Zakoni

Ubijanje ili mučenje životinja

Članak 205.

(1) Tko usmrti životinju bez opravdanog razloga ili je teško zlostavlja, nanosi joj nepotrebne boli ili je izlaže nepotrebnim patnjama,

kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.

(2) Tko kazneno djelo iz stavka 1. ovoga članka počini iz koristoljublja,

kaznit će se kaznom zatvora do dvije godine.

(3) Tko iz nehaja uskratom hrane ili vode ili na drugi način izloži životinju tegobnom stanju kroz dulje vrijeme,

kaznit će se kaznom zatvora do šest mjeseci.

(4) Životinja iz ovoga članka oduzet će se.

Napuštanje životinja

Članak 205.a

(1) Tko napusti domaću životinju, kućnog ljubimca ili uzgojenu divlju životinju i druge životinje držane pod nadzorom čovjeka s ciljem da je se trajno riješi, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.

(2) Ako je kaznenim djelom iz stavka 1. ovoga članka prouzročena smrt životinje ili je napušten veći broj životinja, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora do dvije godine.

(3) Životinja iz ovoga članka oduzet će se.

Članak 30.

Tko bez nadzora i neoprezno drži životinje koje mogu povrijediti ili ugroziti građane ili tko na javnom mjestu zlostavlja životinje ili na drugi način loše s njima postupa, kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom u iznosu od 200,00 do 1000,00 eura.

Članak 62.

(3) Zabranjena je prodaja petardi i redenika kategorije F2 i F3 građanima za osobne potrebe, a ostala dozvoljena pirotehnička sredstva kategorije F2 i F3 dozvoljeno je prodavati građanima starijim od 18 godina, u razdoblju od 15. prosinca do 1. siječnja, u prodavaonicama iz stavka 1. ovoga članka.

(4) Uporaba dozvoljenih pirotehničkih sredstava iz stavka 3. ovoga članka dozvoljena je građanima starijim od 18 godina u razdoblju od 27. prosinca do 1. siječnja.

(5) U zatvorenim prostorima i na prostoru gdje se okuplja veći broj građana građanima je zabranjeno korištenje dozvoljenih pirotehničkih sredstava, osim pirotehničkih sredstava kategorije F1, a pirotehnička sredstva kategorije F2, F3, T1, T2, P1 i P2 dozvoljeno je koristiti u zatvorenim prostorima i na prostoru gdje se okuplja veći broj građana samo pravnim osobama i obrtima koji imaju odobrenje Ministarstva.

(6) Građanima nije dozvoljena nabava, posjedovanje niti uporaba petardi i redenika kategorije F2 i F3 te pirotehničkih sredstava kategorije F4, P1, P2, T1 i T2 za osobne potrebe.

(7) Nabava, prodaja i uporaba pirotehničkih sredstava kategorije F2, F3, T1 i P1 koja će se koristiti za potrebe spašavanja ljudi i životinja te u cestovnom, željezničkom, pomorskom i zračnom te prometu u unutarnjim vodama, kao i u kazalištima, raketnom modelarstvu, poljoprivredi i sličnim djelatnostima dozvoljena je tijekom cijele godine pravnim osobama, obrtnicima i udrugama koje su prilikom kupnje dužne priložiti dokaz o obavljanju djelatnosti za čije je obavljanje predviđena uporaba pirotehničkih sredstava ili dokaz o posjedovanju plovila za kupnju pirotehničkih sredstava kategorije P1, o čemu je potrebno voditi evidencije propisane pravilnikom iz članka 82. stavka 9. ovoga Zakona.

(8) Građanin može posjedovati najviše dva kg netomase pirotehničke smjese pirotehničkih sredstava kategorije F1 i/ili F2 i/ili kategorije F3, osim petardi i redenika iz kategorije F2 i F3.

(9) Pirotehnička sredstva kategorije F1 mogu se, osim u prodavaonicama oružja i streljiva te prodavaonicama pirotehničkih sredstava, prodavati u maloprodaji i u drugim prodavaonicama te na kioscima tijekom cijele godine, građanima starijim od 14 godina.

(10) Uporaba pirotehničkih sredstava iz stavka 9. ovoga članka dozvoljena je građanima starijim od 14 godina tijekom cijele godine.

Članak 89.

(1) Novčanom kaznom u iznosu od 1320,00 do 3980,00 eura kaznit će se za prekršaj pravna osoba, udruga ili fizička osoba – obrtnik ako:

68. u prodavaonicama oružja i streljiva ili prodavaonicama pirotehničkih sredstava prodaje petarde i redenike kategorije F2 i F3 građanima ili ostala pirotehnička sredstva kategorije F2 i F3 građanima mlađim od 18 godina u razdoblju od 15. prosinca do 1. siječnja (članak 62. stavak 3.).

Članak 90.

Novčanom kaznom u iznosu od 660,00 do 1990,00 eura kaznit će se za prekršaj fizička osoba ako:

1.a unosi pirotehnička sredstva u Republiku Hrvatsku ili ih iznosi iz Republike Hrvatske ako su ona zabranjena za uporabu građanima u Republici Hrvatskoj ili u Republiku Hrvatsku unosi ili iz Republike Hrvatske iznosi više od dva kg pirotehničkih sredstava koja su građanima dozvoljena za uporabu u Republici Hrvatskoj (članak 56. stavak 6.)

1.b proda ili preda pirotehnička sredstva koja je unijela u zemlju za osobne potrebe (članak 56. stavak 7.).

3. je mlađa od 18 godina, a uporabljuje pirotehnička sredstva kategorije F2 i F3 (članak 62. stavak4.)

4. uporabljuje pirotehnička sredstva kategorije F2 i F3, a mlađa je od 18 godina ili je starija od 18 godina i uporabljuje pirotehnička sredstva kategorije F2 i F3 u razdoblju od 2. siječnja do 26. prosinca (članak 62. stavak 4.).

4.a u zatvorenim prostorima ili na prostoru gdje se okuplja veći broj građana koristi dozvoljena pirotehnička sredstva, osim pirotehničkih sredstava kategorije F1 (članak 62. stavak 5.)

4.b nabavlja, posjeduje ili uporabljuje petarde i/ili redenike kategorije F2 i F3 te pirotehnička sredstva kategorije F4, P1, P2, T1 i T2 za osobne potrebe (članak 62. stavak 6.).

Udruga Prijatelji životinja uključila se u savjetovanje s javnošću za Prijedlog plana zakonodavnih aktivnosti Ministarstva poljoprivrede za 2023. godinu, koje traje do 28. listopada 2022.

Prošle godine sudjelovali smo u savjetovanju s javnošću za Ažurirani prijedlog plana zakonodavnih aktivnosti Ministarstva poljoprivrede za 2022. godinu s obrascem prethodne procjene. Zatražili smo pokretanje izmjena Zakona o zaštiti životinja i iznijeli argumentirane zahtjeve za potpunu zabranu držanja pasa na lancu; potpunu zabranu držanja i nastupa životinja u cirkusima; zabranu držanja tigrova i drugih pripadnika reda zvijeri u zatočeništvu privatnih osoba; propisivanje tzv. Pozitivne liste životinja koje se mogu držati za kućne ljubimce; uvođenje obavezne kastracije pasa i mačaka (uz opravdane iznimke) i druge izmjene.

Navedeni prijedlozi rezultat su konkretnih problema koje smo uočili u praksi i koji se ne mogu riješiti postojećim zakonodavnim okvirom. Cilj je zakonskim izmjenama unaprijediti zaštitu životinja u Hrvatskoj. U tu svrhu izradili smo novu stranicu www.boljizakon.net na kojoj detaljno obrazlažemo svoje prijedloge.

Ministarstvo poljoprivrede odgovorilo je na naše prijedloge na javnoj raspravi: „S obzirom na sveobuhvatnost mjera i procjene učinka koje bi izmjene Zakona o zaštiti životinja imale na širu zajednicu, kao i implikacija na mogućnost trgovine te vremenskog okvira, nije moguće uvrstiti izmjenu Zakona o zaštiti životinja u Plan zakonodavnih aktivnosti za 2022. godinu. Međutim, bez obzira na navedeno u 2022. godini će se, kako je Ministarstvo poljoprivrede i planiralo, osnovati Povjerenstvo koje će započeti s radom, a u prvom redu s prikupljanjem dokumentacije i izradom analiza nastavno na dostavljene prijedloge za izmjenu Zakona o zaštiti životinja.”

Nakon sastanka s ministricom poljoprivrede Marijom Vučković 12. 5. 2022., Ministarstvo poljoprivrede izvijestilo je: „Nastavno na dostavljene prijedloge Prijatelja životinja, ministrica je istaknula kako će se ove godine, kako je Ministarstvo poljoprivrede i planiralo, osnovati Povjerenstvo koje će započeti s radom na izmjenama Zakona o zaštiti životinja, a u prvom redu s prikupljanjem potrebne dokumentacije i izradom nužnih analiza, Dodala je i kako će kvaliteti rada Povjerenstva svakako koristiti planirano integriranje civilnog društva i stručne zajednice u sve rasprave. Cilj je da potencijalne izmjene postojećeg Zakona o zaštiti životinja u konačnici pridonesu boljoj zaštiti životinja i jačanju svijesti o važnosti brige odnosno dobrobiti životinja tijekom njihovog držanja i uzgoja, a koje se, između ostalog, odnose i na mogućnost zabrane držanja pasa na lancu.”

Nakon naših ponovljenih podsjetnika, krajem rujna 2022. dobili smo dopis iz Ministarstva poljoprivrede s pozivom da predložimo po jednog člana Povjerenstva i njegovu zamjenu za člana povjerenstva za prikupljanje dokumentacije, izrade analiza i prijedloga za izmjenu Zakona o zaštiti životinja. Očekivali smo da će Povjerenstvo uskoro započeti s radom i da će se 2023. donijeti novi Zakon o zaštiti životinja. No na savjetovanju s javnošću za Prijedlog plana zakonodavnih aktivnosti Ministarstva poljoprivrede za 2023. godinu ne navodi se da će se sljedeće godine mijenjati i Zakon o zaštiti životinja.

Kako smo u inicijativu za izmjene Zakona o zaštiti životinja krenuli potaknuti nužnošću potpune zabrane držanja pasa na lancu i, s drugim udrugama iz Mreže za zaštitu životinja, 2021. godine pokrenuli nacionalnu kampanju „Za Hrvatsku bez pasa na lancu” i peticiju koja se može potpisati na www.zabranimolanac.net, svako odlaganje donošenja novog Zakona znači produljenje patnje za pse i druge životinje. Mnogi od njih zato nikada neće dočekati zakonsku zabranu držanja pasa na lancu, već će skončati svoje živote zavezani za lanac. Što skorije zakonske izmjene i njihova dosljedna primjena trebali bi pomoći i ostalim životinjama koje svakodnevno pate zbog iskorištavanja za razne druge primitivne svrhe.

Stoga apeliramo na Ministarstvo poljoprivrede da žurno pokrene izmjene Zakona o zaštiti životinja i da Planom zakonodavnih aktivnosti predvidi donošenje novoga Zakona najkasnije u prvom tromjesečju 2024. godine.

Odgovor Ministarstva poljoprivrede:

S obzirom da su za 2023. godinu u pripremi izmjene zakonodavstva iz područja dobrobiti životinja na razini Europske unije, tijekom iste godine u Ministarstvu poljoprivrede s radom će započeti Povjerenstvo za prikupljanje dokumentacije, izrade analiza i prijedloga za izmjenu Zakona o zaštiti životinja, koje će prikupljati od svih zainteresiranih dionika prijedloge za izmjene važećeg Zakona o zaštiti životinja. Nakon izvršene dubinske analize svih prijedloga na kojima će se raditi tijekom 2023. godine, pristupit će se izradi novog Zakona usuglašenog i sa izmjenama zakonodavstva iz područja dobrobiti životinja donesenih na razini Europske unije i sa prijedlozima koji se ocijene kao neophodni za rješavanje određenih nacionalnih aktivnosti u području dobrobiti životinja.

Udruga Prijatelji životinja uključila se u savjetovanje s javnošću za Ažurirani prijedlog plana zakonodavnih aktivnosti Ministarstva poljoprivrede za 2022. godinu s obrascem prethodne procjene, koje je trajalo do 4. studenoga 2021.

Zatražili smo pokretanje izmjena Zakona o zaštiti životinja i iznijeli argumentirane zahtjeve za potpunu zabranu držanja pasa na lancu; potpunu zabranu držanja i nastupa životinja u cirkusima; zabranu držanja tigrova i drugih pripadnika reda zvijeri u zatočeništvu privatnih osoba; propisivanje tzv. Pozitivne liste životinja koje se mogu držati za kućne ljubimce i druge izmjene. Navedeni prijedlozi rezultat su konkretnih problema koje smo uočili u praksi i koji se ne mogu riješiti postojećim zakonodavnim okvirom. Cilj je zakonskim izmjenama 2022. godine unaprijediti zaštitu životinja u Hrvatskoj.

Ostavili smo sljedeće komentare na javnoj raspravi kao razloge za izmjene Zakona o zaštiti životinja:

Zabrana držanja pasa na lancu

Molimo vas da pokrenete izmjene Zakona o zaštiti životinja (NN 102/2017) s ciljem njegova poboljšanja i reguliranja određenih praksi u postupanju prema životinjama za koja se pokazalo da ih je nužno obuhvatiti zakonskim propisima.

Jedna od njih svakako je potpuna zabrana držanja pasa na lancu. To pokazuje i inicijativa koju su početkom ove godine pokrenuli Sklonište Prijatelji Čakovec, Udruga Pobjede i Prijatelji životinja te više od 50 članica Mreže za zaštitu životinja kroz kampanju „Za Hrvatsku bez pasa na lancu”. Aktualni Zakon o zaštiti životinja određuje da je zabranjeno držati pse stalno vezane ili ih držati u prostorima za odvojeno držanje pasa bez omogućavanja slobodnog kretanja izvan tog prostora. Iako je namjera zakonodavca prilikom uvrštavanja ove odredbe bila dobra, riječ je o vrlo nejasnoj odredbi koja i dalje omogućava stalno višegodišnje, pa i doživotno držanje pasa na lancu i njihovu strašnu patnju.

Naime, u praksi je nemoguće provjeriti drži li netko pse stalno vezane ili ne. Ako netko i prijavi da npr. njegov susjed drži psa stalno vezanog na lancu, osoba će izjaviti komunalnom redaru da je baš prije kratkog vremena prošetala psa ili ga odvezala i pustila da sam slobodno hoda dvorištem. Čak i ako posjednik pusti kratko psa s lanca, tko će odrediti koliko je trajanje vremena za koje se može odrediti da ne znači da je pas stalno vezan? Je li dovoljno psa pustiti s lanca 30 minuta ili dva sata dnevno, tjedno ili mjesečno, ili je čak dovoljna i jedna sekunda, budući da i sekunda nevezivanja znači da pas nije stalno vezan?

Također, nemoguće je da 556 jedinica lokalne samouprave u općem aktu kojim propisuju uvjete i način držanja kućnih ljubimaca reguliraju i dio koji se odnosi na vezivanje pasa lancem na način da jednako definiraju riječ „stalno”, već možemo jedino očekivati 556 različitih tumačenja toga pojma. Stoga je i lokalnim zajednicama, radi lakše provedbe ove odredbe, u interesu izmjena zakona na državnoj razini. Zato jedino Ministarstvo poljoprivrede može zakonskim izmjenama donijeti potpunu zakonsku zabranu držanja pasa na lancu, što podržavaju brojne institucije, veterinarska struka i građani, s obzirom na to da psi na lancu iznimno pate, izloženi su svim vremenskim nepogodama, najčešće su slabo ili nikako hranjeni i lošeg su zdravstvenog stanja, bez veterinarske skrbi te onemogućeni u prirodnoj potrebi za kretanjem i socijalizacijom. Naša i druge udruge svjedočile su i dokumentirale brojne slučajeve i patnje i umiranja pasa na lancu, o čemu redovito izvještavamo inspekcije i općinsko državno odvjetništvo. Peticiju za zabranu držanja pasa na lancu dosad je potpisalo više od 57 000 građana. Točan broj potpisa, sve podrške lokalnih i regionalnih zajednica i rezultati anketa već su poslani Upravi za veterinarstvo i sigurnost hrane.

Zbog ove očite nejasnoće u trenutačnoj zakonskoj odredbi, kao i potrebi da se zakonske odredbe usuglase s etičkim standardima držanja pasa u 21. stoljeću, predlažemo izmjenu postojeće odredbe Zakona o zaštiti životinja tako da se briše riječ „stalno” i da odredba glasi:

„Zabranjeno je držati pse vezane ili ih držati u prostorima za odvojeno držanje pasa bez omogućavanja slobodnog kretanja izvan tog prostora.”

Također, dosta članaka, pa tako i ovaj vezan za zabranu držanja pasa na lancu, nema prekršajnu odredbu, što je nelogično, pa i stoga Zakon treba što prije ići u izmjene.

Nastavno na sve navedeno, molimo vas da pokrenete izmjene Zakona o zaštiti životinja kako bi se potpunom zabranom pasa na lancu i drugim izmjenama unaprijedila zaštita životinja u Hrvatskoj.

Ostali razlozi za izmjene Zakona o zaštiti životinja

Osim potpune zabrane držanja pasa na lancu, smatramo da je potrebno mijenjati Zakon o zaštiti životinja (NN 102/2017) i zbog: potpune zabrane držanja i nastupa životinja u cirkusima i cirkuskim predstavama; zabrane držanja medvjeda, tigrova i drugih pripadnika reda zvijeri u zatočeništvu od strane privatnih osoba te propisivanja Pozitivne liste životinja koje se mogu držati za kućne ljubimce.

Zabrana cirkusa sa svim životinjama

Aktualni Zakon o zaštiti životinja (NN 102/2017) propisuje da je zabranjeno držanje životinja u cirkusima te njihovo korištenje u cirkuskim predstavama, no „dopušta se držanje i nastupanje domaćih životinja u cirkusima i cirkuskim predstavama u svrhu prikazivanja vrsti svojstvenog ponašanja koje je istovjetno ponašanju životinja u prirodnom okolišu”. Smatramo da je ovakva formulacija nepotrebna i zbunjujuća, a Hrvatska nema nacionalni cirkus sa životinjama ni ikakvog etičkog ni ekonomskog interesa podupirati mučenje životinja radi isprazne zabave i podilaženja inozemnim cirkusima koji profitiraju na patnji životinja. Stoga ne postoje nikakve prepreke da se potpuno zabrane nastupi cirkusa sa svim vrstama životinjama – i divljima (što je Zakonom zabranjeno još 2006. godine) i domaćima.

Otkako su Zakonom dopušteni nastupi cirkusa s domaćim životinjama, u Hrvatskoj su nastupali cirkusi sa životinjskim točkama koji su kršili Zakon jer su držali ljame i koristili za nastupe deve, a obje vrste u Hrvatskoj nisu domaće, nego divlje životinje. Prikazivali su dresirane nastupe životinja koje su izvodile naučene trikove dok su im dreseri tijekom nastupa mahali i fijukali bičem i lupali ih štapom pokazujući im što moraju napraviti. Životinje su se penjale jedna na drugu, skakale kroz obruč i prepreke, penjale se na povišena postolja i klackalice, vrtjele se na stražnjim nogama oko svoje osi, hodale natraške ukrug, propinjale se na stražnjim nogama, „klanjale” se publici svijanjem prednjih nogu, spuštale se na stražnjicu u sjedeći položaj, „plesale” bečki valcer i izvodile druge trikove koji su rezultat dresure, a ne prikazivanja „vrsti svojstvenog ponašanja koje je istovjetno ponašanju životinja u prirodnom okolišu”. Sama ta formulacija u Zakonu neostvariva je i neodrživa u praksi jer nemoguće je u cirkusu osigurati prikazivanje svojstvenog ponašanja koje je istovjetno ponašanju životinja u prirodnom okolišu.

Svako držanje životinja u cirkusu, bez obzira bile one domaće, kućne ili divlje životinje, zlostavljanje je tih životinja kroz tjeranje na nastupe i neprirodno ponašanje jer su životinje prisiljene podnositi okrutne dresure i izvođenje za njih besmislenih točaka, česta i duga putovanja od grada do grada, od države do države, nastupe pred gomilom ljudi i cjeloživotno služenje od 20 do 30 godina za zabavu ljudi, što životinjama nije ni zabavno niti bi odabrale takav život. Gostovanja svih cirkusa u Hrvatskoj koji su u svojemu programu imali životinje dokazala su vidljivu nedostatnu brigu za životinje, životinje s ranama, iznemogle, gladne i žedne, koje su držali u svim vremenskim uvjetima, bez obzira koliko oni bili (ne)prikladni za njihove etološke potrebe. Cirkusi za životinje znače stresan, težak i mučan život.

Mnoge države stoga su već zabranile cirkuse sa svim životinjama: Cipar, Grčka, Malta i oko 200 lokalnih vlasti u Ujedinjenome Kraljevstvu. Također, zabranile su ih i: Bosna i Hercegovina, neke od 22 države SAD-a, 28 općina u Kanadi, Bolivija, Brazil (Rio de Janeiro, São Paulo, Pernambuco, Paraiba, Rio Grande do Sul, Espiritu Santo, Mato Grosso do Sul, Alagoas i velik broj zabrana u gradovima unutar još četiri brazilske države), Santiago u Čileu. Ove zabrane cirkusa sa svim životinjama u zemljama EU-a i u svijetu pokazuju da i Hrvatska treba slijediti tu pozitivnu praksu. U prilog tome govori i podatak da su 32 grada Hrvatske već zabranila gostovanje cirkusa sa svim životinjama.

S obzirom na sve navedeno, molimo vas da pokrenete izmjene Zakona o zaštiti životinja kako bi u Zakonu ostala odredba: „Zabranjeno je držanje životinja u cirkusima te njihovo korištenje u cirkuskim predstavama”, no bez iznimke koja dopušta držanje i nastupanje domaćih životinja u cirkusima.

Zabrana držanja velikih zvijeri u zatočeništvu privatnih osoba

Aktualni Zakon o zaštiti životinja (NN 102/2017) propisuje da je zabranjeno „držati u zatočeništvu medvjede (svi Ursidae), osim u zoološkim vrtovima i skloništima”. Predlažemo da se navedena zabrana dopuni i da glasi: „Zabranjeno je: držati u zatočeništvu pripadnike reda zvijeri – medvjede (svi Ursidae), vukove (Canis lupus), risove (Lynx lynx), kao i velike mačke (svi Pantherinae) – lavove (Panthera leo), tigrove (Panthera tigris), leoparde (Panthera pardus) i jaguare (Panthera onca) te njihove podvrste i križance, osim u zoološkim vrtovima i skloništima.”

Aktualni Zakon s razlogom zabranjuje držanje medvjeda u zatočeništvu privatnih osoba i ti problemi rješavali su se čak nekoliko godina nakon stupanja odredbe na snagu. Uz velike napore naše udruge i inozemne organizacije Vier Pfoten, manji dio medvjeda prebačen je u utočišta za medvjede, neki su umrli u zatočeništvu privatnih osoba zbog loših uvjeta držanja, a dio je smješten u zoološke vrtove. Nažalost, osim medvjeda, u Hrvatskoj postoje i druge divlje životinje neprikladne za držanje u zatočeništvu, ponajviše tigrovi, koje privatni posjednici drže u svojem vlasništvu, što je također nužno zakonski zabraniti u cilju zaštite sigurnosti ljudi i osiguravanja dobrobiti životinja.

Ovoga ljeta javnost je zgrozila vijest da se trajektom, u kavezu pod ceradom, po najvećoj vrućini, s Hvara nelegalno prevozio tigar kojega je držao u svojem posjedu hvarski ugostitelj Ivan Gospodnetić. Tigar je prevezen u Križevce i prebačen u vlasništvo Zlatka Budina, samozvanog spašavatelja tigrova. Budin je prije 13 godina navodio da ima 11 tigrova, a u medijima je 2020. godine izjavio da ima tri tigra pa je nejasno gdje su završili drugi tigrovi. Prethodnih godina u više navrata prijavljivali smo ga zbog iznajmljivanja tigrova noćnim klubovima u svrhu zabave i promocije. Nakon prijave 2006. godine veterinarska inspekcija u Zagrebu zabranila je daljnje iznajmljivanje i korištenje tigra, potvrdila da je tigar iznajmljen vlasniku noćnog kluba, koji ga je izložio stresu zbog promocije lokala te je utvrđeno da su prekršeni tadašnji Zakon o dobrobiti životinja i Zakon o zaštiti prirode. Na isti način mladi tigar držan je u kavezu ispred noćnog kluba u Selcu, često bez vode i zaštite od sunca, te bio prepušten nebrizi osoblja lokala i maltretiranju prolaznika, a vodili su ga na lancu kako bi naplaćivali fotografiranje s njim.

Privatne osobe drže tigrove u zatočeništvu zbog privlačenja pozornosti i profitiranja njihovim iskorištavanjem u svrhu zabave. Apsurdno je i okrutno namjerno pariti i uzgajati tigrove znajući da se nikada neće moći vratiti u divljinu. Tako nešto eventualno bi provodile stručne institucije (a ne pojedinac) na svjetskoj razini, kroz velike projekte, sa znanstvenim pristupom i pripremom životinja za vraćanje u prirodu, što je za životinju uzgojenu i rođenu u zatočeništvu praktički nemoguće. Osim toga, izvoz tigrova iz uzgoja pridonosi crnom tržištu trgovine životinjama.

