleme količine uzalud uloženog novca. Penicilin, primjerice, nikad ne bi ušao u primjenu da je bio testiran na životinjama jer kod njih uzrokuje patološke promjene, a kod nekih i smrt.

Mnogi od najznačajnijih napredaka u medicini rezultat su ljudskih studija (npr. otkriće veze između kolesterola i bolesti srca), otkrića u fizici (npr. otkriće x-zraka, magnetske rezonancije, mikroskopa, otkriće radioaktivnih izotopa), izolacije AIDS-virusa.

Klinička istraživanja, rad s volonterima, studije slučaja, rezultati autopsija, statističke analize - omogućuju mnogo preciznije opservacije i uvažavanje realnih okolišnih faktora vezanih za ljudske bolesti nego što je to moguće sa životinjama u laboratorijima. Danas su nam dostupne kulture stanica, tkiva i organa, komparativne studije ljudskih populacija, klinička istraživanja i autopsijske studije, kompjutorska proizvodnja cjepiva i novih lijekova, te njihovo testiranje u ljudskim uvjetima, bakterijske i protozoalne kulture, rastuće stanice za proizvodnju specifičnih antitijela, rekombinantna DNA-tehnologija... Sve one bi mogle zamijeniti mnoge okrutne eksperimente kao što je, primjerice, DRAIZEOV-test (unošenje različitih tvari u oči zečeva) i LD-50 (test toksiciteta - letalna doza koja izaziva smrt 50% testiranih životinja). Sve su te sofisticirane alternativne metode koje su brže, jeftinije i preciznije od vivisekcije.

Upotreba prometejske vatre

Zašto se onda još uvijek koristi vivisekcija? Fadali kaže: 'Odgovor je: stanje svijesti stvorilo je slijepu točku u oku uma. U nevidljivoj mrlji neznanje rađa bahatost vrste, okrutnost, inertnost i nesvjesnost. A uz to i ambiciju, te pohlepu.' Pritom navodi i riječi dr. J. D. Gallaghera koji priznaje: 'Istraživanja na životinjama provode se iz pravnih, a ne znanstvenih razloga. Predviđajuća vrijednost takvih istraživanja je beznačajna.' Također bi se moglo reći i da se takva istraživanja provode samo zato da bi se proizvele doktorske dizertacije i znanstveni radovi kao nadomjestak pravom mišljenju. Zaista: a harvest of shame, kako glasi podnaslov Fadalijeve knjige.

Alternativne metode postoje i u edukaciji: različite kompjutorske simulacije resekcija i eksperimenata s isječcima video-zapisa, nove metode učenja kirurških tehnika na organima stavljenim u simulirane uvjete živog organizma. Video-zapisi su trajni i ukidaju potrebu za ponavljanjem demonstracija i eksperimenata i stoga predstavljaju napredak, iako u osnovi ne mijenjaju specistički i barbarski stav prema životinjama (zato je od iznimne važnosti unaprijediti kvalitetu i opseg bioetičke edukacije). Također, u odluci za zamjenu vivisekcije alternativnim metodama ne bi smjeli biti odlučujući motivi ekonomičnosti, brzine i preciznosti. Motiv za zamjenu trebalo bi biti elementarno pravo svih živih bića na kvalitetan život i uklanjanje nepotrebne patnje.

Specizam i bejkonovsko-kartezijanski duh svakako su bili temelji na kojima se podigla moderna znanost, ali ne vjerujem da se oni mogu zamijeniti humanošću i jednakim uvažavanjem interesa svih živih bića (odnosno aproksimacijom prema ovoj utopiji), niti da se ne može biti znanstvenik ili student biomedicinskih znanosti a da se ne odustane od vlastitih moralnih načela i potisne emocionalnost. Ne vjerujem ni u to da treba zauzdati Prometeja. Prometejski bi dar trebalo upotrebljavati za postizanje plemenitih ciljeva, i to uvijek koristeći plemenita sredstva, čak i kad se čine daljima od cilja, kad ih tek treba iznaći. Pozivam stoga da se krene tim putem. Pretpostavljam pritom kako ove vatre ima. Čak i ako je nema u ratiu, onda se zasigurno može otkriti tamo gdje još uvijek tinja - u srcima.

Barbara Stamenković, članak iz novina Zarez.

Vezane teme

Vivisekcija plakat [ 9.72 Kb ]

Također pogledajte

Akcije

Web reference

Facebook preporuke

Preporučujemo AVALON web hosting