Priča o Odiju

| More

Sinoć nas je napustio Odi. Nekoliko minuta prije osam navečer otkazalo mu je srce. Dogodilo se u trenu.

Odi je bio naše prvo malo praseće djetešce. Kada smo ga prije tri godine, jednoga lijepoga dana u kolovozu, dovezli na prednjem sjedalu starog derutnog auta, više za šalu nego za ozbiljno (s djecom smo se šalili – kako bi bilo da uzmemo praščića?), nismo mogli niti sanjati kako će temeljito promijeniti i obilježiti naš obiteljski svijet, a posebno moj osobni.

Dala sam mu ime Odi – skraćeno od odojak. Tako su ga zvali vlasnici.

Zvala sam ga „rugobica” i od srca se smijala kakvo je to vanzemaljsko biće s velikom njuškom i golemim ušima (kao da će svaki čas njima poletjeti) stiglo među nas.

A on je mljackao jabučicu, molio za palačinke i tom njuškom ugurao se u moje naručje i u manje od 24 sata zauzeo moje srce koje do tada još nikada nije kucalo za životinje njegove vrste. Za svinje.

Zauzeo je i kauč u dnevnoj sobi. Naučio je donijeti štap i zamijeniti ga za palačinkicu.

Čovječe, znaš li ti uopće što su to palačinke?

To je nešto najbolje na cijelom svijetu. Ma znate.

Nikada neću zaboraviti trenutak kada se jednog dana čeznutljivo zagledao kroz prozor.

Iako tik pred zimom, napravili smo mu pašnjak.

Zato što su u životu važni trenuci. Neka bude sretan. I mi s njim.

Na pašnjaku je rovao kad je sijalo sunce. Na pašnjaku je rovao kad je lila kiša.

I pio život. Ponekad i živce, kada bi potrgao ogradu. S kokošima je sklopio nevjerojatno savezništvo.

Prerovao bi zemlju i tako im poslužio njihov najdraži plijen – gliste.

I tako smo zajedno ušli u naš prvi prosinac.

Toliko smo ga zavoljeli da je skoro nemoguće nekoga voljeti više.

Čekao nas je ispred vrata, zaspao pokriven dekicom, krao jastuke djeci dok su gledala nedjeljne dječje emisije.

I u trenutku kad se činilo da smo velika, šarena obitelj, najsretnija na svijetu, dogodilo se.

Odi je obolio od deformacije zbog koje je praktički preko noći, točnije dana, postao hrom na zadnje noge.

Srušio nam se svijet. Naš potpuno novi, do tada nepoznat svijet, koji je u nekoliko mjeseci izrastao iz jedne ljubavi.

Svima se je srušio, ali najviše meni.

Svatko tko je ikada nekoga nesebično volio razumjet će to.

Trebali su mi tjedni – ma kakvi tjedni, mjeseci! – da spoznam da u životu postoje stvari koje jednostavno ne možemo promijeniti i moramo ih prihvatiti. To da Odi neće više moći hodati. Da neće ništa pomoći što se krivim da je možda pojeo previše palačinkica umjesto vitamina.

Da neće pomoći da se još sto puta zapitam zašto taj sudbonosni dan nisam išla prvo k njemu pa tek poslije za računalo. Da neće ništa pomoći bavljenje stvarima koje ne možemo više promijeniti. I da moramo početi gledati naprijed.

I tako smo se privikli i prihvatili njegov novi život. Život koji će biti drukčiji od onog koji smo za njega planirali.

A on je svoj život počeo dijeliti s nama prisnije nego ikad. Izabrao je svoje mjesto u hodniku i glasno zaroktao kako bi nam dao do znanja da mora piškiti i kakati, da mu donesemo pelenu.

Pored njega proveli smo sate i sate, a on je sjedio i rado slušao instrumentalnu glazbu, ljutio se na mačke koje su ga preskakale i svaku večer nježno zaspale uz njega.

Često smo svi bilo uz njega s jastucima i čitali. Ja sam svoj mali ured preselila k njemu u hodnik, na stube. I tamo su nastajale priče i objave koje su preko Kokija polako počele mijenjati svijet za mnoge životinje.

Kada je zapao snijeg, napravili smo mu zimu u hodniku s grudama snijega, on ih je razigrano gutao.

Što će ti noge ako imaš maštu i možeš letjeti?

Kada je došlo proljeće, iskopali smo korijenje, zemlju, maslačak i djetelinu pa donijeli proljeće k njemu. Kad već on nije mogao van...

Kada je zasjalo ljetno sunce, premjestili smo ga pod prozor da ga miluju večernje zrake sunca.

Svoj ritam prilagodili smo njemu.

A on se sa svojim neizmjernim empatičnim karakterom, radoznalim pogledom, tvrdoglavošću i zaigranošću uselio u svaku žilicu naših tijela i ispunio više od dvije godine našeg života. Dočekivao bi životinje koje su dolazile u naše skloniše, ispraćivao ih, bio mi je potpora kad sam plakala, što mnogima nije uspjelo.