Velike zvijeri u Hrvatskoj, kao i velike mačke, divlje su životinje čije je potrebe nemoguće zadovoljiti u zatočeništvu pa npr. čak ni zagrebački zoološki vrt nema tigra. Sve te vrste karakterizira potreba za životnim prostorom veličine do 3000 km², što se ne može osigurati u zatočeništvu gdje se npr. tigar drži u prostoru od samo 50 kvadrata. Stoga je njihovo držanje u zatočeništvu psihičko zlostavljanje i te životinje pokazuju vidljive znakove zoopsihoza. Osim toga, navedene vrste mogu predstavljati sigurnosni rizik za ljude zbog svoje veličine, snage zagriza i predatorske ili agresivne prirode te mogu grebanjem ili ugrizom ozlijediti ili čak ubiti ljude, osobito djecu, i druge životinje.

Stručnjaci za divlje životinje ističu neprihvatljivost držanja tigrova i sličnih divljih životinja u posjedu fizičkih osoba, što u Hrvatskoj nije ni zakonski regulirano. Zato je nužno takvo držanje zabraniti izmjenama Zakona o zaštiti životinja.

Pozitivna lista kućnih ljubimaca

Pri donošenju Zakona o zaštiti životinja 2017. godine, u radnu verziju Zakona uvršteno je propisivanje tzv. Pozitivne liste, odnosno popisa vrsta koje se mogu držati kao kućni ljubimci. Uprava za veterinarstvo i sigurnost hrane navela je tada da „strane životinjske vrste kao kućni ljubimci mogu predstavljati opasnost za zdravlje drugih životinja, ljudi i okoliš te mogu prenositi zarazne bolesti, što posljedično može dovesti do velikih ekonomskih šteta”. No prijedlog je na kraju odbačen, iako je Uprava već počela pripreme za njezino uvođenje i stupila u kontakt s inozemnim organizacijama, prije svega s nizozemskom organizacijom Animal Advocacy and Protection (AAP). Hrvatska zato i dalje nema nikakvu zakonsku regulativu trgovine egzotičnim životinjama kao kućnim ljubimcima, zbog čega je nužno izmjenama Zakona o zaštiti životinja (NN 102/2017) omogućiti uvođenje Pozitivne liste.

Naime, nezakonito trgovanje divljim i egzotičnim životinjama u iznimno je velikom porastu. Radi se o poslovanju s prometom od oko 12 milijarda eura godišnje, dok golemi dodatni troškovi proizlaze iz borbe protiv ilegalne trgovine i liječenja bolesti koje uzrokuju divlje životinje, klanja tisuća domaćih životinja kako bi se spriječilo širenje bolesti te hvatanja i iskorjenjivanja invazivnih vrsta koje nastaju kada ljudi egzotičnog ljubimca koji im dosadi puste u prirodu.

Osim zdravstvenih rizika, trgovina egzotičnim kućnim ljubimcima ima razoran utjecaj na biološku raznolikost, i na globalnoj razini i unutar EU-a, uzrokujući pad populacije divljih životinja u prosjeku za 62 % u područjima gdje se trguje vrstama, što neke gura bliže izumiranju, kao i rizik od prijenosa bolesti na domaće divlje životinje. Neke vrste mogu imati utjecaj na lokalnu bioraznolikost kada ih skrbnici puste ili kada pobjegnu u divljinu. Neke životinje ne mogu opstati u stranoj klimi, a mogu umrijeti i od gladi ili cestovnog prometa. No neke strane vrste mogu preživjeti i postati invazivne, širiti bolesti, narušavati staništa, izazivati križanje vrsta ili se nadmetati s autohtonim vrstama oko hrane prijeteći im time izumiranjem. Bernska konvencija i Konvencija o biološkoj raznolikosti (CBD) identificirali su trgovinu egzotičnim kućnim ljubimcima kao jedan od glavnih putova za unošenje invazivnih stranih vrsta u EU.

Mnoge vrste koje ljudi drže kao ljubimce imaju složene potrebe i traže specijaliziranu i dugogodišnju predanu skrb, prehranu i smještaj. To može dovesti do ozbiljnih problema za njihovu dobrobit kao što su: zanemarivanje, teški napori ponovnog udomljavanja, patnja zbog neadekvatnih uvjeta držanja (pogrešna prehrana, upotreba umjetnog svjetla/grijanja, problemi s ponašanjem), nedostatak veterinara specijaliziranih za bolesti stranih životinjskih vrsta i zoonoze. Životinje zato pate i prerano umiru, što je etički problem koji treba uzeti u obzir i naše zakonodavstvo.

Sve navedeno potvrđuje nužnost uvođenja tzv. Pozitivne liste kućnih ljubimaca kakva je već na snazi u Belgiji, Nizozemskoj, Luksemburgu, Norveškoj, Malti, Litvi i Cipru, dok mnoge druge države EU-a, poput npr. Francuske, Švedske, Finske, Estonije i Slovenije, razmatraju njezino uvođenje, a Italija je ove godine čak donijela odluku da se potpuno zabrani uvoz i trgovina divljim i egzotičnim životinjama.

2017. u Prijedlogu Zakona o zaštiti životinja Uprava za veterinarstvo i sigurnost hrane navodi da će ministar donijeti pravilnikom popis stranih životinjskih vrsta koje se mogu „uzgajati, držati i prodavati kao kućni ljubimci na temelju znanstvenih spoznaja koje se donose u obliku znanstvenih mišljenja, a kojima se dokazuje da je određena životinjska vrsta primjerena za kućnog ljubimca te da je moguće osigurati uvjete držanja takve životinje”. Pozitivna lista temelji se na znanstvenim istraživanjima, omogućava državama kontrolu trgovine životinjama i preventivna je.

Temeljem svega navedenoga, molimo vas da pokrenete izmjene Zakona o zaštiti životinja u cilju omogućavanja propisivanja Pozitivne liste kućnih ljubimaca radi bolje kontrole trgovine životinjama te veće zaštite ljudi i okoliša.

12. kolovoza 2016. otvoreno je savjetovanje vezano za nacrt Prijedloga Zakona o zaštiti životinja, koje je trajalo do 12. rujna 2016. U tom razdoblju pojedinci i udruge mogli su sudjelovati u javnoj raspravi i ponuditi prijedloge za poboljšanje određenih odredbi Prijedloga Zakona. U nastavku navodimo više informacija i prijedloge udruge Prijatelji životinja, iznesene tijekom i poslije rada Povjerenstva za izmjene i dopune Zakona o zaštiti životinja 2015. i 2016. godine, odnosno tijekom trajanja javne rasprave.

Ministarstvo poljoprivrede 2015. godine pokrenulo je nove izmjene i dopune Zakona o zaštiti životinja, pokušavajući pritom, kao najvažniju izmjenu, iz postojeće zabrane uzgoja životinja u svrhu proizvodnje krzna izuzeti uzgoj činčila radi krzna.

Iako prestanak izrabljivačkih praksi prema životinjama ovisi, prije svega, o spremnosti pojedinaca da mijenjaju svoje navike i da žive poštujući živote drugih životinja na Zemlji, udruga Prijatelji životinja i ovaj put aktivno se uključila dajući svoje primjedbe i prijedloge za izmjene i dopune Zakona o zaštiti životinja, koje bi životinjama omogućile veću zakonsku zaštitu od postojeće.

Prijatelji životinja tražili su sljedeće izmjene Zakona o zaštiti životinja:

Zabrana uzgoja činčila i svih drugih životinja za krzno

Iako se u Prijedlogu Zakona o zaštiti životinja navodi da se ne dovodi u pitanje odredba o zabrani uzgoja životinja za krzno, ipak se određuje dodatno prijelazno razdoblje do 1. siječnja 2018. za uzgajivače činčila da ”mlade životinje dostignu zrelost koja je potrebna za njihovo korištenje i nakon toga prestanak njihove proizvodnje”. Time se s dodatnih godinu dana na već ionako dugo 10-godišnje prijelazno razdoblje nagrađuju pojedinci koji nisu ispoštovali Zakon, na štetu velike većine uzgajivača koji su na vrijeme preusmjerili svoju proizvodnju.

Argumenti naše udruge protiv produljenja prijelaznog razdoblja za zabranu uzgoja životinja u svrhu proizvodnje krzna mogu se pročitati ovdje.

Tijekom rada Povjerenstva za izmjene i dopune Zakona o zaštiti životinja 2015. i 2016. godine, na sastancima su iznesene netočne informacije vezane uz uzgoj životinja za krzno u Hrvatskoj, na što smo, kao članovi Povjerenstva, upozorili. Uzgajivači činčila, čiji je predstavnik bio član Povjerenstva, tvrdili su da je preostalo 50-ak uzgajivača, što je tek petina od njihova broja iz vremena donošenja zabrane. Tom netočnom brojkom baratali su i mediji i Ministarstvo. No samo Ministarstvo poljoprivrede potvrdilo je 2016. godine da je registrirano samo 20 uzgajivača. Ne zna se jesu li su svi i dalje aktivni te koliko ih je s radom započelo nakon donošenja zabrane, svjesno kršeći Zakon.

Nadalje, na sastancima Povjerenstva u više navrata iznesena je netočna informacija da je odredba o zabrani uzgoja životinja u svrhu proizvodnje krzna ušla 2006. godine u Zakon o zaštiti životinja amandmanom. Činjenice su upravo suprotne. Prilikom izglasavanja Zakona o zaštiti životinja 2006. godine odredba o zabrani uzgoja krznaša naišla je na veliko odobravanje saborskih zastupnika i praktički jednoglasno je prihvaćena. Amandmanom je u odličnu odredbu o zabrani borbi životinja, nažalost, ušao izuzetak ”tradicionalnih natjecanja bikova”. Jedini amandman vezan uz krzno bio je onaj zastupnika SDP-a, koji su tražili smanjenje prijelaznog razdoblja s deset na sedam godina.

Prijedlog odredbe o zabrani uzgoja životinja za krzno prošao je uobičajenu proceduru glasanja Vlade i Sabora. Ova odredba usvojena je bez amandmana i na sastanku saborskog Odbora za poljoprivredu i šumarstvo.

U nastavku navodimo tekstove iz medija, nakon prvog i drugog čitanja prijedloga Zakona, koji potvrđuju da nije bilo riječ o amandmanu:

http://www.jutarnji.hr/u-saboru-slozni–zabraniti-uzgoj-zivotinja-zbog-krzna/220203/
Objavljeno: 25. 5. 2006

ZAGREB – Zastupnički klubovi u Hrvatskom saboru jednodušno su se danas založili da se, kroz Zakon o zaštiti životinja, zabrani uzgajanje životinja radi krzna, te da se značajno produlji obveza držanja životinja u skloništima za životinje.

http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20060527/mozaik01.asp
Objavljeno: 27. 5. 2006.

Saborski zastupnici Andrija Hebrang, Tonino Picula, Đurđa Adlešić i Božidar Pankretić su u ime klubova zastupnika HDZ-a, SDP-a, HSLS-a i HSS-a te pojedinačno Miljenko Dorić (HNS), Alenka Košiša-Čičin-Šain (HNS), Ingrid Antičević-Marinović (SDP), Šime Lučin (SDP), Ivanka Roksandić (HDZ) i Ivo Banac (nezavisni) suglasni su da se u Zakon o zaštiti životinja uvrsti odredba o zabrani uzgoja životinja za krzno, što su i predložili Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva.

http://www.sdp.hr/aktualno/zabraniti-utrke-pasa-i-uzgoj-zivotinja-radi-krzna/
Objavljeno: 29. 11. 2006.

Klub zastupnika SDP-a podnio je danas četiri amandmana na Konačni prijedlog Zakona o zaštiti životinja, tražeći zabranu utrka pasa i novčane kazne organizatorima utrka, zabranu držanja stalno vezanih pasa na lancu ili drugačije vezanih te sedam umjesto deset godina prijelaznog razdoblja za zabranu uzgoja životinja radi krzna.
Jedna od dragocjenih novina u Konačnom prijedlogu je i uvrštavanje točke o zabrani uzgoja životinja u svrhu proizvodnje krzna. Premda ta dopuna omogućuje da predloženi Zakon u većoj mjeri doživimo kao zakon koji zaista štiti životinje, ipak, odlaganje njene primjene na deset godina umnogome je devalvira.
Predloženo prijelazno razdoblje je predugačko. Tako dugo prijelazno razdoblje samoj odredbi zabrane uzgoja životinja za krzno oduzima na ozbiljnosti. Razdoblje od sedam godina je realnije, a jednako ostvarivo, te ostavlja više nego dovoljno vremena za prilagodbu.
…
Hrvatska ima veliku priliku zaustaviti ovakav oblik okrutnosti nad životinjama budući da nema gospodarskih ograničenja za takvu zabranu dok, s druge strane, ima golemu potporu javnosti te jasne etičke i ekološke argumente koji joj idu u prilog.

http://www.zarez.hr/clanci/zakon-za-one-koji-se-za-svoja-prava-ne-mogu-sami-izboriti
Objavljeno: 14. 12. 2006.

Izglasavanje je novog Zakona o zaštiti životinja, 1. prosinca 2006., prošlo uz većinsku podršku Prijedlogu zakona, odnosno 73 zastupnika je glasalo za usvajanje Prijedloga, tri protiv, a jedan zastupnik bio je suzdržan. Odbijeni su amandmani za potpunu zabranu utrke pasa i trajnog držanja pasa na lancu, no veće je zaprepaštenje izazvalo prihvaćanje amandmana kojim se iz odredbe o zabrani borbi životinja izuzimaju borbe bikova – bikijade. Naime, Jure Bitunjac i Živko Nenadić, zastupnici HDZ-a, u amandmanu na Konačni prijedlog zakona o zaštiti životinja PZE 475, a na temelju članka 163. stavak 2. Poslovnika Hrvatskoga sabora, sastavljaju amandman prema kojemu u članku 4. stavak 2. točka 5. iza riječi “životinja” dodaju tekst koji glasi “osim tradicionalnih borbi bikova”, a sa sljedećim “obrazloženjem”: “U Dalmatinskoj zagori borbe bikova imaju dugu tradiciju koja svoje korijene vuče iz vremena kad su ljudi na ovom području živjeli uglavnom od stočarstva. (…) Borbe bikova su više odmjeravanje snage životinja nego sama borba i gotovo nikada ne završavaju sa značajnim povredama”.

http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20061216/mozaik01.asp
Objavljeno: 16. 12. 2006.

Zahvaljujući dalmatinskim zastupnicima u Saboru Juri Bitunjcu i Živku Nenadiću, Hrvatska će i dalje imati svoje bikijade – u Radošiću i možda još u jednom ili dva sela. Bitunjčev i Nenadićev amandman kojim se iz odredbe o zabrani borbi životinja izuzimaju borbe bikova, prihvaćen je još početkom prosinca.
Ali, osim bikova i psećih utrka (na mekim podlogama), u Hrvatskoj će još deset godina biti moguće uzgajanje životinja samo radi dobivanja krzna. Tek 2017. godine takav uzgoj bit će zabranjen, iako Hrvatska ima samo jednu tvrtku koja se time bavi, a nedavno je čak 75 posto ispitanih građana izjavilo da to treba odmah zabraniti.

http://www.jutarnji.hr/borbe-bikova-zabranjene-u-kataloniji–no-i-dalje-legalne-u-dalmatinskoj-zagori/730241/
Objavljeno: 19. 4. 2010.

Politički lobi iz Zagore prije 4 je godine iz Zakona o zaštiti životinja izbacio zabranu borbe bikova, koja je zabranjena i u Kataloniji, a slično se traži i u cijeloj Španjolskoj

ZAGREB, DICMO – Bik braće Tubić iz Vrbovca pobijedio je u Dicmu na tradicionalnoj borbi bikova Dalmatinske zagore. Unatoč teškim ozljedama, donio je vlasnicima 35.000 kuna i pehar koji im je uručio dožupan Luka Brčić. Šestogodišnji, 860 kg teški bik Kukan, iako jako zaparan po lijevom boku u prethodnoj borbi, u finalu je pobijedio godinu mlađeg i jednako teškog Šarova vlasnika Nikše Vitića iz Sinja.
Jadne se životinje ne bi patile da prije 4 godine politički lobi iz Zagore nije iz Zakona o zaštiti životinja izbacio zabranu borbe bikova, koja je zabranjena i u Kataloniji, a slično se traži i u cijeloj Španjolskoj.
Jure Bitunjac i Živko Nenadić, zastupnici HDZ-a, u članak zakona koji zabranjuje borbe životinja unijeli su amandman “osim tradicionalnih borbi bikova” s ovim obrazloženjem: “Borbe bikova su više odmjeravanje snage nego borba i gotovo nikada ne završavaju značajnim povredama”. Bik Kukan s teškom razderotinom boka dokaz je protiv njihove tvrdnje. Ali tko njega pita…

Navodeći nabrojane činjenice apelirali smo na Ministarstvo poljoprivrede da stane u obranu ove odredbe Zakona koju je prihvatilo tadašnje Povjerenstvo, a kasnije i svi ostali u proceduri koja je uslijedila. Pozitivan primjer takve prakse je Nizozemska gdje su Ministarstvo poljoprivrede i Ministarstvo gospodarstva, slijedeći etičke argumente i volju javnosti, sami poduprli zabranu uzgoja kanadskih kuna, iako je Nizozemska bila četvrti najveći svjetski uzgajivač kanadskih kuna za krzno.

Etički argumenti protiv držanja životinja radi krzna već su utjecali na nekoliko europskih zemalja, među kojima su Ujedinjeno Kraljevstvo (2000.), Austrija (2004.), a nedavno i belgijska regija Valonija (2015.), da potpuno zabrane uzgoj životinja radi proizvodnje krzna. Zabrane su predmet rasprava u sve više europskih država, a trenutačno su na dnevnom redu vrlo važne političke rasprave u Belgiji (čeka se odluka flamanskog ministra o donošenju zabrane i u toj preostaloj regiji) i u Njemačkoj. Bundesrat (predstavničko tijelo 16 saveznih zemalja SR Njemačke, koje time sudjeluju u procesu donošenja zakona) predstavio je tijekom 2015. godine zakonski prijedlog za zabranu uzgoja životinja radi krzna. Prijedlog je podržala njemačka vlada i sada čeka na odluku Bundestaga.

I mnoge druge države donijele su zabranu ili idu u tome pravcu. Uzgoju životinja radi krzna snažno se protivi većina hrvatskih i europskih građana kao zastarjeloj praksi koja je etički i ekološki neprihvatljiva u 21. stoljeću. Vodeće europske države zabranjuju uzgoj životinja za krzno, a Nizozemska stvara presedan presudom u korist ostanka zabrane uzgoja krznaša.

Hrvatska se treba ponositi odredbom koju je donijela prije 10 godina i odrediti se ovim Prijedlogom Zakona kao država u kojoj konačno stupa na snagu trajna zabrana uzgoja SVIH životinja u svrhu proizvodnje krzna, i to 1. siječnja 2017. godine, bez dodatnih produljenja prijelaznog razdoblja.

Zabrana trajnoga držanja pasa na lancu

Podržavamo predloženu odredbu u Prijedlogu Zakona o zaštiti životinja kojom je zabranjeno ”držati pse stalno vezane ili ih držati u prostorima za odvojeno držanje pasa bez omogućavanja slobodnog kretanja izvan tog prostora” (članak 51., stavak 4.). Smatramo ovakvu odredbu vrlo važnim preduvjetom za držanje kućnih ljubimaca. I sami smo tijekom rada Povjerenstva za izmjene i dopune Zakona o zaštiti životinja 2015./2016. godine predlagali isto, na temelju znanstvenih spoznaja i brojnih pritužbi građana i udruga za zaštitu životinja.

2015. godine Grad Zagreb, u izmjenama i dopunama Odluke o uvjetima i načinu držanja kućnih ljubimaca i načinu postupanja s napuštenim i izgubljenim životinjama grada Zagreba, propisao je: ”Pas se ne smije držati tako da je trajno vezan ili trajno smješten u ograđenom prostoru za pse.”.

Odredba iz članka 51. Prijedloga Zakona važna je jer se kao odredba krovnog Zakona o zaštiti životinja odnosi na cijelu Hrvatsku.

Osim pasa, nijedna druga životinjska vrsta ne bi smjela biti na trajnom vezu, već bi trebala imati barem pravo na dnevni ispust, odnosno kretanje, što je regulirano člankom 41. Prijedloga Zakona.

Psi na lancu nisu dovoljno zaštićeni člankom 4. Zakona o zaštiti životinja i člancima koji se odnose na zaštitu kućnih životinja. Psi, osobito u manjim, ruralnim sredinama, nerijetko se drže vezani na lancu koji ih sputava u kretanju i prisiljava da život provedu u bijednim uvjetima, nemoćni da se zaštite od vremenskih nepogoda, zlostavljanja i udaraca ljudi, često jedu i obavljaju nuždu na istome mjestu, a brojni su slučajevi da im se lanac ureže u vrat. Psi na lancu potpuno su zanemareni, a njihove prirodne potrebe se ignoriraju. Osim što im držanje na lancu uzrokuje fizičku bol te psihičke poremećaje i patnju, može izazvati i agresivno ponašanje.

Nadalje, takvi psi su potencijalno opasni i u smislu održavanja javnoga zdravlja; najčešće nemaju osiguranu veterinarsku skrb, nisu cijepljeni protiv zaraznih bolesti i bjesnoće, a ni mikročipirani.

Činom trajnog vezivanja psa ili bilo koje druge životinje na lanac posjednik pokazuje nebrigu za životinju u smislu omogućavanja njoj prikladnog života (a svaka životinja treba kretanje), pa se od takvoga ne može očekivati ni da ispuni svoje obveze vezano uz zdravstvenu zaštitu.

Kuje zavezane na lancu često ostaju skotne, ponekad i više puta godišnje, a njihov podmladak pretvara se ili u potencijalno opasne pse lutalice ili ih češće ubijaju na najbrutalnije načine – utapanjem, odnošenjem na nenaseljeno područje i slično, čime se dalje krši Zakon o zaštiti životinja, s obzirom na to da je vlasnik odgovoran za kontrolu razmnožavanja životinje. Takvi štenci, ako i prežive, u pravilu nisu ni cijepljeni, ni mikročipirani.

Držanje pasa na lancu u potpunosti je zabranjeno u Austriji, a u SAD-u držanje pasa na lancu zabranile su sljedeće savezne države: California, Indiana, Oregon, Connecticut, Louisiana, Rhode Island, Delaware, Maryland, Texas, District of Columbia, Maine, Vermont, Hawaii, Massachusetts, Virginia, Illinois, Michigan, West Virginia, Nevada, North Carolina. Još je više od 40 gradova i mjesta u SAD-u donijelo zabranu držanja pasa na lancu.

Za kršenje zakona, odnosno držanje zavezanih pasa propisane su kazne od 100 do 5000 dolara te kazna zatvora do četiri godine ako se radi o većem broju vezanih životinja (Izvor: ”Table of State Dog Tether Laws” by Rebecca F. Wisch, Michigan State University College of Law, 2014 – https://www.animallaw.info/topic/table-state-dog-tether-laws).

Ovom hvalevrijednom odredbom u Prijedlogu Zakona izbjeći će se da se psi po automatizmu vežu za lanac, što je rutinska praksa u Hrvatskoj. Time će se povoljno utjecati i na svijest posjednika pasa i potaknuti ih na ograđivanje prostora (cijelog dvorišta ili izrade boksa, ako ne postoje uvjeti za ograđivanje dvorišta) radije nego na držanje psa na lancu. Također, pojedinci koji ne mogu/ne žele osigurati ni minimalne uvjete za držanje psa neće biti motivirani za buduće držanje novih životinja, što će se u konačnici pozitivno odraziti na ukupnu zaštitu životinja u Hrvatskoj. Ističemo da je držanje pasa na lancu jedan od najčešćih razloga zgražanja turista i njihova viđenja Hrvatske kao zaostale zemlje, što svakako ne bi trebala biti zemlja koja je članica EU-a.

Stoga postoji jasna potreba da se regulira držanje pasa i da se komunalnom redarstvu i inspekciji omogući djelovanje kada zateknu psa koji se i godinama trajno drži na lancu iako ima hranu, vodu i krov nad glavom. Svima je jasno da je to zlostavljanje i zakonodavac to ne bi smio dopustiti.
Ovu odredbu u Prijedlogu Zakona podržava velika većina javnosti koja je kroz potpisivanje peticije za zabranu držanja pasa na lancu od 2006. godine do danas, stalnu edukaciju, kampanju ”Život na lancu nije život” i druge javne akcije visoko senzibilizirana za ovaj problem.

Prijedlog Udruge za ovu izmjenu Zakona o zaštiti životinja prvi put iznesen je tijekom izrade Zakona o zaštiti životinja 2006. godine, potom opet 2012. godine, a a dopunjen je 2015./2016. godine.

Zabrana ubijanja životinja u skloništima

Postojeća odredba o usmrćivanju životinja u skloništima u još uvijek aktualnom Zakonu o zaštiti životinja u ovom Prijedlogu Zakona o zaštiti životinja, nažalost, izmijenjena je samo kozmetički.

Naime, riječ ”vlasnik” zamijenjena je riječju ”posjednik” i dodani su glagoli ”darovati ili prodati”. Sada ta odredba glasi: ”Životinja iz skloništa koja se ne vrati posjedniku, a koju nije moguće dalje držati, udomiti, darovati ili prodati može se nakon 60 dana usmrtiti.” (članak 67., stavak 3.).

Udruga Prijatelji životinja predlaže da članak 67., stavak 3. glasi: ”Životinja iz skloništa koja se ne vrati posjedniku ostaje u skloništu do udomljenja.”

Obrazloženje:

Ova odredba u Zakonu o zaštiti životinja izaziva zgražanje javnosti već godinama. Tijekom trajanja ove javne rasprave ankete na vodećim hrvatskim portalima pokazale su da se velika većina javnosti snažno protivi usmrćivanju životinja u skloništima. Na portalu Večernjeg lista, na pitanje ”Treba li zabraniti eutanaziju pasa u skloništima nakon 60. dana?” 93,57 % građana glasalo je za zabranu: http://www.vecernji.hr/ankete/treba-li-zabraniti-eutanaziju-pasa-u-sklonistima-nakon-60-dana-1668 (rezultati ankete na dan 6. 9. 2016.). Također, na portalu index.hr, na pitanje ”Treba li zakonom zabraniti ubijanje napuštenih pasa i mačaka?” 90 posto građana smatra da treba: http://www.index.hr/tema/euro-2016/zanima-nas-va%C5%A1e-mi%C5%A1ljenje-treba-li-zakonom-zabraniti-ubijanje-napu%C5%A1tenih-pasa-i-ma%C4%8Daka-916627 (rezultati ankete na dan 6. 9. 2016.).

Kao udruga već godinama zalažemo se za ukidanje te u javnosti izuzetno nepopularne odredbe.
60 dana trebao bi biti minimum za držanje psa u skloništu, a ne njegov maksimum, što bi velik broj profitnih skloništa, koja imaju lošu komunikaciju s javnošću i građanima zainteresiranima za udomljavanje, itekako potaknulo na pojačano oglašavanje pasa i akcije za privlačenje građana u sklonište.

Smatramo da bi ukidanje roka od 60 dana povećalo protočnost životinja kroz sklonište i rad na prevenciji s obzirom na to da bi skloništa bila prisiljena raditi na marketingu, odnosno programima udomljavanja i edukacije.

Zakonska odredba koja daje mogućnost usmrćivanja životinja u skloništu nakon određenoga broja dana nije u interesu zaštite životinja niti je usklađena s uhodanom praksom skloništa u Hrvatskoj koja ne usmrćuju životinje i pozitivnim rezultatima zbrinjavanja napuštenih životinja koji iz toga proizlaze. Također, to nije u skladu s voljom građana koji ne žele da njihov novac odlazi na ubijanje životinja, već na zbrinjavanje, udomljavanje i edukaciju, što dugoročno dovodi do dobrih rezultata u interesu životinja i ljudi.

Pri provedbi odredbe o 60 dana usmrćuju se zdrave, a često i mlade životinje. Dakle, nije riječ o eutanaziji nego o usmrćivanju neželjenih životinja umjesto ulaganju u njihovu kastraciju i udomljavanje.

Ako Zakon o zaštiti životinja sankcionira pojedinačno zlostavljanje i ubijanje pasa, tada ne smije dopustiti svojim odredbama ubijanje pasa u skloništima, već kroz primjere skloništa koja ne usmrćuju životinje pokazati kako treba postupati sa životinjama.

Određivanje kratkog roka ne omogućava udomljavanje životinja, a osobito ozlijeđenih i bolesnih, kojima treba više vremena za liječenje i oporavak, kao i starijih pasa. Uz liječenje životinja, u redovitom poslovanju skloništa neophodni su kastracija, socijalizacija odnosno resocijalizacija i oglašavanje životinja, a za što je također potrebno određeno vrijeme.

I psima koji su napušteni tijekom ljetnih mjeseci (kada ljudi napuštaju najveći broj pasa, a najmanje ih udomljuju pa udomljavanja stagniraju) jednako treba dati šansu da pronađu dom, kao i da se obave sve potrebne i Zakonom određene mjere poput cijepljenja, kastracije, socijalizacije, oglašavanja i, na kraju, udomljavanja.

Najvažnije za uspješno zbrinjavanje i udomljavanje pasa je da skloništa budu neprofitna, čime će zaposlenici biti motivirani provoditi Zakon (oglašavanje životinja, propisana cijepljenja, kastracija, veterinarska njega, edukacija, uključivanje građana, podizanje svijesti o odgovornom postupanju prema životinjama…), a ne čekati rok od 15/30/60/-n dana kako bi ih mogli usmrtiti. Time se postiže i smisao Zakona o zaštiti životinja, a to je štititi životinje, a ne propisima olakšati i opravdati njihovo ubijanje.

Praksa pokazuje da su u Hrvatskoj najuspješnija po broju udomljenih životinja skloništa koja ne usmrćuju životinje. Neprofitna skloništa, koja su u sklopu ustanove ili koja vode udruge, ulažu velike napore u zbrinjavanje životinja i pokazuju odlične rezultate u provedbi Zakona, dok profitna skloništa koja provode usmrćivanja nisu niti potaknuta da se trude oko udomljavanja i edukacije kao niti oko pravilne skrbi za životinje.

Paradoksalno je da neka profitna skloništa usmrćuju pse nakon 60 dana čak i ako je sklonište poluprazno, a sve zbog nezainteresiranosti da ulože bilo kakav trud u oglašavanje i udomljavanje životinje. Za razliku od njih, neprofitna skloništa ulažu sve svoje resurse u oglašavanje životinja i traženje udomitelja.

Također, odredba koja omogućava usmrćivanje životinja nakon 60 dana potiče profitna skloništa na općeniti nemar prema zdravlju životinja u skloništu, koje ionako namjeravaju usmrtiti. U praksi se događa da udomitelji ne mogu niti vidjeti životinje, već sam voditelj skloništa proizvoljno bira koje će (zdrave) životinje ”pokazati” zainteresiranim udomiteljima, kao što je to čest slučaj koji građani prijavljuju npr. u radu ”skloništa” u Pokupskom Cerju. Pritom se novac poreznih obveznika troši upravo na ono čemu se građani protive – na usmrćivanje zdravih životinja.

S druge strane, velika novčana sredstva koja profitna skloništa dobivaju od jedinica lokalne samouprave za zbrinjavanje životinja ne ulažu se u povećanje standarda brige o napuštenim životinjama, njihovu socijalizaciju te pojačan rad na oglašavanju životinja i popularizaciji udomljavanja. Za razliku od takvih skloništa, čiji voditelji čekaju 60. dan kako bi usmrtili psa, no kill skloništa troše dobivena sredstva razumno i s ciljem povećanja dobrobiti i zaštite životinja te njihova udomljavanja.

Stoga tražimo potpunu zabranu usmrćivanja životinja u skloništima i uvažavanje našeg prijedloga za članak 67., stavak 3. Prijedloga Zakona o zaštiti životinja.

Prijedlog Udruge za ovu izmjenu Zakona o zaštiti životinja prvi put iznesen je tijekom izrade Zakona o zaštiti životinja 2006., a dopunjen je 2012. i 2015./2016. godine.

Devet pasa i uvjeti kao za skloništa

Članak 55. Prijedloga Zakona o zaštiti životinja glasi: ”Posjednik koji drži više od devet pasa koji više ne sišu mora udovoljiti uvjetima iz članka 64. ovoga Zakona, osim ako je riječ o radnim i službenim životinjama i uzgojima pasa iz članka 54. ovoga Zakona.” Pohvaljujemo inicijativu da posjednici većega broja životinja trebaju osigurati psima adekvatne uvjete držanja. No ovaj prijedlog smatramo neprihvatljivim jer u praksi može se dogoditi da neka osoba ima veliko imanje i bolje uvjete za držanje npr. 15 pasa nego netko drugi za tri psa. Kada se radi o dobrobiti životinje, u ovom slučaju trebala bi biti presudna mogućnost osiguravanja adekvatnih uvjeta držanja.

Ovo je osobito važno zato što se ovako predloženom odredbom otežava rad privremenim udomiteljima koji su važna karika u spašavanju pasa s ulica i iz kill skloništa. Nelogično je na ovaj način pooštravati uvjete pojedincima i udrugama koje spašavaju životinje dok, s druge strane, mnoge lokalne zajednice nisu uopće niti krenule provoditi zakonske odredbe koje se odnose na osnivanje skloništa i zbrinjavanje životinja, pa su jedino pojedinci i udruge oni koji odrađuju njihov posao, i to dobrovoljno i volonterski, ulažući vlastita financijska sredstva, trud i vrijeme u zbrinjavanje životinja, a što je obaveza jedinica lokalne samouprave. Stoga će ovako predložena odredba značajno otežati zbrinjavanje životinja koje provode privremeni udomitelji i udruge bez skloništa jer je teško zadovoljiti sve te uvjete koji se inače propisuju skloništima koja zbrinjavaju veći broj životinja. Nelogično je kažnjavati pojedince koji se jedini u svojoj zajednici ponašaju odgovorno i vrijedno rade na zbrinjavanju životinja dok se, s druge strane, ne sankcioniraju jedinice lokalne samouprave koje svjesno ne poštuju i ne provode za njih obvezujuće zakonske odredbe.

U tom smislu podržavamo prijedlog Baranjske razvojne agencije Grada Belog Manastira o propisivanju obveze koncesionarima, koje su odabrale jedinice lokalne samouprave, na besplatnu veterinarsku skrb o životinjama koje su pronašli i s ulice spasili pojedinci koji ih udomljavaju jer ti pojedinci zapravo smanjuju trošak boravka životinja u skloništima i time smanjuju troškove svojih jedinica lokalne samouprave. Na to se nadovezuje i prijedlog da se pojedincima koji brinu o pronađenim napuštenim psima omogući besplatna veterinarska usluga na trošak jedinica lokalne samouprave. Ti pojedinci ulažu svoje vrijeme i vlastita financijska sredstva na liječenje, cijepljenje, mikročipiranje, kastraciju, prehranu i ostalu svakodnevnu skrb o psu te mu aktivno traže udomitelje. Time besplatno obavljaju posao jedinica lokalne samouprave, zbog čega je nužno propisati mogućnost za njih besplatnih veterinarskih usluga na teret JLS-a.

Pojedinačni slučajevi ”sakupljača” pasa koji o tim psima ne skrbe, ne udomljavaju ih, ne cijepe niti mikročipiraju te time ugrožavaju i dobrobit životinja i zdravlje ljudi i dalje se mogu sankcionirati drugim odredbama zakona. Članak 51. Prijedloga Zakona, koji propisuje uvjete držanja kućnih ljubimaca, definira postupanje prema kućnim ljubimcima, a neadekvatno postupanje zabranjeno je i odredbama iz članka 5.

Želimo ukazati i na nelogičnost da se iz ovako predložene odredbe izuzimaju uzgajivači pasa koji profitiraju na uzgoju, a pritom se od njih ne traži udovoljavanje uvjetima kao za skloništa. Time im se izravno pogoduje jer će mnogi od njih i dalje moći držati ženke i štence u uvjetima koje nitko ne kontrolira. S druge strane, nastradat će pojedinci koji u svojem domu žele pružiti privremeni smještaj psima koje u skloništima čeka usmrćivanje, čime će se dugoročno utjecati na porast usmrćivanja životinja u skloništima.

Prijedlog Udruge za ovu izmjenu Zakona o zaštiti životinja prvi put iznesen je 2015./2016. godine.

Zabrana korištenja konja za izvlačenje drva

Udruga Prijatelji životinja podržava uvrštavanje u članak 5. Prijedloga Zakona o zaštiti životinja zabrane korištenja kopitara za izvlačenje trupaca iz šuma (samaraši).

Odredba glasi:

”(2) Zabranjeno je:
32. korištenje kopitara za izvlačenje trupaca iz šuma (samaraši), osim u teško pristupačnim područjima gdje to nije moguće bez korištenja kopitara”.

Smatramo da se izuzetak koji se navodi u zabrani može u praksi lako zloupotrijebiti zato što se rad s konjima odvija u zabačenim šumama, daleko od pogleda slučajnih prolaznika i veterinarske inspekcije, gdje je praktički nemoguće kontrolirati postupanje prema konjima.

Konji koji prenose teške trupce iz šuma izloženi su velikim cjelodnevnim naporima jer je riječ o teškom fizičkom radu i preopterećenju za životinje, zbog kojih stradava njihovo zdravlje. U praksi se događa da se konji koriste i na lokacijama gdje se ne radi o teško pristupačnim terenima, čime se životinje zloupotrebljavaju za težak fizički rad koji bi mogla obaviti šumska mehanizacija, zbog čega je ova zabrana iznimno važna u Zakonu o zaštiti životinja.

Stravični prizori konja s otvorenim ranama koji su svakodnevno vukli drva iz šume u Bregani i konja koji su padali pod teretom drva u šumama Velebita kod Gračaca pokazuju nužnost zaštite konja od prisiljavanja na težak tjelesni rad koji rezultira padovima, ozljedama, lomljenjem nogu i vratova.

Pri izloženosti teškom tjelesnom radu konjima stradavaju i noge i leđa. Već od dugotrajne izloženosti samo težini jahača dolazi do prekida mikrocirkulacije krvi i limfe zbog stalnog pritiska u leđnom mišićnom tkivu. Deformacije tkiva u leđima konja počinju već nakon 12-15 minuta izloženosti težini jahača, a nakon 30 minuta prisutna je bol. Sve iznad 30 minuta dovodi do trauma tkiva, tj. do djelomične ili potpune distrofije mišića. Konj natovaren drvima iznese dnevno i do deset metara drva, što znači da su konji izloženi nezamislivoj boli te bešćutnom zanemarivanju njihova zdravlja i života.

Ovakvim iskorištavanjem i mučenjem konja prekršene su općenite odredbe Zakona o zaštiti životinja koje zabranjuju nanošenje životinjama boli, patnja i ozljeda te namjernog izlaganja strahu; izlaganje životinja nepovoljnim temperaturama i vremenskim uvjetima te zanemarivanje životinja s obzirom na njihovo zdravlje, smještaj, ishranu i njegu. Nažalost, to u praksi ne znači nikakvo poboljšanje za konje jer se oni i dalje nemilice iskorištavaju i muče prisiljavanjem na rad koji je iznad njihovih fizičkih mogućnosti. Kako se sve to događa u šumama, daleko od pogleda, inspekciji je nemoguće kontrolirati postupanje prema konjima, zbog čega je nužno donijeti zakonsku zabranu.

Životinjska snaga u šumarstvu kao potpuno nepotrebna ukinuta je u prošlom stoljeću kada se razvila šumska mehanizacija koja može raditi na svakom terenu, pa čak i na vrlo strmom, i to puno učinkovitije nego bilo koja životinja. Stručnjaci smatraju da korištenje konja kao radnih životinja nema nikakve svrhe u 21. stoljeću, kada su teški fizički poslovi prebačeni s čovjeka i životinja na modernizirane strojeve. Stoga je nužno da se izmjenama Zakona o zaštiti životinja zabrani korištenje konja za izvlačenje drva, bilo da konji vuku drva ili ih prenose na leđima.

Podsjećamo da konji koji vuku drva kroz šumu na svojim leđima dnevno prenesu u prosjeku oko pet metara drva, a prema navodima vlasnika konja u medijima, konji dnevno na svojim leđima prenesu čak i 10 metara drva. Pritom konji prijeđu dnevno kilometre i kilometre razdaljina pod teškim teretom. Za razliku od ostalih rasa konja, zbog teških napora ovi konji žive kraće, do 10 godina. Vrlo često događaju se i padovi, konji lome noge i vratove, a onda ih šalju u klaonicu. Riječ je o iscrpljujućem i pogibeljnom poslu za životinje, a radni učinak razmjerno je malen.

Kao udruga svjedoci smo zlostavljanja konja prilikom izvlačenja drva iz šuma, a prizore izranjavanih i izmučenih konja predočuju i fotografije. Naknadno utvrđivanje jesu li konji preopterećeni ili ozlijeđeni otežano je i zbog ograničenih mogućnosti dolaska veterinarske inspekcije u područja gdje se obavlja takav rad. Osim toga, nemoguće je da veterinarska inspekcija kontrolira i redovito prati je li konj radio jedan sat ili osam sati, je li ispravno zbrinut, je li premlad ili prestar, dobiva li prikladnu veterinarsku skrb i kako se s njim postupa. To potvrđuju i medijski napisi u kojima se navodi da mnogi samaraši loše postupaju prema konjima i imaju radnike na crno, zbog čega odbijaju svjedočiti za javnost o svojem radu.

Upućujemo i na sljedeće probleme koje je važno uzeti u obzir:
– ne postoji nikakav akt koji bi propisivao bilo kakvu zaštitnu opremu za konje
– izvlačenje trupaca ne podliježe gotovo nikakvom nadzoru veterinarske inspekcije i odvija se skriveno u šumama
– konji su izloženi ozljedama ne samo od trupaca koje vuku ili nose već i od opreme koja se na njih stavlja (stara, oštećena, premala – uzrokuje hematome i rane)
– za izvlačenje drva pomoću konja postoje alternative u mehanizaciji: šumski zglobni traktori i strojari gdje jedan stroj i dva čovjeka mijenjaju i do deset pari konja; strojevi s dizalicom koja hvata i tovari trupce; dizalice sa sajlama za strme terene itd.
– konj izložen boli i strahu od boli, a koji nema mogućnosti pobjeći (prirodna reakcija na prethodno) može uzrokovati ozljede drugim životinjama i ljudima
– praksa korištenja konja za izvlačenje drva iz šume izaziva zgražanje ne samo građana već i turista
– civilizirana zemlja treba težiti civiliziranim načinima gospodarenja.

Korištenje šumskih vozila nije ugrožavajuće za šume jer se, zahvaljujući djelovanju šumske flore i faune, tlo samo oporavlja od gaženja i sabijanja, pa takvo gaženje nije trajno niti ima loše posljedice za ekosustav. Također, ne bi trebalo biti potencijalne štete od puknuća uljnih vodova na vozilima ako je vozilo tehnički ispravno, a ako i dođe do akcidenta postoje kompleti/torbe s opremom za apsorpciju ulja i ostalih kemikalija. Dakle, kao što je propisana oprema za ADR/prijevoz zapaljivih kemikalija, jednako se može propisati i oprema za šumske strojeve (tzv. SPC apsorbensi, npr. http://www.cortecros.hr/Hrv/Proizvodi.aspx?root=42&id=98).

Što se tiče argumenta da samarice utječu na zapošljavanje ruralnog stanovništva, vjerujemo da bi poticanje uzgajanja organskog voća i povrća u takvim čistim ruralnim područjima dugoročno bilo održivije i isplativije od tradicije koja izumire.

Osim toga, kada se navodi argument kao što je neisplativost ulaganja u šumske ceste, vlake i stalne žičare, a time i u adekvatnu šumsku mehanizaciju, tim više ukazuje se na nužnost zakonske zaštite konja koji se koriste za izvlačenje trupaca iz šuma. Vjerujemo da bi se na mnogima od takvih područja mogao koristiti traktor s vitlom: https://youtu.be/_pQovvmzuYQ.

Ukazujemo i na mogućnost obolijevanja konja i od zaraznih bolesti i zoonoza, čime je zdravlje ”samaraša” dodatno ugroženo. Infekciozna anemija kopitara javlja se upravo u šumovitim područjima u kojima se nalaze insekti koji sišu krv, a teški napori smanjuju prirodnu otpornost životinje. Teški, akutni oblici leptospiroze praćeni vrućicom, gubitkom teka, slabošću u mišićima, hepatitisom i nefritisom, žuticom, hematurijom i respiratornim poremećajima pojavljuju se u konja koji se koriste za teške fizičke poslove. Osim što ova bolest može, između ostaloga, dovesti do upala očiju i sljepoće konja, prenosi se i na ljude, na koje može ostaviti ozbiljne zdravstvene posljedice. To je osobito važno zato što je, prema dostupnim podacima, Hrvatska najugroženija država Europe od oboljenja ljudi od leptospiroze.

Naredba O mjerama zaštite životinja od zaraznih i nametničkih bolesti i njihovom financiranju u 2015. godini propisuje pretraživanje konja na infekcioznu anemiju kopitara, kao i kontrolu virusnog arteritisa konja, leptospiroze, groznice zapadnog Nila i rinopneumonitisa konja. Koliko nam je poznato, konji koji se koriste za rad u šumama ne prolaze ta testiranja na godišnjoj razini, čime je dodatno ugroženo i zdravlje konja i zdravlje ljudi koji rade s njima. Nepobitna je činjenica da su konji, osim navedenih bolesti, ozbiljno izloženi ozljedama i da se ozljede događaju, ne samo od trupaca već i od same opreme (remenje, samari – po vratu, ramenima i tijelu, a lanci im stružu po nogama).

Prof. dr. sc. Mirjana Baban redovita je profesorica na Poljoprivrednom fakultetu u Osijeku. Na Zavodu za stočarstvo tog fakulteta koordinatorica je modula ”Konjogojstvo I” i ”Specijalna zootehnika”; stručnog studija ”Ovčarstvo, kozarstvo i konjogojstvo” i ”Konjogojstvo-praksa” te doktorskog studija – smjer stočarstvo ”Konjogojstvo- odabrana poglavlja”. Autorica je mnogih radova o konjima, u kojima poseban naglasak stavlja na važnost osiguravanja njihove dobrobiti.

Prof. dr. sc. Baban o prijedlogu ove zakonske zabrane iznosi mišljenje: ”Kao jednoj od prvih profesora, koja sam već dugi niz godina forsirala predavanja na temu dobrobiti konja, ne samo studentima, uzgajivačima, konjičkim sportašima već i prezentiranim radovima na međunarodnim simpozijima, te sudjelovala u osnivanju modula vezanog za dobrobit konja na Poljoprivrednom fakultetu u Osijeku, izuzetno mi je drago što ste potaknuli inicijativu da se zabrani ‘korištenje kopitara za izvlačenje trupaca iz teško pristupačnih područja šuma (samaraši)’.”

Ako bi u Zakonu o zaštiti životinja ostala ovako predložena odredba, smatramo da bi Hrvatske šume trebale definirati lokacije na kojima se rad, zbog nepristupačna terena, ne može odvijati drukčije nego s konjima, dok bi za sve druge lokacije trebala vrijediti zakonska odredba bez iznimke. Pritom bi lokacije na kojima mogu raditi isključivo konji trebale biti pod pojačanim nadzorom veterinarske inspekcije.

No da problem nepristupačnih terena i nije izražen koliko se to naglašava potvrđuju i same Hrvatske šume navodeći da su uslugu samarica u posljednjih godinu dana koristili na otocima ili parkovima prirode i park-šumi grada Zagreba. Samaraši gotovo da više i ne rade za Hrvatske šume, nego za privatne naručitelje, što znači da se koriste i na terenima gdje se drva mogu iznijeti bez korištenja konja. Prema riječima samaraša, samarica će i sama nestati u bližoj budućnosti. Razlozi su ti što nije isplativa, što se ne radi o strateškoj gospodarskoj djelatnosti i što nije presudna za održavanje šuma.

Skrb o dobrobiti konja raste u cijelome svijetu, što se ogleda i u propisima i preporukama vezanima uz njihovu zaštitu. Stoga smatramo važnim da se bez iznimke zabrani korištenje konja za izvlačenje trupaca iz šuma.

Odgovor Uprave šumarstva, lovstva i drvne industrije Ministarstva poljoprivrede, 18. veljače 2016.

Odgovor Hrvatskih šuma, 2. ožujka 2016.

Prijedlog Udruge za ovu izmjenu Zakona o zaštiti životinja prvi put iznesen je 2015./2016. godine.

Zabrana natjecanja konja u povlačenju trupaca

Predlažemo da se u članak 5. Prijedloga Zakona o zaštiti životinja uvrsti sljedeća odredba:

”Članak 5.

(2) Zabranjeno je:
xx organizirati natjecanja konja u povlačenju trupaca.”

Obrazloženje:

Natjecanja konja u povlačenju trupaca (”šlajs” ili ”štraparijade”) održavaju se u Liču u Gorskom kotaru, Baškim Oštarijama i drugim dijelovima Ličko-senjske županije, Karlovačkoj županiji, Bateru kod Novog Vinodolskog i u drugim dijelovima Hrvatske. Većina građana zgraža se i smatra ova natjecanja zlostavljanjem jer se bez ikakva smislenog razloga, osim puke zabave, konji tjeraju da vuku iznimno teške terete koji često premašuju njihove fizičke mogućnosti.

Na tim događanjima dovoze se trupci teški i po dvije tone, a konji pojedinačno ili u paru vuku goleme trupce, najčešće po dubokome blatu. Na tim natjecanjima događa se da konje teško zlostavljaju bičevanjem često do krvi, ubadanjem štapovima s metalnim šiljcima i udarcima rukom. Konji su, isključivo zbog ljudske zabave, izloženi potpuno nepotrebnom teškom fizičkom naporu, povicima i urlanju gomile ljudi, buci automobila, vrućinama i nezaštićenosti od jakog sunca prije i tijekom natjecanja, iživljavanju djece vlasnika konja, koji ih, dok su vezani, vuku za rep ili udaraju bičem.

Kako imaju jako osjetljiv sluh, izlaganje buci izaziva u konjima paniku i strah. Sastavni dio tih događanja je i ilegalno klađenje na iznose od nekoliko desetaka tisuća eura.

Osim općenitih odredbi u Prijedlogu Zakona koje zabranjuju nanošenje životinjama boli, patnje i ozljeda te namjerno izlaganje strahu i bolestima; prisiljavanje životinja na ponašanje koje kod njih izaziva bol, patnju, ozljede ili strah te njihovo izlaganje nepovoljnim temperaturama i vremenskim uvjetima, zabranjeno je i koristiti životinje za natjecanja ili predstave ”ako ih se pri tome prisiljava na neprirodno ponašanje ili se kod životinja izaziva bol, patnja, ozljede, strah ili smrt”.