Zadnjih mjeseci stanje se pogoršalo. Teško je sjedio, prednje nožice više nisu mogle nositi težinu tijela. Iako je jeo niskokaloričnu hranu. Tijela domaćih svinja genetski su izmanipulirana tako da u kratkom roku dobiju što više na težini, što god jele. Bio je pasmine koja čak ima jedno rebro više. Teško se je okretao i pritom bi se jako zadihao. Znali smo da ima slabo srce.

Kažu da nitko ne ode dok ne ispuni zadaću s kojom je došao na ovaj svijet.

U tri godine s njim upoznala sam praseću narav u dno duše. Tako intenzivan suživot vjerojatno neću više nikada doživjeti ni s jednim bićem pod suncem – ni s čovjekom, ni sa životinjom. Otvorio nam je pogled u svijet neshvaćenih, nevidljivih bića. I tako sam u razdoblju od tri godine počela u svakom prasetu vidjeti njega. Osobnost koja im je svojstvena. Osobnost u koju smo se tako snažno zaljubili. Nisam tog bila ni svjesna, no počela sam pomagati svinjama. I kao da su osjećali da će pomoć i sklonište naći kod mene.

Došla je Dorica, došao je Pumba, Stella. Došao je Teo kojemu sam našla dom. Iz dana u dan počeli su stizati pozivi za savjete o svinjama, za pomoć… Postale su moj svijet. I primile su me u svoj.

Sinoć se dogodilo. Bio je jako čudan i žalostan dan.

Prijepodne sam se odvezla na farmu s koje smo spasili prasicu Čoki. Nisam si mogla izbrisati iz glave njezinu priču. Čoki smo morali vući van iz toga strašno maloga svinjca, a tri mala praščića (nisu bili njezini, njezinih odavno već nije bilo) vukli su vlasnika farme za nogavice, da ju pusti. Branili su ju ne znajući da sami neće živi izaći iz tog logora. I da je ona u tom trenutku spašena. Taj prizor mi je tada, dok je Čoki bila na sigurnom, dolazio pred oči.

Zato sam se odlučila porazgovarati s vlasnicima.

Ne znam što sam očekivala, no sigurno previše.

Kad smo stigli tamo s iznenađenjem za njih, naletjeli smo na mlaku krvi ispred štale. Da smo došli samo malo prije…

Susret nije donio ništa dobroga, čisti promašaj.

A te male njuškice nikada neće vidjeti sunca i uzaludno će zauvijek čekati dan kada će se vrata otvoriti.

Kad sam došla doma, malo prije osam navečer, odšetala sam do Čoki. Odi je spavao, djeca i Luka gledali su vijesti. Sve je bilo mirno, sve napravljeno. Išla sam k Čoki da ju pomazim, da malo porazgovaramo na njezin način. Da joj kažem da sam ih išla posjetiti. Ali da se neki ljudi ne mogu promijeniti, ma koliko ljubavi i strpljenja mi uložili.

Nemam to što bi oni htjeli. Ne žele ništa od mene. Nisam ona prava. Nemam snage da spasim praščiće, ne daju mi ih.

Dok sjedim pored Čoki (koja se ljuti jer joj nisam donijela jabuke nego plačljivo lice), dotrči moj mali Teo i kaže: „Mama! Odmah trči gore! Tata kaže da Odi umire!”

Umro je kad sam stigla. Sve skupa je trajalo 30 sekundi. U trenutku. Otkazalo mu je srce.

Ali naše će zauvijek kucati za njega.

Svako prase je Odi. Svaka životinja je Odi.

U sebi nose dragocjeni dar koji je više nego što možemo pojmiti.

Danas nam je Odi dao zadnju i najvažniju lekciju, meni i mojoj obitelji – kako je to kad ode član obitelji.

Praznina.

Rupa.

Ali s vremenom će biti bolje.

Žalost je žalost. Tu ne možemo ništa. Treba je isplakati. Pa neka traje koliko traje. I suza će jednom ponestati.

Ali nikada se ne ćemo prestati boriti za te male njuškice, nagurane iza tamnih zidova svinjaca i rešetki gdje ih nitko ne vidi i ne čuje. A oni s tolikim veseljem, nadom i vjerom gledaju čovjeka i čekaju sunce…

Odi, neka ti je laka zemljica. Počivaj u miru.

Autorica: Ksenija Vesenjak Kutlačić

Objavljeno: veljača 2017.

Odi, Ksenija, Koki 2 [ 457.26 Kb ]

Vezane teme

Odi, Ksenija, Koki [ 109.01 Kb ]

Također pogledajte

Akcije

Reakcije, zahtjevi i prijave

Web reference

Facebook preporuke

Preporučujemo AVALON web hosting