S obzirom na to da su konji na natjecanjima izloženi maltretiranju i prisiljeni na neprirodno ponašanje koje u njima izaziva bol, patnju, ozljede i strah, natjecanja u povlačenju trupaca, kada su i prijavljena, odvijaju se protuzakonito. Zato se ovim prijedlogom želi jasno zabraniti ono što je ionako već zabranjeno općim odredbama Zakona.

Ističemo da se ova praksa po opterećenju koje konji podnose ne može uspoređivati s natjecanjima u oranju i sl. događanjima. Konji se ne koriste kao radne životinje niti ta natjecanja imaju bilo kakvu edukativnu svrhu, nego se održavaju isključivo zbog zabave. Sami sudionici ovih natjecanja izjavili su u medijima da je šlajs ”tradicija” nastala prije nekoliko godina okladom u gostionici: http://bit.ly/2k3KFSI.

U interesu je Ministarstva poljoprivrede, udruga za zaštitu životinja, kao i svih građana Hrvatske da se ta zabrana provodi u praksi, što trenutačno nije slučaj. U praksi je nemoguće da veterinarska inspekcija zabrani održavanje svakog pojedinačnoga slučaja natjecanja konja u povlačenju trupaca, osobito zato što se ona najčešće odvijaju i bez traženja dopuštenja za održavanje. Stoga je važno da se ova okrutna praksa prema konjima izričito zabrani Zakonom o zaštiti životinja.

Prijedlog Udruge za ovu izmjenu Zakona o zaštiti životinja prvi put iznesen je 2015./2016. godine.

Zabrana žigosanja kopitara

Članak 9. (Izvođenje zahvata na životinjama) Prijedloga Zakona o zaštiti životinja glasi:

”(1) Zabranjena je djelomična ili potpuna amputacija pojedinih dijelova životinjskog tijela osjetljivih na bol te uklanjanje ili uništavanje dijelova organa ili tkiva ili cijelih organa ili tkiva uključujući:
1. označavanje životinja protivno posebnim propisima iz područja veterinarstva”.

Predlažemo izmjenu članka 9. na način da glasi:

”(1) Zabranjena je djelomična ili potpuna amputacija pojedinih dijelova životinjskog tijela osjetljivih na bol te uklanjanje ili uništavanje dijelova organa ili tkiva ili cijelih organa ili tkiva uključujući:
1. označavanje kopitara i goveda žigosanjem te ostala označavanja životinja protivno posebnim propisima iz područja veterinarstva”.

Obrazloženje:

U Hrvatskoj je od 2009. godine propisano označavanje kopitara mikročipom, no i dalje je dopušteno vruće paljenje žigom, iako je to nepouzdan, nepotreban, zastarjeli i nehuman način označavanja životinja i dokazivanja vlasništva. Također, iako se goveda označavaju ušnim markicama, dopušten je izuzetak za označavanje bikova namijenjenih za sudjelovanje na kulturnim i sportskim događajima, za koje se propisuje, uz označavanje ušnim markicama, istovremeno označavanje paljenim žigom. Za ovu iznimku nema nikakvih medicinskih i znanstvenih opravdanja, a izuzetno narušava dobrobit životinja.

Žigosanje se odvija bez primjene analgezije/anestezije i uzrokuje životinjama jaku bol i patnju ne samo u trenutku žigosanja nego i danima nakon toga. Užareni žig pritišće se na površinu kože oko 5 sekunda i izlaže kožu enormnoj vrućini. Ovisno o spretnosti osoba koje provode žigosanje, postoji opasnost od nekontroliranog širenja vatre sa usijanog željeza na ostatak dlake. Žigosana životinja na dan kada je žigosana ima povišenu temperaturu za 4 °C te sljedećih šest dana povišenu temperaturu za 2 to 4 °C. Dakle, životinje trpe bol i povišenu temperaturu još barem tjedan dana nakon žigosanja. Dio tijela koji je žigosan ima lezije tipične za opekline trećega stupnja s nekrotiziranog mesa. Nakon žigosanja može doći do infekcija i teškog zacjeljivanja rana.

Istraživanja pokazuju da čak i kada bi se žigosanje vršilo uz anesteziju, životinji bi se još barem tjedan dana nakon žigosanja trebala davati sredstva protiv bolova i sredstva za snižavanje temperature. Postojala bi i opasnost pri žigosanju da životinja ne reagira zato što je pod anestezijom pa bi osoba koja žigoše držala užareni žig dulje na koži i uzrokovala jače opekline.

Zbog bolnosti i zdravstvenih posljedica na životinje, vruće žigosanje zabranjeno je za sve ostale vrste životinja u Ujedinjenom Kraljevstvu, a vruće žigosanje konja zabranjeno je u Danskoj, Nizozemskoj, Švedskoj, Austriji, Škotskoj i Sjevernoj Irskoj. I druge države EU-a razmatraju zakonsku zabranu ove nepotrebne i životinjama izuzetno bolne prakse. Vruće žigosanje ne smatraju prihvatljivom metodom označavanja i traže zabranu te prakse i mnoge strukovne i ostale organizacije i institucije kao što su: British Veterinary Association, British Equine Veterinary Association, RSPCA, The British Horse Society, The Blue Cross, Animal Aid…

Takvi žigovi nisu adekvatan način označavanja vlasništva, osobito kod konja, koji mogu živjeti 30 i više godina i koji promijene mnoge vlasnike tijekom svojeg života, pri čemu se promjenom vlasnika mogu mijenjati podaci na mikročipu, no ne može se mijenjati žig na koži životinje. Nedostatak je i što se žig teško može iščitati kada preko kože izraste gusta zimska dlaka, a namjerno nanošenje boli životinji u svrhe koje nisu povezane s veterinarskim zahvatom u smislu liječenja nisu prihvatljive. Nema smisla koristiti metode koje uzrokuju životinjama veliku bol, a koje su nepotrebne jer su dostupni drugi, moderniji načini označavanja.

Čl. 18. Pravilnika o identifikaciji i registraciji kopitara (NN 123/09) propisuje da se označavanje kopitara sastoji od ”obveznog označavanja koje obuhvaća implantaciju transpondera i dijagramskog opisa vanjštine” i ”dodatnog označavanja koje obuhvaća fizičko označavanje vrućim žigom”. Metode kao što su vruće paljenje žigom, hladnim žigom i tetoviranje predstavljaju alternativne metode označavanja i smatramo ih suvišnima. Aplikacija mikročipa kao metoda označavanja provodi se u svijetu od početka 1980-ih godina. Pokazala se kao siguran, praktičan i dugotrajan način označavanja koji je najprihvatljiviji sa stajališta dobrobiti životinja, a ujedno omogućava jasnu identifikaciju i cjeloživotno praćenje životinje te sadrži sve informacije o životinji. Stoga bi za sve pasmine, odnosno za kopitare u Hrvatskoj, uključujući lipicance i sl. pasmine kod kojih se i dalje primjenjuje žigosanje, trebalo vrijediti isključivo označavanje dijagramskim opisom i aplikacijom mikročipova. Dodatno označavanje vrućim paljenim žigom neprihvatljivo je te u Hrvatskoj treba zaživjeti moderan i što manje invazivan pristup pri označavanju kopitara, a jednako vrijedi i za goveda koja se već ionako označavaju ušnim markicama.

Iako, gledano sa stajališta dobrobiti životinja, utiskivanje vrućeg žiga predstavlja veću bol životinjama, smatramo da treba biti zabranjeno i hladno žigosanje tekućim dušikom, odnosno suhim ledom s 99-postotnim alkoholom, kada se hladni žig drži na koži životinje 10-30 sekunda.

U dopisu Uprave poljoprivrede i prehrambene industrije, koji smo dobili na uvid, navodi se da postoje slučajevi pomicanja transpondera s mjesta aplikacije te prestanak rada transpondera. Zbog tih pojedinačnih slučajeva postoji i dijagramski opis vanjštine konja, a osim toga propisano je da se konjima svake godine vadi krv (zbog pretrage na infekcioznu anemiju kopitara) pa se tom prilikom može kontrolno očitavati i transponder.

Napominjemo da je Zakonom propisano i obavezno označavanje pasa mikročipiranjem te da i tu postoje slučajevi pomicanja transpondera, no to nije razlog da se propiše npr. dodatno označavanje cijele vrste nekom bolnom metodom.

Označavanju konja žigosanjem protivi se i niz veterinarskih organizacija u svijetu, pa vjerujemo da su s njima suglasni i stručnjaci veterinarske struke u Hrvatskoj kada se radi o psihofizičkim posljedicama žigosanja za konje i o prijedlogu da se ta vrsta označavanja zabrani Zakonom.

Uvažavajući razmišljanja i primjedbe iznesene na sastancima Povjerenstva za izmjene i dopune Zakona o zaštiti životinja, i sami smo kontaktirali uzgajivače pasmine konja koji svoje konje žigošu, iako to nije obavezno po uzgojnoj knjizi (borički arapski konj). Oni praksu žigosanja zagovaraju iz estetskih razloga, “da se odmah vidi da je to ta pasmina”. Slažu se s time da ako se žigosanje ne provede stručno i ako konj nema odgovarajuću njegu nakon žigosanja (tretman rane), može doći do ozbiljnih komplikacija i konj tada jako trpi.

Ono što je važno je da su suglasni s time da im identifikacija konja bez žigosanja ne bi bila problem (jer se konji ionako moraju označiti transponderom), s time da su nam spomenuli i metodu analize DNK-a (iz grive konja) koja je 100 % točna, ali i skupa. Naveli su primjer čistokrvnih aparskih konja iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, koji se identificiraju i transponderom i analizom DNK-a; žigosanje im nije obavezno, ali ga mnoga plemena provode s tekućim dušikom, odnosno provode hladno žigosanje. Slažu se da je i bez žigosanja identifikacija konja pouzdana i spremni su prestali s tom praksom kada bi žigosanje bilo zabranjeno za sve konje – dakle, kada ni druge pasmine ne bi smjele koristiti žig.

Naglašavamo i da se mikročipiranje radi mnogo prije žigosanja. Žigosanje se provodi najranije nakon 1,5 godine starosti konja (inače se s rastom i razvojem tijela žig deformira), a mikročipiranje se može provesti prije navršene 1 godine.

Žigosanje je relikt i njegovo ukidanje (zabrana) ne bi izazvalo probleme, već bi “poznavatelji konja” morali uložiti malo više napora u prepoznavanje pasminskih obilježja konja (ako im je to važno) jer se ne bi mogli oslanjati samo na poznavanje žiga kao oznake pasmine (lipicanac bi i dalje bio lipicanac, samo mu to ne bi ”pisalo” na butu).

Što se tiče primjedbe članova Povjerenstva da bi nedostatak žiga mogao uzrokovati probleme kod raspoznavanja konja u hipotetskim situacijama gdje bi dva ili više “vlasnika” svojatali iste/og konje/a, smatramo da bi transponder bio sasvim pouzdana mjera identifikacije u kombinaciji s dijagramskim opisom i fotografijama konja (fotodokumentacija). U krajnje rijetkoj hipotetskoj situaciji kakva se spominjala na sastanku, da se na istoj livadi nađu konji dvoje susjeda, oni se mogu privremeno označiti vrpcom oko vrata u određenoj boji i sl. Takve iznimne situacije ne mogu biti izlika za održavanje žigosanja kao bilo kakve, makar i dodatne metode označavanja konja.

Što se tiče odgovora Državne ergele Đakovo i Lipik, koji smo dobili na uvid, ukazujemo na sljedeće:

Označavanje paljenim žigom kao dodatno označavanje nema zdravstvenog, etičkog, ekonomskog ni bilo kojeg drugog opravdanja. Označavanje kao ”svojevrsni brend” predstavlja se u odgovoru državne ergele kao pitanje estetike, što je neprihvatljivo s aspekta dobrobiti životinje. Također, paljeni žig nije ”dokaz kvalitete jedinke koja je označena” već je to ožiljak nastao namjernim ozljeđivanjem tkiva. Ovaj argument osobito je neprihvatljiv u svjetlu činjenice da ravnatelj državne ergele stavlja žigosanje ispred psihofizičkog zdravlja jedinke.

Vezano uz mišljenje ergele da pojedine pasmine konja slobodno migriraju po pašnjacima i nisu socijalizirane da bi im se moglo sigurno prići, postoje metode identifikacije za slobodno krećuće divlje životinje. Pritom nikome ne pada na pamet da iz istih razloga provodi npr. identifikaciju medvjeda žigosanjem. Prema čl. 132. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima “uzima se da je pripitomljena životinja ničija ako sama od sebe izostane četrdesetdva dana”, a s obzirom na to da je žigosanje u smislu dodatnog označavanja odgovornost vlasnika (prema Pravilniku o identifikaciji i registraciji kopitara), jesu li slobodno migrirajući konji zapravo ničije vlasništvo? Tko će voditi brigu o rehabilitaciji rane nakon žigosanja? Ako su to divlji konji, onda neka se identifikacija provodi kao i kod ostalih divljih životinja – bez žigosanja.

Koliko god uljepšavali i opravdavali čin žigosanja konja, i dalje se radi o namjernom izazivanju teških opekotina. Izjednačavanje stresa koji konj doživljava žigosanjem s onim koji doživljava pri umetanju transpondera neopravdano je jer nakon žigosanja ostaje rana koja tek treba zarasti. Stoga je iznimno zabrinjavajuće što ravnatelj državne ergele odgovara: ”Povećanje tjelesne temperature životinje nakon primjene žigosanja nije poznato.’” To pokazuje da se čak ni u državnoj ergeli ne prati zdravstveno stanje životinje nakon žigosanja pa se može pretpostaviti da se to čini još manje kada se radi o privatnim vlasnicima konja. Iz odgovora je očito da se konjima u ergeli ne daju ni nikakva sredstva za ublažavanje boli jer ravnatelj Korabi, iako bi to morao znati, nije upoznat s time da životinja nakon opekline ima povišenu temperaturu i da ju rana boli.

U istraživanju na koje nas je uputio jedan član Povjerenstva navodi se: ”Branding caused a necrotising skin burn lasting at least 7 days. Moreover branding, but not microchip implantation (P < 0.001), was accompanied by a generalized increase in skin temperature which was comparable to low degree post-burn hypermetabolism in humans.” Smatramo važnim da se g. Nidal Korabi upozna s tim informacijama, koje mu dosad nisu bile poznate.

Nadalje, upućujemo na istraživanje u kojemu se zaključuje: ”Hot iron branding elicited a significantly stronger aversive reaction indicative of pain than did microchip transponder injection (odds ratio [OR], 12.83). Allodynia quantified by means of skin sensitivity to von Frey monofilaments was significantly greater after hot iron branding than after microchip transponder injection (OR, 2.59)…
The hot iron branding areas had significantly increased skin temperature and swelling (OR, 14.6)… Microchip transponder injection induced less signs of pain and inflammation and did not seem to pose a higher long-term risk than hot iron branding. Consequently, results indicated that hot iron branding does inflict more pain and should be abandoned where possible. (Am J Vet Res 2009;70:840–847).”

Također, korisno je istraživanje o čitljivosti žigova objavljeno 2013. godine, u čijem se zaključku navodi: “Despite the fact that hot iron branding caused lesions compatible with third degree thermal injury, it did not allow unambiguous identification of a large proportion of older horses. While the breed-specific symbol was consistently identified by three independent investigators in 84% of the horses, the double-digit branding number was read correctly by all three investigators in less than 40%. In conclusion, hot iron branding in horses causes lesions compatible with third degree thermal injury but does not always allow identification of horses.”

Citat iz istog istraživanja, ali drugog izvora: “‘Branding is clearly associated with local tissue damage and the markings are often insufficiently clear to be decoded, even by experienced observers or after the horse has died,’ Jörg Aurich further said. ‘There really isn’t any reason to continue to mark horses in this outdated way.’”

Pri slanju mišljenja o zabrani vrućeg žigosanja škotskoj vladi, Britanski konjički savez zajedno sa Savezom veterinara i savezom veterinara za konje navodi: ”The British Veterinary Association has been unequivocal in its stance on hot branding with the British Equine Veterinary Association also speaking out to decry the practice. The BHS recognises the value of professional veterinary opinion on this issue and is pleased to align itself with the BVA and BEVA.” “In summary, the British Horse Society is opposed to the practice of hot branding of equidae and supports the Scottish Government’s proposal to cease the issuing of specific authorisations.”

Dr. vet. med. Hans-Joachim Götz, predsjednik njemačke organizacije veterinara Bundesverbandes Praktizierender Tierärzte, prilikom donošenja zakonske zabrane žigosanja kopitara u Njemačkoj komentirao je: ”Označavanje vrućim žigom više nije u skladu s modernim standardima dobrobiti konja.” Vjerujemo da će i veterinari u Ministarstvu, koji najbolje poznaju ovu problematiku, pročitati rad u cjelini i podržati prijedlog da se ova praksa zabrani zakonom.

Napominjemo i da je konj koji se dodatno označava žigosanjem dvostruko podvrgnut stresu – i kod označavanja transponderom i kod žigosanja, što je potpuno nepotrebno. Žigosanje kopitara je nanošenje tjelesne ozljede iz estetskih razloga, što je relikt iz vremena kada drugi način označavanja nije bio u upotrebi. Pritom nema nikakvu bitnu identifikacijsku vrijednost, nego se svodi na estetiku i ljudsku taštinu, kako bi ”obilježili” svoje vlasništvo svima vidljivim znakom.

Dakle, zaključak je da su implantirani transponder i dijagramski opis vanjštine konja u svim situacijama (normalnim i izvanrednim) pouzdana metoda identifikacije.

Napominjemo još jednom da je žigosanje bolna, zastarjela i potencijalno opasna praksa zbog rizika razvoja komplikacija za zdravlje konja, koja je uvedena u vrijeme kada mikročipiranje nije postojalo. Kao metoda identifikacije žigosanje nije imuno na zloupotrebe i malverzacije s identifikacijskom dokumentacijom, dakle, ne sprečava “krađu identiteta”.

Iz svega navedenog, zaključujemo da je umetanje transpondera u kombinaciji s dijagramskim opisom vanjštine konja metoda kojoj nema ozbiljnih zamjerki, a kao praksa je već uhodana među uzgajivačima i među vlasnicima mješanaca i konja bez rodovnice. S druge strane, žigosanje uzgajivačima ima vrijednost ne toliko kao identifikacijska metoda (konje ionako moraju mikročipirati), nego tek kao metoda označavanja pripadnosti konja određenoj pasmini, što nije argument za održanje ove bolne i nepotrebne prakse.

Svi argumenti u prilog zabrani označavanja kopitara žigosanjem potvrđuju potrebu da se predloženom zabranom omogući adekvatna zaštita konja, a da se pritom ne narušava ni na koji način zakonom propisano označavanje kopitara.

Žigosanje prouzrokuje bol životinji, a kako se već primjenjuje označavanje životinja implantacijom transpondera i dijagramskim opisom vanjštine, odnosno ušnim markicama, ovu bolnu metodu nužno je zabraniti Zakonom.

Očitovanje Uprave poljoprivrede i prehrambene industrije Ministarstva poljoprivrede, 19. veljače 2016.

Očitovanje Državne ergele Đakovo i Lipik, 17. ožujka 2016.

Casper Lindegaard, DVM, PhD; Dorte Vaabengaard, DVM; Mogens T. Christophersen, DVM; Claus T. Ekstøm, PhD; Julie Fjeldborg, DVM, PhD. Evaluation of pain and inflammation associated with hot iron branding and microchip transponder injection in horses. AJVR. Vol 70, No. 7. July 2009.

Prijedlog Udruge za ovu izmjenu Zakona o zaštiti životinja prvi put iznesen je 2015./2016. godine.

Zabrana hvatanja i usmrćivanja glodavaca ljepilom

Predlažemo da se u članak 5., stavak 2. Prijedloga Zakona o zaštiti životinja doda sljedeća odredba:

”Zabranjeno je:
hvatati i usmrćivati glodavce i druge životinje ljepilom i drugim zamkama koje uzrokuju životinjama dugotrajnu bol i patnju.”

Obrazloženje:

Zamke na principu ljepila nedvojbeno su jedna od najokrutnijih metoda hvatanja i ubijanja životinja te su odgovorne za više patnje nego doslovno bilo koji drugi proizvod na tržištu za kontrolu divljih životinja. Sastoje se od komada kartona, lesonita ili plastike premazanih ljepilom koje hvata bilo koju životinju koja, privučena mamcem, prijeđe preko njihove površine – miševe, štakore, ptice, vjeverice, zmije, mačiće i ostale male životinje.

Načini umiranja uzrokovani zamkama s ljepilom uvijek su bolni. Istraživanja pokazuju da se većina životinja koje su uhvaćene u ljepljive zamke pokušava osloboditi. Životinja se može boriti danima kako bi otrgnula svoje krzno, kožu i perje s ljepila, često grizući vlastite udove ili ih polome ne bi li se oslobodile.

Samo lijepilo ih iritira i oštećuje oči. Nosovi, usta ili kljunovi životinja mogu zapeti u ljepilu te se one guše i polagano umiru, što može trajati satima. Životinje pate i danima dok ne umru od gladi ili dehidracije.

Dr. vet. med. Connie Orcutt iz bostonskog Angell Animal Medical Centera navodi: ”Miš kojega sam vidjela u zamci s ljepilom bio je zalijepljen za površinu jednom stranom lica i trbuha ne mogavši se pomaknuti ili disati kako treba. Bio je slab, dehidriran i očito vrlo uplašen. U našu bolnicu donesene su i brojne ptice koje su bile uhvaćene na ovakve zamke. Te životinje obično su vrlo bolesne zbog slabosti, ozljeda i gutanja ljepila. U težim slučajevima moraju biti eutanazirane.”

Osim što su uzročnik mučenja životinja, zamke s ljepilom dugoročno ne rješavaju problem miševa u kući, zgradi i industrijskim postrojenjima. Kontrola populacije glodavaca treba se usredotočiti na rješavanje uzroka i izvora.

Zakonodavstvo zabranjuje prodaju i korištenje zamki s ljepilom za hvatanje glodavaca u: Irskoj (od 2000. godine nezakonito je uvoziti, posjedovati, prodavati ili nuditi za prodaju neovlaštene zamke, uključujući zamke s ljepilom), Novom Zelandu, državi Victoriji, Tasmaniji i Teritoriju australskog glavnog grada. Korištenje zamki s ljepilom također krši dobrobit životinja i zakonodavstvo Njemačke, Norveške i Islanda. U Nizozemskoj je korištenje ljepljivih ploča za hvatanje miševa i štakora zabranjeno u skladu sa Zakonom o flori i fauni te Standardima za upravljanje i kontrolu štete koju čine životinje.

2012. godine indijski Odbor za dobrobit životinja objavio je da upotreba ljepila krši nacionalni zakon protiv okrutnosti prema životinjama.

Zabranom ljepljivih i drugih zamki koje uzrokuju životinjama dugotrajnu bol i patnju potrošači se usmjeravaju na nesmrtonosne humane zamke koje nisu skupe i lako su dostupne. I u Hrvatskoj ih prodaje većina višenamjenskih trgovina za alat i slično. To su plastične ili metalne zamke koje nalikuju na kutiju s pokretnim vratašcima koja se zatvaraju kada životinja prođe kroz otvor zamke. Kada se životinja uhvati u zamku, lako ju se može živu i neozlijeđenu osloboditi izvan kuće ili hale.

Među njima su i uređaji koji kombiniraju tehnologiju spreja s detektorom pokreta te pritom ispuštaju hladan bezopasan sprej te različiti rastjerivači ultrazvukom koji se mogu koristiti i u prehrambenoj industriji, restoranima, supermarketima, na farmama, u bolnicama i u svim prostorima gdje se radi s hranom.

Neke od njih mogu se pronaći u ponudi trgovačkog društva TOMAJA d.o.o., tvrtke MGT-OLIĆ ili u ponudi web-trgovine za elektroniku, računala, multimediju, modelarstvo i tehniku.

Mnogi inozemni proizvođači također nude humane zamke koje ne ubijaju životinje. Tvrtka Varna Enterprises na svojim stranicama navodi da ne prodaje zamke s ljepilima jer ih smatra nehumanima i koristi ultrazvučne uređaje kao mjeru odbijanja glodavaca.

Na stranici iy-pest-control.co.uk nudi se zamka Trip-Trap Mouse Trap koja ima jednostavna, ali učinkovita jednosmjerna vrata, a stražnji dio zamke može se maknuti kako bi se oslobodilo miša.

Također, zamka Clock-work Multi Catch Mouse Trap ima poklopac te se može brzo i lako pratiti ulov u zamku.

Uncle Bob’s Self Storage, peta najveća tvrtka za skladištenje u SAD-u, zabranila je korištenje zamki s ljepilom u svim svojim objektima, a tvrtke ING Barings i Charles Schwab Corporation poduzele su slične mjere. Takve zamke povukle su i velike tvrtke JPMorgan Chase & Co. i American Eagle Outfitters, kao i njujorška policija. Njujorška policija koristi uređaj Protecta Mouse. Goleme korporacije kao što su Dollar Tree i Rite Aid prestale su prodavati ljepljive i druge smrtonosne zamke. U SAD-u je protuzakonito koristiti zamke s ljepilima za divlje ptice.

Popis brojnih tvrtki koje su iz svog prostora izbacile smrtonosne zamke s ljepilom, kao i onih koje su ih prestale proizvoditi i prodavati u svojim poslovnicama može se pronaći ovdje.

Nažalost, u Hrvatskoj se u velikim trgovačkim centrima mogu kupiti zamke s ljepilom, kao i one koje ubijaju glodavce udarcem, te su dostupne svima. To izravno utječe na veliku okrutnost prema životinjama, zbog čega je nužno ovim Prijedlogom Zakona o zaštiti životinja donijeti zabranu njihova korištenja.

Prijedlog Udruge za ovu izmjenu Zakona o zaštiti životinja prvi put iznesen je 2015./2016. godine.

Kontrola razmnožavanja kućnih životinja

Predlažemo da se u članku 53. Prijedloga Zakona o zaštiti životinja, koji se odnosi na kontrolu razmnožavanja kućnih ljubimaca, dodaju novi stavci koji glase:

• Ako vlasnici kućnih ljubimaca ne zbrinjavaju mladunčad kućnih ljubimaca, veterinarski inspektor može im odrediti rok za obavljanje trajne sterilizacije kućnih ljubimaca.

Obrazloženje:

Nekontrolirano razmnožavanje neželjenih kućnih ljubimaca glavni je uzrok postojanja skloništa i njihove pretrpanosti, kao i niza problema koji proizlaze iz potrebe zbrinjavanja napuštenih životinja, a što predstavlja financijski teret lokalnim zajednicama. Zato je presudno da se Zakonom o zaštiti životinja propišu mjere koje će obvezati skrbnike životinja na odgovorno ponašanje.

Kroz odredbu članka 53. Prijedloga Zakona već postoji mogućnost da na područjima s velikim brojem napuštenih pasa ministar može propisati naredbom način i financiranje kontrole njihova razmnožavanja. No važno je da postoji i odredba koja će dati mogućnost veterinarskom inspektoru da naredi mjeru trajne sterilizacije u slučajevima kada skrbnici ne žele zbrinjavati mladunčad svojih kućnih ljubimaca, nego ih se rješavaju ostavljanjem pred vratima skloništa.

U takvim situacijama veterinarski inspektor trebao bi imati zakonsku mogućnost da skrbniku životinje može odrediti razuman rok (od npr. mjesec dana) u kojemu treba obaviti trajnu sterilizaciju životinje. Pritom skrbnik životinje može preko udruga za zaštitu životinja ostvariti sterilizaciju životinje po povoljnijim cijenama i time spriječiti nastanak neželjene mladunčadi.

• Jedinice lokalne samouprave mogu propisati trajnu sterilizaciju kao obvezan način kontrole razmnožavanja.

Obrazloženje:

Zakonske odredbe trebale bi pomoći lokalnim zajednicama da u svojoj sredini smanje problem zbrinjavanja napuštenih životinja. Grad Dugo Selo dobar je primjer lokalne zajednice koja svojim građanima nudi mogućnost sufinanciranja „kastracije ženki pasa i mačaka”. No sve to temelji se na dobroj volji građana koji žele iskoristiti tu mogućnost. Takvi odgovorni građani nisu problem, već su izvor problema neodgovorni građani koji ne žele kastrirati svoje kućne ljubimce, ali ne žele niti zbrinjavati njihovo potomstvo, već ostavljaju legla štenaca pred vratima azila, na ulicama ili u šumama. Te neželjene životinje postaju financijski teret lokalne zajednice ili suosjećajnih pojedinaca koji ih o vlastitome trošku cijepe, liječe, kastriraju i traže im udomitelje.

Kada bi lokalne zajednice mogle, temeljem odredbe u Zakonu o zaštiti životinja, propisati obaveznu trajnu sterilizaciju u slučajevima velikoga broja napuštenih životinja, koji nadilazi kapacitete skloništa, to bi značajno pomoglo rješavanju problema napuštenih životinja. Trajna sterilizacija, odnosno kastracija kućnih ljubimaca, u ovakvim situacijama jedino je trajno i učinkovito rješenje. Na taj način neke lokalne zajednice s vremenom bi mogle svesti problem zbrinjavanja napuštenih životinja na minimalnu razinu.

Ovi prijedlozi omogućavaju skrbnicima, koji imaju uvjete, da zbrinu pomladak svojih ljubimaca, ali daju i mogućnost da se stane na kraj neodgovornim skrbnicima koji uzastopno ostavljaju neželjene životinje pred skloništima na teret drugih građana, odnosno lokalne zajednice.

Registracija svih uzgoja kućnih ljubimaca

U Prijedlogu Zakona o zaštiti životinja izmijenjena je odredba koja se odnosi na uzgoje kućnih ljubimaca namijenjenih prodaji. U članku 54., stavku 1. navodi se: ”Uzgoji kućnih ljubimaca namijenjenih prodaji s tri i više rasplodnih ženki iste vrste životinja ne mogu započeti obavljati djelatnost bez rješenja o registraciji uzgoja koje donosi nadležno tijelo.” U stavku 5. članka 54. dodaje se: ”Uzgoji kućnih ljubimaca namijenjenih prodaji s manje od tri rasplodne ženke iste vrste životinja moraju se evidentirati kod nadležnog veterinarskog ureda prije prodaje životinja, a o evidenciji se izdaje potvrda.”

Udruga Prijatelji životinja predlaže da članak 54. glasi: ”Uzgoji kućnih ljubimaca namijenjenih prodaji ne mogu započeti obavljati djelatnost bez rješenja o registraciji uzgoja koje donosi nadležno tijelo.”

Obrazloženje:

Iako je, uz registraciju uzgoja kućnih ljubimaca namijenjenih prodaji s tri i više ”rasplodnih ženki” ovim Prijedlogom propisana obveza evidentiranja kod nadležnog veterinarskog ureda uzgoja kućnih ljubimaca namijenjenih prodaji s manje od tri ”rasplodne ženke”, nema prepreke da se propiše obavezna registracija svih uzgoja, neovisno o broju ”rasplodnih ženki”. Logično je da svi trebaju biti jednako registrirani i zbog zaštite životinja i zbog ravnopravnog položaja na tržištu.

Udruga Prijatelji životinja potpuno se protivi uzgoju i prodaji životinja te njihovom iskorištavanju i manipuliranju njihovim reproduktivnim sustavom. No, s obzirom na trenutačno stanje svijesti građana i postojanje uzgajivača, neophodno je registrirati svakoga tko se bavi uzgojem i želi prodavati životinje, bez obzira na broj ”rasplodnih ženki”, jer su sada oni koji imaju manje od tri ”rasplodne ženke” bez kontrole i to predstavlja sivu zonu uzgoja.

Nema pravnog temelja da to budu samo oni koji imaju tri ili više ”rasplodnih ženki” jer netko može imati npr. dvije ”rasplodne ženke” psa, svaka ženka može godišnje imati dva legla s prosječno pet štenaca, što je dvadeset pasa godišnje na kojima neregistrirani uzgajivač ubire profit koji se nigdje ne bilježi i, što je još važnije, ne podliježe uvjetima koje propisuje Pravilnik o uvjetima koje moraju ispunjavati uzgoji kućnih ljubimaca namijenjenih prodaji. Stoga je jasno da uzgoji s manje od tri ”rasplodne ženke” mogu utjecati na tržište, kao i na dobrobit životinja, te bi nadzor i registracija takvih uzgoja pridonijeli konkretnoj kontroli i zaštiti životinja, ali i utjecali na smanjenje napuštenih životinja.

Odredba koja obavezuje uzgajivače koji imaju manje od tri ”rasplodne ženke” da se evidentiraju kod veterinarskog ureda prije prodaje životinja znači jedino prijavu legla, ali ti uzgajivači i dalje ne moraju plaćati porez, što je potpuno nelogično. Naime, godišnja zarada uzgajivača određenih skupih pasmina na dvije ”rasplodne ženke”, koje imaju velik broj štenaca, može premašivati 100.000 kuna. Nerazumno je da su takvi uzgajivači, samo zato što nemaju tri nego npr. dvije ”rasplodne ženke”, oslobođeni plaćanja poreza.

Zakonski propisi određuju jednake tržišne uvjete za sve, neovisno o broju ”rasplodnih ženki” ili bilo koje druge vrste trgovine koja se ne odnosi na živa bića. Apsurdno je da se npr. oni koji proizvode rakiju za vlastite potrebe moraju registrirati, a ako to ne učine, plaćaju novčanu kaznu u iznosu od dvije do deset tisuća kuna, dok se ne traži registracija za prodaju živih bića i zarađivanju na njihovu rasplođivanju, a time niti točno određeni uvjeti pod kojima je takav uzgoj dopušten.

Neupitno je da neregistrirani uzgajivači krše odredbe Zakona o porezu na dohodak i Zakona o zabrani i sprječavanju obavljanja neregistrirane djelatnosti. Zakon definira poreznog obveznika kao fizičku osobu koja ostvaruje dohodak. Uzgajivači općenito, a osobito oni s manje od tri ženke, često su neregistrirani, a ubiru profit nekoliko puta godišnje te na taj način oštećuju državu za pozamašnu svotu novca. Time krše i Zakon o zabrani i sprječavanju obavljanja neregistrirane djelatnosti koji sankcionira slučajeve kada pravna ili fizička osoba obavlja djelatnost koja nije upisana u sudski registar ili drugi odgovarajući registar, odnosno kada obavlja djelatnost koju nije registrirala kod nadležnog tijela ili prijavila poreznim tijelima te kada nema zakonom propisane akte o ispunjavanju uvjeta za obavljanje registrirane djelatnosti.

Prekršajne su sankcije za navedeno novčani iznos od 10.000,00 do 30.000,00 kuna, ali je sankcioniranje ovakvih uzgajivača svedeno na vrlo rijetke slučajeve. Tzv. ”čistokrvni psi bez papira” svakodnevno se javno oglašavaju, čime se ugrožava dobrobit životinja i krše zakoni. Koliko su takvi slučajevi česti možemo vidjeti na primjeru internetskog oglasnika Njuškala. U kategoriji ”Kućni ljubimci” na dan pregleda (siječanj 2016.) u kategoriji životinja za parenje nudila su se 874 oglasa, a u kategoriji ”Psi – prodaja pasa” čak njih 1422. Pritom naglašavamo činjenicu da uz navedene oglase, koji su većinom oni od neregistriranih uzgajivača, postoji i zasebna kategorija za registrirane uzgajivačnice – ”Psi s rodovnicom”.

Riječ je, dakle, o velikom području koje nije adekvatno pokriveno Zakonom. Zakon mora biti jednak za sve te treba zabraniti bilo kakvo oglašavanje za prodaju ako životinje nisu iz registriranog uzgoja i svi trebaju biti registrirani na jednak način.

Stoga tražimo da se Zakonom o zaštiti životinja propiše obaveza registracije svih uzgoja, neovisno o broju ”rasplodnih ženki”.

Prijedlog Udruge za ovu izmjenu Zakona o zaštiti životinja prvi put iznesen je 2012. godine, a dopunjen je 2015./2016. godine.

Oduzimanje životinje i zabrana nabavljanja druge životinje

Podržavamo nadopunu članka 78. Prijedloga Zakona o zaštiti životinja prema kojem je nadležni veterinarski inspektor ovlašten ne samo ”posjedniku privremeno oduzeti životinju koja se nalazi u stanju na temelju kojega se može zaključiti da životinja trpi bol, patnju ili veliki strah, da je ozlijeđena ili da bi nastavak njezinog života u istim uvjetima bio povezan s neotklonjivom boli, patnjom ili velikim strahom” nego i ”životinju koju posjednik drži u neprimjerenim uvjetima”.

Ova nadopuna vrlo je važna zato što omogućava i privremeno oduzimanje životinje koja je zanemarena u odnosu na zdravlje, smještaj, prehranu i njegu. To je značajan pomak u odnosu na još aktualni Zakon jer uzima u obzir problem koji je često prisutan u praksi, a koji onemogućava inspektoru, ali i komunalnom redarstvu, provođenje mjera koje bi dovele do bitne zaštite dobrobiti životinje.

Nadalje, podržavamo nadopunu članka 80., stavka 2. Prijedloga Zakona prema kojem se privremeno oduzeta životinja, ako se ne može vratiti posjedniku jer nije ispunio uvjete za njezino daljnje držanje, može zbrinuti ne samo u skloništu već može biti i ”smještena u primjereni smještaj ili po trajnom oduzimanju udomljena ili prodana”. Time se svodi na minimum mogućnost propisana stavkom 3., a ta je da životinja može biti usmrćena na trošak vlasnika ako ju nije moguće zbrinuti na spomenute načine.

U članku 80., stavku 3. treba izmijeniti stavak koji se navodi u odredbi; vjerojatno je omaškom pogrešno napisano ”jedan od načina navedenih u stavku 1. ovoga članka” jer se zapravo misli na načine koji su navedeni u stavku 2.

Podržavamo i odlične nadopune članka 84. prema kojima se pravnoj i fizičkoj osobi, osim novčane kazne, može izreći i zaštitna mjera oduzimanja životinje i zabrana držanja i nabavljanja druge životinje, i to ako:

– životinjama nanosi bol ili patnju ili ih ozljeđuje ili ih namjerno izlaže bolestima ili strahu
– huška životinje na druge životinje ili čovjeka ili ih dresira na agresivnost
– obučava životinje za borbe, organizira borbe životinja ili sudjeluje u njima, posjećuje ih i oglašava te u vezi s tim organizira klađenje i sudjeluje u klađenju
– životinjama odsijeca dijelove tijela koji su osjetljivi na bol
– omamljuje, kolje ili usmrćuje životinje u ritualne svrhe
– drži u zatočeništvu dupine i ostale morske sisavce iz porodice Cetacea
– ubada, stiska, nateže ili savija dijelova tijela životinja ili vješa životinje ili udara, potapa ili guši životinje ili baca ili namjerno gazi životinje prijevoznim sredstvima
– izlaže životinje vatri, vrućim predmetima, nagrizajućim ili otrovnim tvarima te drugim fizikalnim ili kemijskim djelovanjima
– puca u životinje bez obzira na vrstu oružja ili sprave za pucanje.

Pozitivno je što članak 84. propisuje i da se fizičkoj osobi, uz novčanu kaznu, može izreći i zaštitna mjera oduzimanja životinje i zabrana držanja i nabavljanja druge životinje, ako drugi put počini sljedeće prekršaje:

– ne osigura hranjenje i napajanje životinja kako to propisuje 43. Prijedloga Zakona
– ne osigura kućnim ljubimcima uvjete držanja u skladu s njihovim potrebama te drži i postupa s kućnim ljubimcima na način koji ugrožava zdravlje i sigurnost ljudi, posebice djece te životinja
– drži pse stalno vezane ili ih drži u prostorima za odvojeno držanje pasa bez omogućavanja slobodnog kretanja izvan tog prostora.

Podržavamo logičnu odredbu u članku 88., a to je da se fizičkoj osobi koja spolno opći sa životinjom ili na drugi način zadovoljava spolne potrebe pomoću životinje, uz novčanu kaznu, može izreći i zaštitna mjera oduzimanja kućnog ljubimca i zabrana držanja i nabavljanja druge životinje.

Predlažemo da se u svim navedenim odredbama gdje se radi o oduzimanju životinje i zabrani držanja i nabavljanja druge životinje izraz ”može se izreći zaštitna mjera” zamijeni s ”mora se izreći zaštitna mjera”. Naime, zaštitna mjera oduzimanja životinje i zabrane držanja i nabavljanja druge životinje izriče se ovim Prijedlogom Zakona za slučajeve kada su ugroženi zdravlje i život životinje te je nužno životinju oduzeti kako bi se spriječilo njezino daljnje zlostavljanje i ugrožavanje. Ako je zakonska odredba formulirana na način da se ”može” izreći oduzimanje životinje i zabrana držanja i nabavljanja životinje, to daje mogućnost da se svaki slučaj kršenja navedenih odredbi ostavlja subjektivnoj procjeni veterinarskog inspektora.

Prijedlog Udruge za ovu izmjenu Zakona o zaštiti životinja prvi put iznesen je 2015./2016. godine, a dopuna je istovjetnog prijedloga koji je Udruga iznijela tijekom izrade Zakona o zaštiti životinja 2006. godine.

Neprofitni karakter skloništa za životinje

Članak 64., stavak 1. Prijedloga Zakona o zaštiti životinja glasi: ”Sklonište za životinje može osnovati fizička ili pravna osoba.”

Udruga Prijatelji životinja predlaže izmjenu ove odredbe na način da glasi:

”(1) Sklonište za životinje može osnovati fizička ili pravna osoba.
(1a) Sklonište mora biti neprofitnog karaktera.”

Obrazloženje:

Skloništa vođena od strane profitne organizacije za cilj imaju uzeti što je više moguće sredstava od gradova s kojima imaju ugovor i što manje sredstava uložiti u dobrobit životinja i provedbu zakonskih odredbi, kako bi njihovo poslovanje bilo profitabilno. Takva skloništa posluju na principima poduzetništva i ostvarivanja dobiti na štetu životinja o kojima vode minimalnu skrb, računajući da će ih ionako usmrtiti nakon 60 dana.

Sve to rezultira većim troškovima za građane, manjom skrbi za životinje i manjim udomljavanjem životinja, te nepravilnom provedbom Zakona o zaštiti životinja.

Kao udruga već dugi niz godina dobivamo pritužbe građana i drugih udruga za zaštitu životinja da velika većina voditelja skloništa ozbiljno zanemaruje zdravlje i dobrobit životinja radi vlastitih financijskih interesa. To potkrepljuju i brojne prijave tih ”skloništa” i njihovih voditelja veterinarskim inspekcijama i Ministarstvu poljoprivrede.

S obzirom na to da je u Prijedlog Zakona uvrštena odredba da sklonište mora ”osigurati trajnu sterilizaciju pronađenih kućnih ljubimaca, osim ako je životinja označena pa je moguće pronaći posjednika i vratiti životinju” (članak 66., stavak 1., točka 8.), još se više nameće nužnost da skloništa budu vođena na neprofitnoj osnovi. Naime, sredstva koja skloništa dobiju za zbrinjavanje životinja od jedinica lokalne samouprave trebaju biti utrošena na propisanu skrb o životinjama i ostale nužne materijalne troškove za vođenje skloništa, dok bi se sva dobit skloništa trebala koristiti za pokrivanje troškova obavezne sterilizacije životinja u skloništima.

Problematično je što se rad profitnih skloništa povjerava privatnim poduzetnicima koje na otvaranje i rad skloništa motivira zarada, a ne briga o zaštiti životinja. Zato se rad takvih skloništa često povezuje s lošom skrbi za životinje i njihovim zlostavljanjem, kao i netransparentnim financijskim poslovanjem.

Dobar primjer je grad Osijek u kojemu je gradska uprava sklopila ugovor s profitnom organizacijom kojoj je temeljem ugovora višestruko porasla dobit, grad je izgubio ogromnu količinu uloženog novca svojih građana, a učinilo se iznimno malo glede zbrinjavanja životinja i provedbe Zakona o zaštiti životinja. S druge strane, u istome gradu djeluje neprofitna organizacija koja dobiva višestruko manja sredstva od grada i odrađuje nekoliko puta veći posao glede zbrinjavanja, oglašavanja, udomljavanja životinja, edukacije građana i sprječavanja napuštanja, odnosno za puno manje novaca kvalitetnije i pravilnije provodi Zakon o zaštiti životinja, pomažući cijeloj zajednici.

Primjer Zagreba pokazuje kako se je, za jednaki iznos uloženih novčanih sredstava od strane poreznih obveznika, prekidom ugovora s profitnom organizacijom i prelaskom skloništa pod gradsku ustanovu, dobila znatno veća efikasnost, veći broj zaposlenih, veći broj zbrinutih i udomljenih životinja, počela se provoditi edukacija i tako dalje.

Primjer Grada Karlovca koji i dalje krši zakon i podupire netransparentan rad tvrtke CRPK d.o.o. kojoj je koncesijom povjerio poslove držanja i zbrinjavanja pasa s područja Karlovačke županije, pokazuje sve negativne aspekte ulaganja novca poreznih obveznika u profitne organizacije koje zbrinjavaju životinje. Za ilustraciju, iz dostavljenih podataka tvrtke CRPK d.o.o. u ”skloništu” u Utinji, 2012. godine od ukupno uhvaćenih 536 pasa, usmrćeno je čak 289 pasa, dok ih je 79 umrlo. Udomljeno je samo 159 pasa, i to prvenstveno zahvaljujući velikom angažmanu i trudu volontera, a ne ”skloništa”. Navedeno ”sklonište” višestruko je prijavljivano inspekcijama i već je 10 godina pod povećalom javnosti zbog grubih kršenja zakona i rada neusklađenog s propisima iz područja veterinarstva.

Također, pod istragom inspekcija i medija je i Sklonište za životinje Pokupsko Cerje s kojim je Grad Velika Gorica imao potpisan ugovor o zbrinjavanju pasa. Iako sklonište dobiva mjesečno za svakoga psa iznos od 2000 kuna, psi se ne kastriraju jer vlasnik tvrdi da nema dovoljno novaca za to, zbog čega se razmnožavaju u skloništu; ne postoji informacijski centar niti je uložen ikakav trud oko oglašavanja pasa, vlasnik skloništa objašnjava da u skloništu nema izvješenih podataka o psima jer vlaga brzo uništi papir; radno vrijeme skloništa nije prilagođeno građanima; psi izlaze iz skloništa bolesni i preplašeni, a kujice skotne; broj udomljenih pasa je jako mali, a vlasnik skloništa odbija omogućiti volonterima udomljavanje pasa prije isteka roka od 60 dana govoreći: ”Radije ću ubiti psa, bolje mrtav u škrinji nego da je privremeno udomljen u loše uvjete.”

Umjesto financiranja privatnih poduzetnika golemim novčanim iznosima koje plaćaju porezni obveznici, za jedinice lokalne samouprave bilo bi daleko isplativije izgraditi skloništa koja će ostati vlasništvo gradova i koja jedino i funkcioniraju u provedbi Zakona o zaštiti životinja. Postojeći sustav profitnih skloništa neisplativ je i financijski i sa stajališta zaštite životinja i provođenja zakona.

S druge strane, primjeri Čakovca i Varaždina pokazuju koliko učinkovitije i uz znatno manja sredstva neprofitne organizacije provode zakonske propise i uspješno udomljavaju životinje. Kada skloništa vode udruge za zaštitu životinja dobivena sredstva troše se racionalno jer takva skloništa vode pojedinci kojima je stalo do dobrobiti životinja i koji aktivno rade na njihovu zbrinjavanju i udomljavanju.

Provođenje Zakona o zaštiti životinja znatno bi se olakšalo kada bi se napravio uvjet da skloništa moraju biti neprofitnog karaktera – udruge, ustanove, javne službe, dakle, organizacije kojima je prvenstveno stalo do kvalitetno obavljenog posla, nad čijim radom se vrlo lako može vršiti kontrola i koje nemaju interesa u stvaranju profita, a time i zanemarivanju dobrobiti životinja i pravilne provedbe Zakona te nemilosrdnog trošenja gradskog novca. U prilog tome govore i jednaka iskustva u drugim državama. Sve profitne organizacije koje se trenutačno bave tim poslom mogle bi i dalje nastaviti s radom ako to žele, samo što bi trebale osnovati neprofitnu organizaciju i nastaviti preko nje s radom. Zarađena sredstva morale bi ulagati u rad skloništa, čime bi se onemogućilo lako stvaranje profita od novca građana i na štetu životinja.

Prijedlog Udruge za ovu izmjenu Zakona o zaštiti životinja prvi put iznesen je 2012. godine, a dopunjen je 2015./2016. godine.

Trajna sterilizacija životinja u skloništima

Udruga Prijatelji životinja podržava novu odredbu u Prijedlogu Zakona o zaštiti životinja u kojoj se navodi da sklonište mora ”osigurati trajnu sterilizaciju pronađenih kućnih ljubimaca, osim ako je životinja označena pa je moguće pronaći posjednika i vratiti životinju” (članak 66., stavak 1., točka 8.). Smatramo da će ova odredba imati dugoročno pozitivne učinke na smanjenje broja napuštenih životinja i njihova priliva u skloništa za nezbrinute životinje.

Iako ih Zakon dosad nije na to obavezivao, no kill skloništa u Hrvatskoj već godinama imaju rutinsku praksu obavezne sterilizacije i kastracije životinja prije njihova udomljavanja, a takva praksa je i u gotovo svim skloništima u inozemstvu. Ako se udomljavaju štenci ili mačići, tada se s udomiteljem sklapa ugovor o obaveznoj sterilizaciji/kastraciji kada životinja dosegne određenu dob.

Logično je i razumno udomljavati jedino sterilizirane, odnosno kastrirane životinje jer se na taj način prevenira problem budućih neželjenih legala štenaca i mačića koji će opet završiti u skloništu.

Sklonište za nezbrinute životinje Grada Zagreba u Dumovcu jedan je od primjera kako kvalitetno organizirati rad skloništa. Osim što se u Skloništu obavezno steriliziraju i kastriraju psi, obavlja se i kastracija muških i ženskih slobodnoživućih mačaka koje se nakon oporavka od kastracije vraćaju na hranilišta.

No kill sklonište u Čakovcu, unatoč sterilizaciji svih pristiglih pasa u sklonište, i dalje ima velike probleme zbog golemog priljeva u sklonište pasa iz romskih naselja Međimurske županije, koje neodgovorni pojedinci iz Županije ostavljaju u romskim naseljima. Da ne provode obaveznu sterilizaciju i kastraciju svake životinje u skloništu, problem nezbrinutih pasa eskalirao bi i na državnoj razini.

Pozitivan primjer je i osječko sklonište Udruge Pobjede, koje također provodi obaveznu sterilizaciju i kastraciju životinja.

Iako se propisivanje zakonske obaveze sterilizacije životinja u skloništima može činiti nedjelotvorno jer ”skloništa” koja usmrćuju pse dodatno profitiraju i na naplati troškova sterilizacije, ova odredba pozitivna je i dobrodošla izmjena u Prijedlogu Zakona.

Naime, zakonska obaveza trajne sterilizacije životinja u skloništima prisilit će i skloništa koja usmrćuju životinje nakon 60 dana na ozbiljniji pristup i ulaganje većeg truda u udomljavanje životinja. Osim toga, tim skloništima nije u interesu obaveza kastracije jer će onda biti manje napuštenih životinja, a time za njih i manje zarade, što je još jedan važan razlog za propisivanje obavezne kastracije životinja u skloništima.

Negativni primjeri profitnih skloništa koja usmrćuju životinje pokazali su da u ta skloništa dolaze skotne kujice, a da se životinje nekontrolirano pare i u samom skloništu jer se niti ne odvajaju po spolu niti steriliziraju. Ova skloništa, koja u svojoj osnovi to nisu jer im je cilj profitirati na patnji životinja, a ne kvalitetno i predano raditi na udomljavanju životinja, trebaju imati obavezu sterilizacije životinja pri dolasku u sklonište. Na taj način ionako preopterećene i financijski iscrpljene udruge i pojedinci koji spašavaju pse iz tih ”skloništa”, kojima istekne rok od 60 dana, imat će manje troškove i lakše će udomiti već steriliziranu/kastriranu životinju. Skloništa koja će morati uložiti sredstva u sterilizaciju životinje imat će i bolje rezultate udomljavanja jer udomitelji pri izboru životinje koju će udomiti uvijek radije biraju sterilizirane/kastrirane životinje. Dakle, sterilizirane, odnosno kastrirane životinje lakše pronalaze udomitelje te se obaveznom sterilizacijom/kastracijom sprječava stvaranje beskrajnog niza novih neželjenih i napuštenih životinja.

Stoga pozivamo sve da podrže ovu odredbu Prijedloga Zakona.

Više o razlozima zašto smatramo pozitivnom kontrolu razmnožavanja životinja propisivanjem obaveze sterilizacije u skloništima nalazi se na sljedećim poveznicama:

• Problem ”skloništa” u Utinji grada Karlovca
• Neprovođenje sterilizacije i problemi sa ”skloništem” u Pokupskom Cerju
• Zagrebačko sklonište u Dumovcu i Udruga veterinara Didona u akciji za promicanje kastracije
• Problem pasa u romskim naseljima Međimurske županije

Zaključno, ova odredba bi mogla pomoći zabrani usmrćivanja životinja u skloništima za koju se svi zalažemo.

Prijedlog Udruge za ovu izmjenu Zakona o zaštiti životinja prvi put iznesen je 2015. godine.

Kaznene odredbe zbog neosnivanja skloništa

Tijekom izmjena i dopuna Zakona o zaštiti životinja 2015./2016. godine ponovno smo ukazali na nužnost propisivanja kaznene odredbe za kršenje članka 65. Prijedloga Zakona, koji se odnosi na obavezu osnivanja skloništa za životinje.

Lokalne zajednice koje su ispoštovale Zakon, koji je na snazi od 2007. godine, s pravom su nezadovoljne što druge jedinice lokalne samouprave ne postupaju sukladno Zakonu i što nisu osnovale skloništa, a dosad su imale i više nego dovoljan rok.

Stoga predlažemo da članak 84. glasi:

”(1) Novčanom kaznom od 50.000,00 do 100.000,00 kn kaznit će se za prekršaj pravna osoba ako:
xx postupa protivno odredbi članka 65. stavka 1. ovoga Zakona,
ili
xx ne osnuje sklonište za životinje (članak 65., stavak 1.).”

Obrazloženje:

Prijedlog Zakona o zaštiti životinja propisuje da osnivanje i rad skloništa financiraju jedinice lokalne ili područne (regionalne) samouprave, dok ”obavljanje poslova sakupljanja napuštenih ili izgubljenih životinja financiraju jedinice lokalne samouprave ili područne (regionalne) samouprave” (članak 65., stavci 1. i 2.). Unatoč tome, mnoge lokalne zajednice od stupanja na snagu Zakona o zaštiti životinja 2007. godine nisu izgradile skloništa, čime krše Zakon, pa je nužno pronaći način prisile, odnosno propisati kaznene odredbe, kako bi jedinice lokalne samouprave ozbiljno shvatile Zakon i počele ga provoditi.

Pitanje nepoštovanja obaveze osnivanja skloništa za životinje jedno od najčešćih pitanja koje dobivamo kao udruga koja vodi Mrežu za zaštitu životinja. To osobito vrijedi zato što su jedinice lokalne samouprave dosad imale i više nego dovoljan rok te su neke od njih ispoštovale Zakon, a druge nisu.

Do sada se pokazalo da lokalne zajednice ne shvaćaju dovoljno ozbiljno provedbu Zakona, odnosno mnoge nisu niti krenule u ispunjavanje uvjeta koji su im propisani Zakonom o zaštiti životinja. Određivanje jasnih kaznenih odredbi znatno bi popravilo situaciju i lokalne zajednice krenule bi izvršavati ono što su već trebale ispuniti. Pokazalo se da se često ne radi o nedostatku novca, već jednostavno o zanemarivanju nečega zbog čega niti ne mogu biti kažnjene. Zakon tu mora biti jasniji i određeniji.

Također, lokalne zajednice ne uviđaju da su one dužne provoditi zakonske odredbe – da se prema napuštenim životinjama trebaju odnositi kao i skrbnici prema svojim životinjama, da su one njihova odgovornost, da trebaju provoditi i programe kastracije itd. Često se opravdavaju ugovorom koji imaju s nekim od skloništa, bivših veterinarsko-higijenskih servisa, iako time ne ispunjavaju sve uvjete i obaveze koje im nalaže Zakon.

Pred zakonom svi trebaju biti jednaki, kako svi građani, tako i gradonačelnici.

Primjerice, Grad Split predlagao je izgradnju novog zoološkog vrta, za što su potrebna milijunska novčana sredstva, dok istodobno tako veliki grad do danas nije izgradio sklonište. U redu je da manja općina ima ugovor s nekim registriranim skloništem, ali Split je grad koji s prigradskim naseljima broji gotovo 300.000 stanovnika. Nadalje, Splitsko-dalmatinska županija je najveća županija u Republici Hrvatskoj i jedna od najgušće naseljenih, sa 16 gradova i 39 općina. Uzmimo u obzir i da se tijekom ljeta njezino stanovništvo zbog turizma barem dvaput poveća. Kako je moguće da cijeloj toj županiji nije potrebno ni jedno jedino sklonište za napuštene životinje?! Tko je nadležan i kako točno prisiliti Splitsko-dalmatinsku županiju da izvrši svoje zakonske obaveze? Ili makar jedan njezin grad? Zbog ovakvih slučajeva kojih je zaista mnogo diljem Republike Hrvatske, tražimo da se za ovu odredbu odredi kaznena odredba.

Tijekom rada Povjerenstva za izmjene i dopune Zakona o zaštiti životinja 2015./2016. godine u Ministarstvu poljoprivrede dobili smo odgovor da Ministarstvo nije nadležno za rad jedinica lokalne samouprave i da im zato ne može propisivati kaznene odredbe. Na pitanje tko im onda može propisati kaznene odredbe i kako to da u Zakonu postoji odredba za koju nije propisana kaznena odredba, nismo dobili odgovor.

Prijedlog Udruge za ovu izmjenu Zakona o zaštiti životinja prvi put iznesen je 2012. godine, a dopunjen je 2015./2016. godine.

Oglašavanje napuštenih životinja u skloništima

Prema Zakonu o zaštiti životinja, sklonište za životinje mora ‘tražiti vlasnike napuštenih i izgubljenih životinja ili ih nastojati udomiti’ (čl. 57, st.1, tč. 6). Udruga Prijatelji životinja predlaže da se postojeći tekst Zakona izmijeni: sklonište za životinje mora ‘tražiti vlasnike napuštenih i izgubljenih životinja ili ih nastojati udomiti oglašavanjem putem sredstava javnog priopćavanja i na druge načine.’

Obrazloženje: Kao udruga često dobivamo žalbe od volontera da psi iz veterinarskih stanica i skloništa uopće nisu ili su jako slabo oglašeni za udomljavanje. Nijedna životinja nije neudomljiva, pa čak ni starije i ozlijeđene/invalidne životinje, ako se kvalitetno oglase.

Najčešća varijanta oglašavanja, mutna fotografija na oglasnoj ploči lokalne veterinarske stanice, teško će moći udomiti štene, a kamoli odrasloga psa ili mačku. Naravno da će na taj način skloništa biti pretrpana – ljude treba oglašavanjem, akcijama i edukacijom potaknuti da dolaze u sklonište. Edukacija je također Zakonom propisana za jedinice lokalne samouprave, pa se to svakako može i treba provesti putem skloništa. Nasuprot tome, skloništa koja aktivno oglašavaju, jednako aktivno i udomljavaju, kako štence, tako i starije pse, ozlijeđene i invalidne životinje jednako kao i zdrave.

S obzirom na to da je Pravilnikom o uvjetima kojima moraju udovoljavati skloništa za životinje i higijenski servisi propisano da su pravne i fizičke osobe koje obavljaju djelatnost u skloništima dužne tražiti posjednike životinja putem sredstava javnog priopćavanja, svakako bi u Zakonu o zaštiti životinja trebalo razjasniti dužnosti skloništa. Time bi se preciziralo da nije dovoljno da skloništa koja npr. vode veterinarske stanice oglašavaju životinje samo na svojoj oglasnoj ploči, već da moraju oglašavati životinje i putem sredstava javnog priopćavanja. Zakon bi dao osnovnu odredbu o dužnosti oglašavanja, a Pravilnik bi tu odredbu dalje konkretizirao.

Prijedlog Udruge za ovu izmjenu Zakona o zaštiti životinja je iz 2012. godine.

Zabrana držanja i korištenja svih životinja u cirkusima

Zakonom o zaštiti životinja iz 2006. godine zabranjeno je ”držanje divljih životinja u cirkusima te njihovo korištenje u cirkuskim i drugim predstavama sa životinjama” (čl. 53., st. 1.). Pozdravljamo pozitivan pomak u ovom Prijedlogu Zakona o zaštiti životinja, gdje se u članku 61. utvrđuje zabrana držanja životinja u cirkusima i njihova korištenja u cirkuskim predstavama, osim domaćih životinja ”u svrhu prikazivanja vrsti svojstvenog ponašanja koje je istovjetno ponašanju životinja u prirodnom okolišu”.

Ovako formuliran članak važan je korak prema trajnoj zabrani držanja i korištenja svih vrsta životinja u cirkusima. Činjenica je da su i domaće životinje izložene transportu, izlaganju i držanju u cirkusima radi ljudske ”zabave”, zbog čega se zalažemo i smatramo nužnom zabranu nastupa i držanja SVIH vrsta životinja u cirkusima.

Nastupi i držanje divljih životinja kao što su deve i ljame, s kojima neki cirkusi dolaze u Hrvatsku, već su zabranjeni postojećim Zakonom o zaštiti životinja. Primjer besmislenih trikova koje životinje moraju izvoditi su one iz nastupa Cirkusa Safari koji od 2014. godine nastupa po cijeloj Hrvatskoj. Cirkus Safari iskorištava više od trideset domaćih životinja koje su podvrgnute treningu i natjerane na izvođenje suludih točaka, poput npr. one gdje se na dvije krave, koje stoje na povišenom postolju, položi daska na koju se penju pse i koze, skačući jedna drugoj na leđa. Građani su vrlo oštro reagirali na te besmislene nastupe i tjeranje životinja na neprirodno ponašanje. Drago nam je da je Ministarstvo prepoznalo da je takvim postupanjem ugrožena dobrobit životinja i donijelo odredbu u članku 61. Ova odredba onemogućit će cirkusima koji dolaze u Hrvatsku da zlorabe Zakon i tumače ga kako im se prohtije, a sve s ciljem da profitiraju na patnji životinja.

Diljem svijeta zabranjeni su cirkusi s divljim životinjama, kao što je to slučaj i u Hrvatskoj. No, isto tako mnoge države napravile su korak naprijed i zabranile cirkuse sa svim životinjama (divljima i domaćima), kao što su članice EU-a: Cipar, Grčka, Malta i oko 200 lokalnih vlasti u Ujedinjenome Kraljevstvu. Također, zabranile su ih i: Bosna i Hercegovina, neke od 22 države SAD-a, 28 općina u Kanadi, Bolivija, Brazil (Rio de Janeiro, São Paulo, Pernambuco, Paraiba, Rio Grande do Sul, Espiritu Santo, Mato Grosso do Sul, Alagoas i velik broj zabrana u gradovima unutar još četiri brazilske države), Santiago u Čileu. Već postojeće zabrane cirkusa sa svim životinjama u zemljama EU-a i u svijetu pokazuju da i Hrvatska treba slijediti tu pozitivnu praksu.

Budući da je svako držanje životinja u cirkusu, bez obzira bile one domaće, kućne ili divlje životinje, zlostavljanje tih životinja kroz tjeranje na nastupe i neprirodno ponašanje, podvrgavanje torturi dresiranja u svrhu redovitih predstava te stalno seljenje i transport, jasno je da ni jednoj životinji nije mjesto u cirkusu niti bi to Zakon trebao dopuštati. Životinje nisu zabavljači i ne bi se smjele eksploatirati za privlačenje potrošača i ostvarivanje bilo čijeg profita. U prilog tome govori i podatak da su 32 grada Hrvatske već zabranila gostovanje cirkusa sa svim životinjama.

Gostovanja svih cirkusa u Hrvatskoj koji su u svojem programu imali životinje dokazala su vidljivu nedostatnu brigu za životinje, životinje s ranama, iznemogle, gladne i žedne, koje su držali u svim vremenskim uvjetima, bez obzira koliko oni bili (ne)prikladni za njihove etološke potrebe.

Cirkusi uključuju stresan, težak i mučan život za životinje koje su prisiljene podnositi okrutne dresure i izvođenje za njih besmislenih točaka, česta i duga putovanja od grada do grada, od države do države, nastupe pred gomilom ljudi i cjeloživotno služenje od 20 do 30 godina za zabavu ljudi, što životinjama nije ni zabavno niti bi odabrale takav život.

Životinje u cirkusima većinu svojih života drže u lancima ili zatvorene u malim prostorima ili pak u prijevoznim vozilima. Hrana i voda su im uskraćivani da bi se izbjegao nered. Okovane, zatvorene, izgubljene, a često i pod sedativima, 90 % svojega vremena čekaju dresuru ili izvođenje predstave. Često se primjenjuju bičevi, električne palice i drugi ”alati” da bi ih se natjeralo na izvođenje predstave.

Kada je riječ o domaćim životinjama u cirkusima, npr. konjima i ponijima koji su vrlo društvene životinje, nakon iskrcavanja iz prikolica i transportera često ih drže u šatorima, odvojene pregradama od ostalih, što im ne dopušta druženje ili uzajamno njegovanje. Konji su često vezani ili smješteni u male obore kad ne nastupaju ili ne uvježbavaju nastup. Ako imaju prostora za kretanje, taj prostor je obično vrlo malen – mala je vjerojatnost da će se konji u tom prostoru doista kretati ili galopirati. Kod konja kao i kod ostalih životinja u cirkusu primijećeni su i potvrđeni poremećaji u ponašanju.

Kada više nisu korisne, domaće životinje u cirkusu, koje su trpjele omalovažavanje i uskraćivanje cijelog svojeg života, obično su poslane u klaonicu ili su napuštene.

Iako posjetiteljima cirkus s domaćim životinjama izgleda prihvatljivije od cirkusa s divljim životinjama, jasno je da i domaće i kućne životinje korištene u svrhu zabavljanja masa jednako pate kao i divlje životinje jer ih se tjera na neprirodno ponašanje, drži ih se u neadekvatnim uvjetima, trpe zatočeništvo, teške uvjete dugih putovanja i transporta te je odnos prema njima daleko od ”zabavnog”. Životinjama nije mjesto na parkiralištima i sličnim prostorima neprimjerenim za njihov život. Često su životinje uskraćene za hranu i pri samom smještaju, ali i u svrhu dresure i poticaja na izvedbu točke.

Samo pozitivna stimulacija i nagrađivanje neće prisiliti životinje da slušaju naredbe i izvode složene točke karakteristične za cirkuske predstave – dan za danom, stotine puta godišnje. Ako životinja u određenom trenutku nije voljna ili sposobna izvesti točku za koju je dresirana, primijenuje se cijeli sustav kažnjavanja.

Cirkusi koji drže životinje nisu očuvanje vrsta ili edukacija. Nisu ni zabava jer gledati tuđu patnju, gledati besmislenost pokreta izazvanih udarcima i boli nikako ne mogu biti zabava. Kao udruga prepoznajemo i cijenimo talent cirkuskih zabavljača koji svojim dojmljivim akrobacijama privlače publiku i zarađuju novac, no životinje niti trebaju niti žele raditi, a njihovo iskorištavanje u cirkusima odraz je civilizacijske i etičke neosviještenosti.

Prijedlog naše udruge je da se nedvosmisleno zabrane nastupi i držanje u cirkusima svih vrsta životinja.

Prijedlog Udruge za ovu izmjenu Zakona o zaštiti životinja prvi put iznesen je tijekom izrade Zakona o zaštiti životinja 2006., a dopunjen je 2012. i 2015./2016. godine.

Strane životinjske vrste kao kućni ljubimci

Podržavamo jako važne nove članke u Prijedlogu Zakona o zaštiti životinja, članke 57. i 58. kojima se uređuje koje se vrste životinja mogu uzgajati, prodavati i držati kao kućni ljubimci.

Prema definiciji u članku 4. Prijedloga Zakona strane životinjske vrste su ”životinjske vrste koje prirodno ne obitavaju na području Republike Hrvatske”.

U obrazloženju razloga uvođenja ovih članaka navodi se da ”strane životinjske vrste kao kućni ljubimci mogu predstavljati opasnost za zdravlje drugih životinja, ljudi i okoliš te mogu prenositi zarazne bolesti, što posljedično može dovesti do velikih ekonomskih šteta”.

Činjenica je da postoji više od 200 milijuna kućnih ljubimaca u Europi, uključujući sisavce, ptice, gmazove, ribe i vodozemce. Međutim, mnoge vrste, naročito egzotične životinje imaju složene potrebe i traže specijaliziranu i često dugogodišnju predanu skrb, prehranu i smještaj, što je teško zadovoljiti te stoga nisu prikladne za život u zatočeništvu (npr. kornjače i papige mogu živjeti barem 40-50 godina). To može dovesti do ozbiljnih problema za dobrobit životinja, kao što su zanemarivanje životinja i teški napori ponovnog udomljavanja, patnja zbog neadekvatnih uvjeta držanja (pogrešna prehrana i upotreba umjetnog svjetla/grijanja, problemi s ponašanjem), nedostatak veterinara specijaliziranih za bolesti stranih životinjskih vrsta i zoonoze koje prenose, a zbog svega toga životinje pate i prerano umiru.

Također, hvatanje divljih životinja za trgovinu kućnim ljubimcima, uništavanje njihova prirodnog staništa i uvođenje invazivnih vrsta značajni su čimbenici koji dovode do gubitka biološke raznolikosti u svijetu. Konvencija o međunarodnoj trgovini ugroženim vrstama (CITES) regulira trgovinu ugroženim vrstama divljih životinja preko dozvola ili izravnih zabrana na temelju statusa zaštite. Unatoč tim trgovinskim ograničenjima, postoje brojni dokazi da uvoz egzotičnih životinja za trgovinu kućnim ljubimcima ugrožava opstanak nekih divljih populacija. Uzgoj životinja u zatočeništvu također nije idealno rješenje: pravo podrijetlo teško se može provjeriti i može biti rupa u zakonu za ilegalnu trgovinu.

Neke vrste mogu imati utjecaj na lokalnu bioraznolikost kada ih skrbnici puste ili kada pobjegnu u divljinu. Neke životinje ne mogu opstati u stranoj klimi, a mogu umrijeti i od gladi ili cestovnog prometa. No, neke strane vrste mogu preživjeti i postati invazivne, širiti bolesti, narušavati staništa, izazivati križanje vrsta ili se nadmetati s autohtonim vrstama oko hrane ili gnijezda, prijeteći im time izumiranjem.

Držanje egzotičnih životinja kao kućnih ljubimaca predstavlja opasnost i za javno zdravstvo i sigurnost. Oko 72 % zoonoza koje se pojavljuju potječe od divljih životinja. Neke od najozbiljnijih zoonoza su one povezane s nepripitomljenim, egzotičnim ili uvezenim životinjama. Poznato je da su legalna i ilegalna trgovina divljim pticama odigrale značajnu ulogu u globalnom širenju ptičje gripe, što je 2007. godine rezultiralo zabranom uvoza divljih ulovljenih ptica u EU.

Određene strane životinjske vrste mogu predstavljati sigurnosni rizik za ljude zbog svoje predatorske, agresivne ili otrovne prirode. Vrste kao što su zmije otrovnice, pitoni, krokodili, velike mačke i primati mogu ozlijediti ljude otrovom, ugrizom ili grebanjem. Odrasle životinje mogu biti vrlo jake i predstavljati rizik, osobito za malu djecu.

Trgovina egzotičnim kućnim ljubimcima može imati ozbiljne negativne posljedice zbog širenja bolesti na druge životinje. Treba uzeti u obzir i troškove za hvatanje i iskorjenjivanje invazivnih vrsta, liječenje ljudi zbog zoonoza, borbu protiv ilegalne trgovine i klanje tisuća ”domaćih” životinja kako bi se spriječilo širenje bolesti. Europska komisija procjenjuje troškove kontrole i štete od invazivnih vrsta u EU-u na 12 milijarda eura godišnje (konzervativna procjena). Dodatni troškovi proizlaze iz protuzakonite trgovine i liječenja bolesti koje uzrokuju divlje životinje.

Postoji nekoliko načina za reguliranje držanja i prodaje stranih životinjskih vrsta kao kućnih ljubimaca. Tzv. Pozitivna lista (popis dopuštenih vrsta), kakva postoji u nekim europskim zemljama, najučinkovitiji je, koncizan, transparentan, provediv i ekonomski ostvariv način. To je najdjelotvornija i uspješna mjera za smanjenje patnje stranih životinjskih vrsta koje drže neprikladno kao kućne ljubimce u Europi, što je osobito važno zbog otvorenog tržišta trgovine egzotičnim životinjama u zemalja EU-a.

Pokrenuli su ju na znanstvenim temeljima nizozemski Centar za spašavanje egzotičnih životinja AAP i organizacija Eurogroup for Animals, u suradnji s partnerima diljem Europe, te informiraju tvorce politike i javnost o prednostima popisa dopuštenih vrsta u zakonodavstvu država članica EU-a, nudeći praktična rješenja i savjete o njegovoj izradi i provedbi.

Unutar Europske unije nadležnost donošenja zakona o tematici egzotičnih kućnih ljubimaca pripada državama članicama. Kao što je dokumentirano u članku organizacije Eurogroup ”Analysis of national legislation related to the keeping and sale of exotic pets in Europe” (2013), gdje takvi zakoni postoje, oni su vrlo raznoliki. Zakonske odredbe mogu zabraniti držanje nekih vrsta životinja (Negativna ili crna lista) ili dopustiti držanje samo nekih vrsta (Pozitivna ili bijela lista).

Pozitivna lista je poželjnija u odnosu na negativnu zbog svoje jednostavnosti: sažet popis životinja koje se mogu držati daje jasnoću skrbnicima i ustanovama za provedbu te stvara vladama manje regulatorne birokracije. Time se smanjuju administrativni troškovi i stvara se manje sudskih neriješenih predmeta koji nastaju radi odlučivanja o pitanjima dobrobiti životinja, kada skrbnici kućnih ljubimaca podnose žalbe. Osim toga, koncept Pozitivne liste već je dobio potporu Europskog suda pravde.

Negativne liste trebaju biti stalno ažurirane, što je spor i otežavajući proces, budući da se nove vrste proučavaju kako bi ih držali kao kućne ljubimce, stanje zaštite vrsta postaje kritično ili se događaju incidenti s vrstama, koje su prijetnja zdravlju ljudi i životinja te okolišu. Zbog tih razloga, negativne liste uvijek će zaostajati za novim trendovima držanja egzotičnih kućnih ljubimaca i promjenama u trgovini te stvoriti lažan osjećaj prihvatljivosti glede sigurnosti i dobrobiti držanja određenih vrsta.

U Belgiji, Pozitivna lista za sisavce bila je u raspravi od 1989. godine, a uvedena je Kraljevskom uredbom iz 2001. godine. Uredba je osporavana na sudu kao zapreka trgovini između država članica EU-a. U lipnju 2008. godine Europski sud pravde presudio je da belgijska Pozitivna lista nije u sukobu s propisima o slobodnoj trgovini EU-a dokle god je temeljena na objektivnim i nediskriminirajućim kriterijima te je pokrenut postupak kojim stranke traže uključivanje vrsta na listu (presuda Andibel). Konačna Kraljevska uredba iz 2009. godine sadrži iste 42 vrste na listi i uključuje Aneks kriterija prema kojem vrste mogu biti procijenjene za uključivanje na listu.

Belgijska ministrica zdravstva Laurette Onkelinx ocjenjuje uvođenje Pozitivne liste kao izuzetno pozitivno: ”Belgijsko iskustvo pokazalo je da uvođenje pozitivne liste dovodi do jasnoga smanjenja broja životinja, vrsta koje nisu na listi, koje završavaju u skloništima ili centrima za spašavanje. Postoji vrlo snažna potpora javnosti ovom propisu koji omogućava strogu društvenu kontrolu. To zauzvrat jamči učinkovitu provedbu, bez potrebe za dodatnim ulaganjima u sklopu javnih službi.”

Sirpa Pietikäinen, članica Europskog parlamenta iz Finske navodi da njje svaka životinja pogodna da živi kao kućni ljubimac: ”Kako bi se spriječila nepotrebna patnja divljih životinja, europske zemlje trebaju stvoriti pozitivne liste vrsta koje su dopuštene za držanje na temelju kriterija koji uvažavaju dobrobit životinja, ljudsko zdravlje i sigurnost, rizike invazivnih vrsta, očuvanje vrsta i dostupnost znanja o brizi i potrebama vrste.”

U Nizozemskoj je od veljače 2015. godine stupila na snagu Pozitivna liste za sisavce, a u pripremi su i Pozitivne liste za ribe, ptice i gmazove.

Članak 57. propisuje da će popis stranih životinjskih vrsta koje se mogu držati kao ljubimci donijeti ministar pravilnikom. Također, pojedinci koji sada drže za kućne ljubimce strane životinjske vrste koje neće biti na popisu dopuštenih vrsta, mogu ih držati do prirodne smrti životinje. Za provedbu ovih novih odredaba i prikupljanje stručnih znanstvenih mišljenja propisano je i realno vremensko razdoblje jer članci 57. i 58. stupaju na snagu tek 2020. godine.

Zbog ovih potvrđeno dobrih primjera u Europi, čija se iskustva mogu primijeniti i u Hrvatskoj, smatramo da odredbe članaka 57. i 58. kvalitetno uređuju pitanje o stranim životinjskim vrstama koje se mogu ”uzgajati, držati i prodavati kao kućni ljubimci na temelju znanstvenih spoznaja koje se donose u obliku znanstvenih mišljenja, a kojima se dokazuje da je određena životinjska vrsta primjerena za kućnog ljubimca te da je moguće osigurati uvjete držanja takve životinje”.

Prijedlog Udruge za ovu izmjenu Zakona o zaštiti životinja prvi put iznesen je 2015./2016. godine.

Zabrana držanja životinja kao ukrasa u ugostiteljskim objektima

Podržavamo novu odredbu u Prijedlogu Zakona o zaštiti životinja kojom je zabranjeno ”držanje životinja u ugostiteljskim objektima u svrhu ukrašavanja prostora, osim ako se životinjama ne osiguraju primjereni uvjeti držanja i onemogući uznemiravanje” (članak 5., stavak 2., točka 34.).

Također, podržavamo novu odredbu u Prijedlogu Zakona kojom je zabranjeno ”držanje i korištenje divljih životinja u svrhu prikazivanja javnost, osim u zoološkim vrtovima te u skladu s člankom 62. stavkom 5. ovoga Zakona” (članak 5., stavak 2., točka 36.).

Ipak, smatramo da bi članak 5., stavak 2., točku 34. trebalo izmijeniti na način da glasi:

”Zabranjeno je:
34. držanje životinja u ugostiteljskim i trgovačkim objektima u svrhu ukrašavanja prostora.”

Obrazloženje:

Smatramo da ovu dobru odredbu treba dopuniti na način da se, osim u ugostiteljskim objektima, uvede i zabrana držanja životinja u svrhu ukrašavanja prostora i u trgovačkim objektima. Naime, kao udruga dobivamo dojave građana koji svjedoče apsurdnim situacijama držanja životinja za ukras u trgovačkim objektima poput npr. Peveca, gdje su kao ukrasi bili ”obješeni” poput lustera papagaji i upitno je koliko su zaposlenici, kojima skrb za životinje i nije u opisu posla, brinuli za te ptice. Dobivali smo i dojave o kanarincu u krletki koji je ukras u izlogu frizerskog salona, ribicama u okruglim posudama kao ukrasima u izlozima trgovina obućom, kokoši s pilićima kao ukrasu u izlogu cvjećarnice, kunićima koji su služili kao ukras u drvnom centru itd. Stoga je važno, uvrštavanjem i trgovačkih objekata u ovu zabranu, nedvosmisleno propisati zabranu držanja životinja kao ukrasa i u tim objektima. Pritom je lako prepoznati je li npr. netko došao sa psom na posao pa životinja ne služi kao ukras jer nakon radnog vremena ide sa skrbnikom kući ili se radi o životinjama koje ostaju stalno u objektu kao ukras.

U našem prijedlogu izostavili smo formulaciju ”osim ako se životinjama ne osiguraju primjereni uvjeti držanja i onemogući uznemiravanje”. Ako odredba ostane formulirana s tim dodatkom, ostavlja se prostor za zloporabu i mogućnost subjektivnih tumačenja vlasnika objekata koji drže životinje u svrhu ukrašavanja prostora. Osim toga, svjedoci smo stalnih pritužbi građana na uvjete držanja životinja koje se prodaju u pet shopovima, a to su specijalizirane trgovine u kojima zaposlenici dobivaju barem minimalne upute o skrbi za životinje te su životinje koliko-toliko pod barem povremenim nadzorom veterinara. Ne može se očekivati da će zaposlenici u ugostiteljskim i trgovačkim objektima odgovorno i adekvatno brinuti o zdravlju i dobrobiti životinja, a sigurno je da se u takvim objektima ne mogu osigurati primjereni uvjeti držanja životinja. Ti objekti su mjesta prodaje usluga i roba te zaposlenici, čak ni uz najbolju volju, ne mogu nadzirati hoće li posjetitelji uznemiravati, zlostavljati i ugrožavati životinje. Životinjama je praktički nemoguće osigurati adekvatne i primjerene uvjete držanja u zatočeništvu ugostiteljskih i trgovačkih objekata, gdje služe za ukras, jer su to mjesta velike protočnosti ljudi, buke, glasne glazbe, duhanskoga dima u ugostiteljskim objektima, a mogućnost uznemiravanja i ugrožavanja životinja je iznimno velika. Čak i kada se životinje u tim objektima ne bi uznemiravalo i kada bi se mogli osigurati ”primjereni uvjeti držanja”, i dalje se krše odredbe Zakona koje zabranjuju ograničavanje kretanja životinjama.

Podsjećamo i da Prijedlog Zakona u članku 60. propisuje uvjete za zoološki vrt koji mora osigurati ”nastambe koje prostorom i opremom udovoljavaju osnovnim potrebama svake životinjske vrste te, prema potrebi, uz zatvoreni prostor i otvoreni prostor za kretanje životinja”. Držanje životinja kao ukrasa u ugostiteljskim i trgovačkim objektima onemogućava im i te minimalne uvjete kretanja i zadovoljavanja osnovnih potreba. Zato predlažemo da se iz članka 5., stavka 2., točke 34. briše formulacija ”osim ako se životinjama ne osiguraju primjereni uvjeti držanja i onemogući uznemiravanje”.

Vezano uz zabranu držanja i korištenja divljih životinja u svrhu prikazivanja javnosti, smatramo da je ova odredba vrlo važna zbog čestih prijava držanja medvjeda u sklopu ugostiteljskog objekta Macola, fotografiranja turista sa zmijama, izlaganja tigra u kavezu noćnog kluba i sličnih situacija gdje se životinje prikazuju kako bi privukle goste i publiku te povećale popularnost i profit pojedincima koji ostvaruju novčanu dobit iskorištavanjem životinja. Pritom je dobrobit divljih životinja vrlo ugrožena jer su često pod sedativima kako bi bile mirne, izložene su buci i stalnom maltretiranju ljudi, a postoji i opasnost da te životinje ugroze zdravlje i živote ljudi.

Prijedlog Udruge za ovu izmjenu Zakona o zaštiti životinja prvi put iznesen je 2016. godine.

Zabrana prodaje u trgovinama živih životinja namijenjenih ljudskoj prehrani

Predlažemo da se u članak 5., stavak 2. Prijedloga Zakona o zaštiti životinja doda sljedeća odredba:

”Zabranjeno je:
držati i prodavati u trgovinama žive životinje namijenjene ljudskoj prehrani”.

Obrazloženje: Građani nam se već godinama obraćaju kao udruzi, zgražajući se zbog nehumanih uvjeta držanja živih životinja namijenjenih ljudskoj prehrani u trgovinama, kao i njihova usmrćivanja pred očima kupaca. To se osobito odnosi na držanje riba u trgovinama Maxi Super Konzum, u kojima se na odjelu svježe ribe nalazi akvarij u kojem je nagurano i po dvjestotinjak riba dopremljenih iz uzgajališta. Ribe u tom prostoru nemaju mjesta za kretanje, voda je prljava, a neke ribe imaju i ozljede, što se vidi po tome što voda u kojoj se nalaze zna biti krvava. Sve ovo događa se pred očima tisuća kupaca koji dnevno tamo prođu, šokirani očitim nemarom zaposlenika i vidljivim mučenjem riba.

Svjesni smo da je trgovanje živim životinjama, isto kao i trgovina mesom usmrćenih životinja, prije svega, unosan biznis, te da su svi aspekti trgovanja podređeni gomilanju profita. No, to nije opravdanje za kršenje zakonskih propisa i za to da trgovine budu klaonice.

Naime, Zakonom o zaštiti životinja zabranjeno je životinje ubijati, nanositi im bol, patnju i ozljede, odnosno namjerno ih izlagati strahu, kao i ograničavati kretanje životinjama na način koji im uzrokuje bol, patnju, ozljede ili strah. Iz dojava građana uočavamo da u ovom slučaju nema adekvatnog provođenja zakona ni nadziranja rada trgovina koje drže i prodaju žive životinje za ljudsku prehranu pa tako ni posljedičnog sankcioniranja prekršitelja.

Iako se Zakonom o zaštiti životinja regulira zaštita i dobrobit životinja prigodom njihova držanja, on nigdje izrijekom ne zabranjuje prodaju i usmrćivanje živih životinja namijenjenih ljudskoj prehrani u trgovinama, a što je sve učestaliji problem u sve više trgovina. Vjerujemo da Zakon o zaštiti životinja ne bi dopustio da se u trgovinama otvaraju npr. ”male farme” živih pilića i da ih se tamo kolje, pa tako ne bi trebalo biti ni s ribama.

Naime, istraživanje provedeno na Sveučilištu Guelph u Kanadi dokazuje kako ribe reagiraju na strah slično kao druge životinje za koje se inače vjeruje da imaju sposobnost osjećanja. Prema jednom istraživaču: ”Više je dokaza da ribe posjeduju određeni stupanj svijesti nego što postoji dokaza protiv toga, pa je stoga vjerojatnije da ribe imaju sposobnost osjećanja nego da je nemaju.” Istraživanje je usmjereno na određivanje imaju li ribe neuro-anatomsku građu koja im omogućava da imaju svijest i da iskuse bol i patnju (http://www.awionline.org/pubs/Quarterly/05_54_04/05_54_4p19.htm). Zakon o zaštiti životinja primjenjuje se na sve životinje kralježnjake, a ribe su kralježnjaci te imaju sposobnost osjećanja boli i patnje.

Važno je istaknuti da sva riba na tržištu mora biti svježa, tako da nije opravdano prodavati žive ribe koristeći marketinške tvrdnje da su svježe. Nema logike da se u trgovinama drže žive slatkovodne ribe i usmrćuju pred očima kupaca, dok se morske drže na ledu.

Pravilnik o posebnim uvjetima za objekte u poslovanju s hranom životinjskog podrijetla koji se odobravaju pod posebnim uvjetima određuje da je ribarnica ”mjesto maloprodaje proizvoda ribarstva i živih školjkaša”.

Pravilnik o higijeni hrane životinjskog podrijetla navodi: ”Svježi proizvodi ribarstva” su neprerađeni proizvodi ribarstva, bilo cjeloviti ili obrađeni, uključujući vakuumski pakirane proizvode ili proizvode pakirane u kontroliranoj atmosferi, koji, da bi se sačuvali, nisu bili podvrgnuti nikakvom drugom postupku osim hlađenja.

Ovi propisi ne definiraju prodaju živih riba u ribarnicama trgovina. Nije nam poznato da postoji propis koji bi regulirao držanje živih riba u trgovinama, tko usmrćuje ribe, jesu li osobe koje usmrćuju ribe prošle edukaciju, koriste li standardiziranu opremu za usmrćivanje riba i sl. Ako ne postoji propis koji bi uređivao ovo područje, tada je dopušteno sve ono što nije zabranjeno.

Zbog nemogućnosti kontrole trgovina koje drže žive životinje za prodaju i usmrćuju ih pred kupcima smatramo nužnim da se u Zakon o zaštiti životinja uvrsti odredba kojom bi se izričito zabranili držanje i prodaja živih životinja namijenjenih ljudskoj prehrani u trgovinama.

Odgovor Uprave za veterinarstvo i sigurnost hrane Ministarstva poljoprivrede, 9. ožujka 2016.

Prijedlog Udruge za ovu izmjenu Zakona o zaštiti životinja prvi put iznesen je 2015./2016. godine.

Zabrana utrka pasa

Zakonom o zaštiti životinja zabranjeno je ”organizirati utrke pasa”, što je hvalevrijedna odredba.

Ovaj Prijedlog Zakona o zaštiti životinja kao novost donosi uvrštavanje utrka pasa među pojmove u članku 4. i taj pojam glasi: ”utrke pasa su utrke pasa koje se organiziraju u svrhu ostvarivanja dobiti”.

Prijedlog naše udruge je da se pojam ”utrke pasa” definira na sljedeći način:

”Utrke pasa su komercijalne ili amaterske utrke pasa koje se organiziraju u svrhu ostvarivanja dobiti ili pobjeđivanja pasa u brzini u sportskim natjecanjima.”

Obrazloženje:

Povod uvođenju pojma ”utrke pasa” u Prijedlog Zakona o zaštiti životinja je to što je tijekom rada Povjerenstva za izmjene i dopune Zakona o zaštiti životinja 2015./2016. godine Klub Hrtova Hrvatske uputio je dopis Hrvatskom kinološkom savezu tražeći da oni zatraže ”od nadležnog Ministarstva promjenu članka u kojem neće sportsko kinološke aktivnosti pod pokroviteljstvom HKS-a iFCI-a a biti tumačene kao utrke pasa koji potiču klađenje i loše postupanje prema psima”.

S obzirom na to da je zabranjeno organizirati utrke pasa, Klub Hrtova Hrvatske tražio je da se izmijeni Zakon jer njihov klub organizira redovite treninge i službene manifestacije kinološke discipline Lure coursing, kako bi se ”mogla u Hrvatskoj i dalje razvijati i održavati”.

No iz dopisa Kluba Hrtova Hrvatske vidljivo je da se zakonska zabrana utrka pasa ne odnosi na ovu vrstu kinoloških natjecanja. Naime, utrke pasa podrazumijevaju utrku više pasa, od kojih svaki ima redni broj, koji trebaju istrčati određenu udaljenost od točke A do točke B, neovisno o tome jesu li te utrke komercijalne (klađenje, novčane nagrade) ili ih netko organizira iz puke zabave.

Lure coursing nisu utrke pasa nego je to određena vrsta treninga pasa, kao i slične vrste agilityja. To potvrđuje i sam Klub Hrtova Hrvatske, koji ne podržava utrke pasa zabranjene ovim zakonom, a u svojem dopisu navodi: ”ne radi se o utrkama pasa” nego se u obzir uzimaju entuzijazam, inteligencija i agilnost psa, ”dok brzina nije presudna”.

Dakle, kinološke discipline koje se odnose na treniranje pasa ionako nemaju veze s utrkama pasa niti bi ih netko mogao poistovjetiti s njima.

Kod ranijih izmjena Zakona o zaštiti životinja zabranjene su utrke pasa na svim podlogama zbog iznimne okrutnosti povezane s ovakvim natjecanjima. Podsjećamo da su navedenu zabranu podržale vodeće parlamentarne stranke i saborski zastupnici.

Razlozi za zabranu utrka pasa bili su:

• okrutnost povezana s uzgojem i držanjem pasa za natjecanja u kavezima, a koja se organiziraju isključivo zbog klađenja i ostvarivanja dobiti
• bolesti: rane i infekcije nastale od stalnog nošenja brnjice, izlaganje ekstremnim vremenskim uvjetima suprotnima karakteristikama pasmine (hrtovi imaju malo masnih naslaga i tanko krzno), toplotni i srčani udari, ozljede pasa (slomljene noge)
• davanje psima stimulansa kako bi se poboljšao njihov nastup
• ubijanje pasa uime selektivnog uzgoja, kao i ozlijeđenih, presporih i starih pasa koji više nisu profitabilni
• kratak životni vijek zbog uvjeta kojima su psi izloženi
• pripreme za utrke, transport i same utrke pri čemu su psi pretvoreni u strojeve za trčanje.

Samo u SAD-u, gdje je problem utrka pasa najizraženiji i gdje su te utrke zabranjene u mnogim saveznim državama, godišnje se usmrti više od 20 000 pasa koji se više ne mogu koristiti u natjecanjima.

Definicija utrka pasa kakvu predlažemo uzima u obzir činjenicu da nije problem samo u klađenju nego i u mogućnosti manipulacije i iskorištavanja životinja u sportskim natjecanjima gdje je prioritet pobjeđivanje u brzini, a što rezultira stavljanjem dobrobiti životinja u drugi plan. Pri iskorištavanju životinja i želji za postizanjem najboljih rezultata, zdravlje i dobrobit pasa podređeni su tom cilju. Smatramo da bi definicijom koju predlažemo bile jednako obuhvaćene utrke kojima je cilj dobit, kao i one kojima je cilj pobjeda pasa u brzini (bez obzira na to što nema novčane nagrade), u što može biti uključeno davanje stimulansa, nastanak ozljeda, usmrćivanje pasa koji ne pobjeđuju i ostala ugrožavanja zdravlja pasa.

Upravo zato utrke pasa trebaju ostati zabranjene, neovisno o razlogu njihova održavanja. Takva zabrana ne isključuje istrčavanja pasa u rekreativne svrhe i njihovo međusobno samostalno utrkivanje pri istrčavanju te pojedinačno testiranje pasa, kao ni kinološke manifestacije koje se odvijaju kao različiti oblici agilityja, za razliku od organiziranih utrka pasa u svrhu klađenja i ostvarivanja profita.

Naime, utrke pasa mogu se organizirati i bez izravnog ostvarivanja dobiti s obzirom na to da organizator može zaraditi preko popratnih sadržaja događanja ili na drugi način, a same utrke organizirati zbog zabave i privlačenja gostiju. Definicija koju smo predložili onemogućila bi takve utrke pasa i narušavanje dobrobiti životinja.

Ovako predloženom definicijom ujedno bi iz pojma ”utrke pasa” bila izuzeta samo kinološka natjecanja, a koja imaju za cilj trening pasa u kojemu brzina nije presudna nego se u obzir uzimaju i entuzijazam, inteligencija i agilnost psa. Pritom upozoravamo na opasnost da se i kod Lure coursinga i sličnih natjecanja može narušiti dobrobit životinja: ako se ne koristi umjetni nego živi mamac, ako se psima daju sredstva u svrhu dopinga, ako se dogode ozljede psa.

Na temelju svega navedenoga, predlažemo da se definicija pojma ”utrke pasa” dopuni na način da uzme u obzir i one utrke koje se organiziraju u svrhu pobjeđivanja pasa u brzini u sportskim natjecanjima u kojima nema novčane nagrade, a gdje je dobrobit životinja također ugrožena.

Prijedlog Udruge za zabranu utrka pasa na svim podlogama prvi put iznesen je tijekom izrade Zakona o zaštiti životinja 2006. godine, a prijedlog je uvršten amandmanom prilikom izmjena i dopuna Zakona o zaštiti životinja 2013. godine.

Zabrana kupiranja uši i repova ”lovačkim” psima

Čl. 9. Prijedloga Zakona o zaštiti životinja (Izvođenje zahvata na životinjama) glasi:

”(1) Zabranjena je djelomična ili potpuna amputacija pojedinih dijelova životinjskog tijela osjetljivih na bol te uklanjanje ili uništavanje dijelova organa ili tkiva ili cijelih organa ili tkiva uključujući:
…
2. rezanje ušiju i repa pasa, uklanjanje i rezanje dijelova kandži mačaka osjetljivih na bol, rezanje glasnica i drugi zahvati kojima se utječe na cjelovitost tijela životinje protivno odredbama ovoga Zakona.
…
(2) Iznimno od stavka 1. ovoga članka:
1. djelomična ili potpuna amputacija ili uklanjanje ili uništavanje dijelova organa ili tkiva ili cijelih organa ili tkiva životinjskog tijela dopušteno je ako je prethodno provedena anestezija, a u postoperativnom tijeku analgezija, i to:
– ako za pojedine zahvate postoje veterinarsko-zdravstveni razlozi, uključujući postupke za utvrđivanje bolesti
– radi provođenja pokusa na životinjama
– u svrhu kontrole razmnožavanja životinja, smanjenja agresivnosti životinja, zbog načina uzgoja životinja i
– u svrhu označavanja životinja.
2. djelomična ili potpuna amputacija ili uklanjanje pojedinih dijelova životinjskog tijela osjetljivih na bol dopušteno je u zootehničke svrhe uključujući sterilizaciju ako se takvim postupkom sprječava bol, patnja i samoozljeđivanje životinja ili ozljeđivanje drugih životinja ili iz sigurnosnih razloga te kod lovačkih pasa u skladu s određenim kinološkim standardima, uz primjenu analgezije.”

Predlažemo da članak 9. glasi:

”Čl. 9.
(1) Zabranjena je djelomična ili potpuna amputacija pojedinih dijelova životinjskog tijela osjetljivih na bol te uklanjanje ili uništavanje dijelova organa ili tkiva ili cijelih organa ili tkiva uključujući:
…
2. rezanje ušiju i repa pasa, uklanjanje i rezanje dijelova kandži mačaka osjetljivih na bol, rezanje glasnica i drugi zahvati kojima se utječe na cjelovitost tijela životinje.

(2) Iznimno od stavka 1. ovoga članka:
2. djelomična ili potpuna amputacija ili uklanjanje pojedinih dijelova životinjskog tijela osjetljivih na bol dopušteno je u zootehničke svrhe uključujući sterilizaciju ako se takvim postupkom sprječava bol, patnja i samoozljeđivanje životinja ili ozljeđivanje drugih životinja ili iz sigurnosnih razloga, ako se zaštita ne može postići na drugi način, uz primjenu analgezije.”

Obrazloženje:

Smatramo da treba brisati u stavku 1. točki 2.: ”protivno odredbama ovoga Zakona” jer ništa od nabrojenoga, prema našem prijedlogu, nije protivno drugim odredbama Zakona.

Smatramo da u stavak 2., točku 2. treba dodati: ”ako se zaštita ne može postići na drugi način” kako bi se izbjegla zloupotreba ove odredbe. Navedeni izuzeci amputacije ili uklanjanja pojedinih osjetljivih dijelova životinjskog tijela ne bi se smjeli provoditi radi sprečavanja ”boli, patnje i samoozljeđivanja životinja ili ozljeđivanja drugih životinja ili iz sigurnosnih razloga” ako postoje druge metode koje se mogu primijeniti prije ovih drastičnih metoda, koje bi trebale biti zadnji izbor.

Također, primjena amputacije ili uklanjanja dijelova tijela kod ”lovačkih” pasa zbog kinoloških standarda nije ničim opravdana, a okrutna je prema psima. Stoga ”lovački” psi u ovom slučaju ne bi smjeli biti izuzetak, zbog čega predlažemo da se taj dio formulacije briše.

Prijedlog Udruge za ovu izmjenu Zakona o zaštiti životinja prvi put iznesen je 2015./2016. godine.

Zabrana izlaganja ”lovačkih” pasa s kupiranim ušima i repovima

U Prijedlog Zakona o zaštiti životinja uvrštena je i nova odredba kojom je zabranjeno ”izlaganje pasa s kupiranim ušima i repovima, osim lovačkih pasa” (članak 5., stavak 2., točka 37.).

Predlažemo da se ova odredba izmijeni tako da glasi:

”Članak 5.
(2) Zabranjeno je:
37. izlaganje pasa s kupiranim ušima i repovima.”

Obrazloženje:

Podržavamo uvrštavanje u Prijedlog Zakona o zaštiti životinja zabranu izlaganja pasa s kupiranim ušima i repovima. No, nema nikakva medicinskog ili bilo kojeg drugog razloga da se ”lovački” psi izuzimaju iz opće zabrane amputacije ili uklanjanja pojedinih osjetljivih dijelova životinjskog tijela, pa tako nema razloga ni za njihovo izuzimanje iz zabrane izlaganja pasa s kupiranim ušima i repovima. Zakon o zaštiti životinja morao bi nedvosmisleno zabranjivati operativno skraćivanje repova i uši psima iz estetskih razloga.

Na sastancima Povjerenstva za izmjene i dopune Zakona o zaštiti životinja 2015./2016. godine naša udruga dobila je objašnjenje da je predložen izuzetak lovačkih pasa zato što je njima nužno kupirati uši i repove zbog prirode njihova ”rada” na terenu. Naveli su da su to ”radne” životinje koje tijekom lova mogu u šumama ozlijediti uši ili rep, pa se zato obavezno kupiraju kako bi njihovi posjednici izbjegli veterinarske troškove zbog mogućih ozljeda. Na naše pitanje ima li Ministarstvo podatke koji je to broj pasa kojima su u lovu ozlijeđeni rep ili uši i opravdava li taj broj da se zakonskom odredbom dopusti kupiranje svih ”lovačkih” pasa, Ministarstvo nije imalo odgovor.

Pojedinačni slučajevi ozljeda pasa ne mogu i ne smiju biti razlog da se Zakonom o zaštiti životinja dopusti kupiranje ušiju i repova svim ”lovačkim” psima te njihovo izlaganje.

Stoga smatramo da je nužno izmijeniti ovu odredbu kako smo predložili i zabraniti izlaganje svih pasa s kupiranim ušima i repovima, bez izuzetka za lovačke pse.

Prijedlog Udruge za ovu izmjenu Zakona o zaštiti životinja prvi put iznesen je 2015./2016. godine.

Obveza pružanja pomoći ozlijeđenim životinjama

Podržavamo nužnu i hvalevrijednu nadopunu u članku 7. Prijedloga Zakona o zaštiti životinja: ”Ako nije moguće utvrditi tko je ozlijedio životinju, pružanje potrebne pomoći životinjama mora organizirati i financirati jedinica lokalne samouprave na čijem je području životinja ozlijeđena.”

Paradoks je da imamo službu koja će skupiti mrtvu životinju i onu koja će skupiti živu, ali ozlijeđene su izvan sustava, sve dok se spontano ne oporave ili ne umru.

Naime, najčešći način na koji životinje stradaju jest na cesti, a osoba koja je upravljala vozilom najčešće produži dalje. Ako se nađe netko tko želi pomoći životinji, a nema novaca za liječenje (što je uglavnom slučaj), nijedna veterinarska stanica neće preuzeti životinju na liječenje. Stoga bi, u cilju zaštite i sigurnosti građana, financiranje skupljanja i liječenja ozlijeđenih životinja trebale osigurati jedinice lokalnih samouprava, u suradnji s nekom od veterinarskih ambulanta/stanica. Opasno je da građani sami diraju ozlijeđene životinje koje mogu reagirati i agresivno zbog straha i šoka. Također, needucirana osoba može na taj način pogoršati ozljedu. Ako ozlijeđena životinja leži na cesti, postoji opasnost i od daljnjih prometnih havarija jer će većina ljudi pokušati zaobići životinju.

Zato ova nadopuna članku 7. na logičan i konkretan način regulira problem financiranja pomoći ozlijeđenim životinjama i predstavlja unapređenje zaštite životinja u Zakonu o zaštiti životinja.

Prijedlog Udruge za ovu izmjenu Zakona o zaštiti životinja prvi put iznesen je 2012. godine povodom izmjena i dopuna Zakona o zaštiti životinja 2013. godine.

Udomljavanje životinja nakon pokusa

Članak 11. Prijedloga Zakona o zaštiti životinja, koji propisuje uvjete za usmrćivanje životinja, glasi:

”(1) Usmrćivanje životinja može se provesti ako:

16. je životinja uzgojena za korištenje u pokusima, ali se neće koristiti u predviđenom pokusu ili nekom drugom pokusu pa se zato smatra suvišnom pokusnom životinjom ili ako je takav postupak potreban zbog dobrobiti pokusne životinje”.

Predlažemo da se ova odredba izmijeni na sljedeći način:

”(1) Usmrćivanje životinja može se provesti ako:

16. je životinja uzgojena za korištenje u pokusima, ali se neće koristiti u predviđenom pokusu ili nekom drugom pokusu, a nije ju moguće udomiti, pa se zato smatra suvišnom pokusnom životinjom ili ako je takav postupak potreban zbog dobrobiti pokusne životinje”.

Obrazloženje:

Smatramo da životinju uzgojenu za korištenje u pokusima treba ponuditi na udomljavanje prije nego što se usmrti. Time bi se omogućilo udomljavanje životinja iz pokusa, za koje postoje zainteresirani udomitelji, a ne da se te životinje rutinski ubijaju, bez zakonske obaveze da se moraju najprije ponuditi na udomljavanje, što bi bilo logično i humano.

Udomljavanje je dopušteno i Direktivom 2010/63/EU te je regulirano u nekim zakonodavstvima. Više informacija može se naći na web-stranici organizacije RSPCA: http://science.rspca.org.uk/sciencegroup/researchanimals/ethicalreview/functionstasks/housingandcare/rehoming i na http://www.beaglefreedomproject.org/right_to_release.

To posebno vrijedi za pse i mačke koje se koriste u pokusima, ali i za sve ostale životinje. Dosad je ova inicijativa postala dijelom zakonodavstva u američkim saveznim državama Minnesoti (i uspješno se implementira), Kaliforniji, Connecticutu i Nevadi, a u tijeku je i uvrštavanje tog prijedloga u zakonodavstva saveznih država Illinois i New York.

Navedeni propisi zahtijevaju od laboratorija da svaku životinju mogu koristiti najviše dvije godine, a nakon toga da ju ponude skloništu ili organizaciji za spašavanje prije nego ih usmrte, tako dugo dok su dovoljno zdrave da mogu ići u novi dom.

U veljači 2016. godine počela su i u Indiji udomljavanja pasa iz laboratorija. U prvom valu oslobođena su 64 psa iz laboratorija Adivus u indijskome gradu Bangaloreu. Do njihova puštanja na slobodu došlo je zahvaljujući novim smjernicama koje nalažu laboratorijima da daju na udomljavaju pse korištene u pokusima. Smjernice o ponovnom korištenju i rehabilitaciji pasa objavilo je Indijsko povjerenstvo za kontrolu i nadziranje testiranja na životinjama (CPCSEA) u listopadu prošle godine.

Propisuje se da se psi mogu koristiti u pokusima maksimalno tri godine, a nakon toga moraju se rehabilitirati. Za vrijeme trajanja trogodišnjeg razdoblja testiranja strože će se nadzirati korištenje pasa: psi se mogu nanovo koristiti jedino ako za vrijeme prethodnog testiranja nisu patili od štetnih učinaka te njihova dobrobit nije bila ugrožena. Ponavljanje testiranja na pojedinom psu bit će moguće jedino uz prethodnu dozvolu CPCSEA-a. Psi na kojima se neće ponavljati testiranja također će se rehabilitirati i udomljavati. Organizacije za zaštitu životinja surađuju s laboratorijima kako bi se psi udomili.

Stoga predlažemo da se udomljavanje životinja nakon pokusa također regulira ili ovom odredbom ili nekom drugom u dijelu Zakona koji se odnosi na provođenje pokusa na životinjama.

Prijedlog Udruge za ovu izmjenu Zakona o zaštiti životinja prvi put iznesen je 2015./2016. godine.

Zabrana korištenja životinja za pokuse u obrazovne svrhe

Članak 29. Prijedloga Zakona o zaštiti životinja navodi: ”U obrazovne svrhe ne smiju se provoditi pokusi na životinjama koji uzrokuju bol, patnju i ozljedu ili smrt životinje.” No u nastavku navodi iznimke i propisuje korištenje životinja za pokuse u obrazovne svrhe na sveučilišnim ili znanstvenoistraživačkim ustanovama te na preddiplomskim i diplomskim sveučilišnim studijima ili integriranim preddiplomskim ili diplomskim sveučilišnim studijima.

Kao udruga smatramo da se pokusi na životinjama u obrazovne svrhe (kao i u sve ostale svrhe) trebaju zabraniti bez iznimke.

Obrazloženje:

Pokusi na životinjama predstavljaju lošu i zastarjelu ”znanost”, kakvoj nema mjesta u 21. stoljeću. Ako Hrvatska zaista želi napredovati u znanosti, tada se ne bi smjela oslanjati na korištenje životinja, nego na napredne zamjenske metode testiranja, koje daju sigurnije, pouzdanije i točnije rezultate. Znanstvenici kojima je cilj obilato proizvoditi znanstvene radove na štetu znanosti i životinja trebaju shvatiti da ovo stoljeće traži napuštanje barbarskih metoda iz 19. i 20. stoljeća. Znanstvenici se trebaju konstantno educirati i nadograđivati svoja stručna znanja te primjenjivati u obrazovanju studenata i u svojemu znanstvenom radu aktualne znanstvene spoznaje i postignuća, bez korištenja životinja.

Naši prijedlozi i mišljenje temelje se na odredbama Direktive 2010/63/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 22. rujna 2010. o zaštiti životinja koje se koriste za znanstvene svrhe (SL L 276, 20. 10. 2010.), koje se preuzimaju i provode kroz Zakon o zaštiti životinja, kao i na ostalim dokumentima EU-a koji naglašavaju korištenje životinja eventualno u specifičnim osposobljavanjima, dok za ostale obrazovne svrhe postoji cijela hijerarhija metoda koje treba razmotriti prije nego što se krenu koristiti žive životinje.

Direktiva i ostali dokumenti idu u smjeru ograničenja korištenja životinja i njihove zamjene, u skladu s načelom 3R koje je ugrađeno i u Zakon o zaštiti životinja. To osobito vrijedi na preddiplomskim studijima za koje se može i mora osigurati i organizirati korištenje alternativa (koje se iz godine u godinu sve više razvijaju) jer obrazovanje na toj razini nije dovoljno specifično i usmjereno da bi opravdalo korištenje živih životinja.

U nastavku navodimo dokumente koji podupiru navedeno:

1. Direktiva 2010/63 i vodiči:

Direktiva 2010/63 ide u smjeru smanjenja i potpune zamjene korištenja živih životinja, kako u pokusima tako i u obrazovanju. Zakon treba osigurati osnove za pomake, a ne za očuvanje postojećeg stanja. Zadatak je sveučilišta da prate te trendove i prilagođavaju im se jer se neprestano kreiraju nove alternative.

U Direktivi 2010/63, između ostaloga, navodi se:

(10) … ova Direktiva predstavlja važan korak prema postizanju konačnog cilja potpune zamjene postupaka na živim životinjama u znanstvene i obrazovne svrhe čim to postane znanstveno moguće učiniti. U tom smislu ova Direktiva nastoji omogućiti i poticati razvoj alternativnih pristupa. Također nastoji osigurati visoku razinu zaštite životinja koje se još uvijek moraju koristiti u postupcima. Ovu bi Direktivu trebalo redovito preispitivati u svjetlu razvoja znanosti i mjera za zaštitu životinja.

(12) Životinje same po sebi imaju vrijednost koju je potrebno poštovati. Postoji također i etička zabrinutost javnosti u pogledu korištenja životinja u postupcima. Stoga bi životinje uvijek trebalo tretirati kao osjećajna bića i njihovu uporabu u postupcima trebalo bi ograničiti na područja koja mogu koristiti zdravlju ljudi, životinja i okolišu. Korištenje životinja za znanstvene ili obrazovne svrhe trebalo bi stoga uzeti u obzir samo kad ne postoji alternativa koja ne uključuje životinje. Korištenje životinja u znanstvene svrhe u drugim područjima koja su u nadležnosti Unije trebalo bi zabraniti.

Upućujemo i na Radni dokument o razvoju zajedničkog okvira za obrazovanje i osposobljavanje radi ispunjenja zahtjeva na temelju Direktive.

U dijelu ”Opravdanje za korištenje živih životinja u obrazovanju” navodi se da ”u brojnim državama članicama korištenje životinja za te potrebe već je mnogo godina sve rjeđe. Ako se obrazovanje bez korištenja živih životinja može postići u nekim ustanovama (npr. na brojnim medicinskim fakultetima), postavlja se pitanje zašto se to isto ne može postići i drugdje.”

Nadalje, u dijelu ”Opravdanje za korištenje živih životinja u osposobljavanju” navodi se da osposobljavanje u kojem se koriste žive životinje treba ograničiti na one osobe koje u svojoj karijeri dosegle razvojni stadij za koji se korištenje životinja smatra nužnim, a to su ”one koje će: raditi sa životinjama, koristiti životinje u znanstvenim projektima i trebati koristiti životinje za razvoj kirurških vještina za kliničke potrebe”.

Dakle, u navedenom tekstu lakše se opravdava korištenje životinja za specifično osposobljavanje (istraživači na projektima) nego za obrazovanje (studenti na studiju), a kada se životinje i koriste za osposobljavanje, potrebno je ograničiti njihovo korištenje.

U kontekstu toga ne može se opravdati korištenje životinja na preddiplomskim studijima na kojima se studenti nisu još usmjerili, neće u budućnosti nužno obavljati pokuse na životinjama i na kojima studenti ne uče dovoljno specifičnu materiju. Kao što je navedeno u Direktivi 2010/63:

(39) Također je bitno zbog moralnih i znanstvenih razloga osigurati da je svako korištenje životinje pažljivo procijenjeno u smislu znanstvene i obrazovne utemeljenosti, upotrebljivosti i relevantnosti očekivanih rezultata takve upotrebe. Trebalo bi odvagati moguću štetu nanesenu životinji naspram očekivanih koristi projekta.

Nadalje, u dokumentu na http://ec.europa.eu/environment/chemicals/lab_animals/pdf/guidance/education_training/hr.pdf, kao i na http://ec.europa.eu/environment/chemicals/lab_animals/pdf/guidance/project_evaluation/hr.pdf, kod zahtjeva i procjene projekata u pogledu korištenja životinja u obrazovanju i osposobljavanju stoji sljedeće:

Općenito se primjenjuje pristup redoslijeda: upotreba drugih, neživotinjskih mogućnosti, rad na leševima te na kraju žive životinje.
1. Bez korištenja životinja
• Teorija;
• Pokazivanje zahvata/tehnika (ili fizioloških reakcija) upotrebom npr. slika, videozapisa, interaktivnih audiovizualnih alata;
• Promatranje nadležne osobe kako izvodi zahvat uživo kao dio postojeće studije;
• Vježba tehničkih/praktičnih vještina na ”simulatorima”.
2. Korištenje leševa
3. Korištenje živih životinja
a. Neizlječive (anestezirane) životinje
– Upotreba životinje za više od jedne tehnike preporučuje se jer je šteta za životinju ista.
b. Korištenje svjesnih životinja

Dakle, čak i u okviru specijaliziranog osposobljavanja postoji hijerarhija upotrebe životinjskih i neživotinjskih metoda na način da se redovito nastoji pronaći alternativa korištenju živih životinja.

Iz tih razloga, sveučilišta trebaju početi osmišljavati alternativne pristupe jer vodič sugerira da u okviru obrazovanja:

Potrebno je potvrditi da je izvršena temeljita pretraga kako bi se pronašle primjerene alternativne metode.
Potrebno je istražiti niz dostupnih alternativnih metoda poučavanja (posebno pokuse na ljudima dobrovoljcima, metode učenja s pomoću videozapisa ili računala te in vitro i ex vivo istraživanja).

2. Drugi dokumenti koji sugeriraju korištenje alternativa:

Europska konvencija o zaštiti kralježnjaka koji se koriste u pokusne i druge znanstvene svrhe postoji još od 1986. godine i već od tada predlaže korištenje alternativa. U članku 25., koji se odnosi na obrazovanje i osposobljavanje, piše: ”Postupci koji se provode u svrhu obrazovanja, osposobljavanja ili daljnjeg osposobljavanja u okviru profesije ili za druge poslove… ograničavaju se na one koji su apsolutno potrebni u svrhu predmetnog obrazovanja ili osposobljavanja i dopuštaju se samo ako se njihov cilj ne može postići jednako djelotvornim audiovizualnim ili drugim prikladnim metodama.” (stavci 1. i 3.).

U izvještaju s radionice koju je organizirao ECVAM (Europski centar za validaciju alternativnih metoda), ”Alternatives to the Use of Animals in Higher Education The Report and Recommendations of ECVAM Workshop 33” navodi se o korištenju životinja u obrazovne svrhe:

The following groups of alternatives have been identified:
1. models, mannequins and mechanical simulators;
2. films and interactive videos;
3. computer simulations and virtual reality systems;
4. self-experimentation and human studies;
5. plant experiments;
6. observational and field studies;
7. waste materials from slaughterhouses and fisheries;
8. in vitro studies on cell lines;
9. dead animals from a humane and ethical source (for example, animals which have died naturally or which have been killed humanely after scientific procedures); and
10. clinical practise.

[use of animals] only acceptable when:
a) animals are observed in their natural setting or during brief periods of captivity;
b) animals are obtained from an ethical source, for example, dissection of animals that have died naturally or those which have been humanely killed for other reasons;
c) learning occurs in the clinical setting, where only animals in need of veterinary medical assistance are subjected to invasive procedures; or
d) learning occurs by closely supervised apprenticeship in the research laboratory (specifically for students entering fields where they will need to use laboratory animals).
Animal use for training purposes, particularly those experiments that involve suffering, should be delayed until a student decides to pursue a research career which involves animal experimentation.

Depending on the learning objectives, animal-free models have several advantages over animal experiments.
1. a specific animal experiment might only be offered once, whereas an alternative model can often be used over and over again without constraints on time and place of study;
2. alternative models can offer unambiguous and complete data, and so can avoid the negative learning experience of an “unsuccessful experiment”;
3. an alternative can have built-in selfassessment to allow students to gauge whether staged learning objectives have been achieved; and
4. alternatives which make use of modern audio-visual techniques offer the possibility of demonstrating phenomena that are normally unobservable in the equivalent animal experiment, such as animations of organ and cell functions and “flythroughs” of organ systems.
Although in some cases the development of an alternative model can be expensive, it can often be used repeatedly. Overall, the alternative model is cheaper than purchasing and caring for large groups of animals. The use of an alternative can also often save time for both the tutor and the students.

3. Studije o učinkovitosti alternativa:

U radu ”Humane teaching methods prove efficacious within veterinary and other biomedical education” Andrewa Knighta navodi se:

”Twenty one studies of non-veterinary students in related academic disciplines were also published from 1968 to 2004. 38.1% (8/21) demonstrated superior, 52.4% (11/21) demonstrated equivalent, and 9.5% (2/21) demonstrated inferior learning outcomes using humane alternatives. Twenty nine papers in which comparison with harmful animal use did not occur illustrated additional benefits of humane teaching methods within veterinary and other biomedical education.”

U radu ”Alternatives to Animal Experimentation in Biomedical Education” Franza P. Grubera i Davida G. Dewhursta, istaknuto je:

”In countries where animal testing in education is reduced to close to zero, there is no evidence that the students who are being trained are less capable or qualified. There are sufficient alternatives available at relatively low-cost and with proven educational efficacy to allow the vast majority of students who study biomedical science courses to qualify without using animal experiments. However, in many universities across Europe, there is still a resistance to adoption of such methods amongst faculty. The global situation is probably worse with animals still being used in high school teaching in some countries such as the USA.”

Više informacija o zamjenskim metodama testiranja kao superiornim metodama učenja nalazi se ovdje.

Posebno se zalažemo za dio načela 3R koji se odnosi na zamjenu i smatramo da ga i zakonske odredbe koje se odnose na provođenje pokusa trebaju poticati u što većoj mjeri.

Direktiva 2010/63 dopušta upotrebu tkiva ili organa usmrćenih životinja u znanstvene svrhe kako bi se koristili za razvoj metoda in vitro. Dakle, na sveučilištima se za fiziologiju, anatomiju i farmakologiju mogu koristiti organi i tkiva životinja koje su usmrćene i nije se njima nikako manipuliralo prije usmrćivanja. S druge strane, Direktiva i ostali dokumenti pokuse na životinjama kao dio nastave za obrazovanje osoba na diplomskim ili integriranim sveučilišnim studijima nastoje potpuno reducirati.

Prijedlog Udruge za ovu izmjenu Zakona o zaštiti životinja prvi put iznesen je tijekom rada Povjerenstva za izmjene i dopune Zakona o zaštiti životinja 2015./2016. godine.

Kirurški zahvati na životinjama tijekom pokusa

Tijekom rada Povjerenstva za izmjene i dopune Zakona o zaštiti životinja 2015./2016. godine puno se raspravljalo o zahtjevu jedne članice Povjerenstva da se poveća broj struka koje provode pokuse i kirurške zahvate na životinjama tijekom pokusa, čemu se izričito protivimo.

Smatramo jako lošim za zaštitu životinja koje se koriste u pokusima da izmjene članka 32. Prijedloga Zakona o zaštiti životinja omogućavaju svima sa završenim fakultetom, bez obzira na struku, da oblikuju, planiraju i osmišljavaju projekte u kojima će se koristiti životinje (pa čak i osobama sa završenim preddiplomskim sveučilišnim studijem), kao i da provode kirurške zahvate na životinjama ”ako su osposobljeni za kirurške zahvate na životinjskom modelu koji se koristi u projektu”.

Predlažemo da navedene odredbe glase:

”Članak 32.

(3) Kirurške zahvate na životinjama tijekom pokusa mogu provoditi veterinari ako su osposobljeni u skladu sa stavkom 1. ovoga članka.

(4) Iznimno od stavka 3. ovoga članka:

– kirurške zahvate na životinjama mogu provoditi i liječnici specijalisti kirurgije, i to na: mišu, štakoru, zamorcu, zlatnom hrčku, kineskom hrčku, mongolskom skakaču, kuniću, žabi i zebrici ako su osposobljeni za kirurške zahvate na životinjskom modelu koji se koristi u projektu.’’

Obrazloženje:

Podsjećamo na to da u Prijedlogu Zakona ”kirurški zahvati za potrebe provođenja pokusa na životinjama (u daljnjem tekstu: kirurški zahvat) su operativni postupci i instrumentalne tehnike pri kojima se obavlja rez na koži, sluznicama ili vezivnom tkivu” (članak 4., stavak 1., točka 8.).

Radi se o zahvatima koji zahtijevaju adekvatno stručno znanje. Stoga smatramo da nije dovoljno samo osposobljavanje za rad sa životinjama i za kirurške zahvate na određenom životinjskom modelu, već je nužno znanje o kirurgiji stečeno na ranije završenom studiju.

Odredba o izvođenja kirurških zahvata na životinjama isključivo od strane veterinara i liječnika bila je u radnoj verziji Nacrta prijedloga Zakona o zaštiti životinja 2006. i smatramo da je trebala ostati dio Zakona.

Naime, nedopustivo je da kirurške zahvate na životinjama tijekom pokusa obavljaju pripadnici struka koji nemaju stručne naobrazbe o kirurgiji. Smatramo da kirurške zahvate na životinjama smije obavljati isključivo veterinarska struka i eventualno liječnici specijalisti kirurgije.

U slučaju (kojem se protivimo), da se ovim Prijedlogom Zakona dopusti svim strukama obavljanje kirurških zahvata na životinjama, podržavamo prijedlog Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu da se članak 32., stavak 5. izmijeni na način da se precizira obaveza prisutnosti imenovanog veterinara pri obavljanju kirurških zahvata koji ne provodi veterinar, a zbog mogućih komplikacija tijekom zahvata. Slažemo se i da nema logike da veterinara imenuje uzgajivač ili dobavljač jer oni nemaju stručnog znanja o obavljanju pokusa i kirurških zahvata na životinjama tijekom pokusa niti provode pokuse.

Prijedlog Udruge za ovu izmjenu Zakona o zaštiti životinja prvi put iznesen je 2015./2016. godine.

Zabrana pokusa radi istraživanja učinaka alkohola i droga

Prijedlog Zakona o zaštiti životinja propisuje da pokus nije dopušten ”za istraživanja učinka alkohola i droga, osim u slučaju kad ne postoje druge znanstvene metode kojima se zamjenjuje korištenje životinja” (članak 23., stavak 2., točka 6.).

Predlažemo da se ova odredba izmijeni na sljedeći način:

”Čl. 23.

(2) Pokus nije dopušten:
6. za istraživanja učinka alkohola i droga”.

Obrazloženje:

Smatramo da treba bez izuzetaka zabraniti na životinjama testiranje učinaka alkohola i droga jer takvi pokusi nisu opravdani. Stoga predlažemo da ova odredba bude definirana bez navođenja iznimke.

Prijedlog Udruge za ovu izmjenu Zakona o zaštiti životinja prvi put iznesen je 2015./2016. godine.

Zaštita glavonožaca

Članak 3. Prijedloga Zakona o zaštiti životinja glasi:

”(1) Ovaj se Zakon primjenjuje na sve životinje kralježnjake.
(2) Iznimno od stavka 1. ovoga članka ovaj se Zakon primjenjuje i na glavonošce iz razreda Cephalopoda koji se koriste u znanstvene svrhe.”

Predlažemo da članak 3. glasi:

”Ovaj se Zakon primjenjuje na sve životinje kralježnjake i glavonošce.”

Obrazloženje:

Smatramo da bi se Zakon trebao primjenjivati na sve glavonošce, a ne samo one koji se koriste u svrhu znanstvenih istraživanja. Istraživanja su dokazala da su beskralježnjaci, osobito glavonošci kao što su hobotnice, lignje i sl., sposobni osjetiti bol pa je jasno da se Zakonom treba osigurati njihova zaštita općenito, a ne samo u pokusima.

Skupina kognitivnih i računalnih neuroznanstvenika, neuroanatoma, neurofarmakologa i neurofiziologa na Sveučilištu Cambridge sastavila je i potpisala u srpnju 2012. dokument nazvan ”Cambridge Declaration on Consciousness” kojim je službeno potvrđena činjenica da životinje poput sisavaca i ptica i mnogih drugih stvorenja, uključujući hobotnice, imaju iste neurološke supstrate koji stvaraju svijest kao i ljudi. Deklaracija se u cijelosti može pročitati na engleskom jeziku na http://fcmconference.org/img/CambridgeDeclarationOnConsciousness.pdf.

Vezano uz korištenje glavonožaca i ostalih životinja u svrhu znanstvenih istraživanja, želimo skrenuti pozornost na to da je u ožujku 2015. godine više od 150 akademika, intelektualaca i pisaca, uključujući Nobelovca J. M. Coetzeea, u novom izvješću radne skupine Centra za etiku životinja Sveučilišta Oxford, pod nazivom ”Normalizacija nezamislivog”, zaključilo da su pokusi na životinjama moralno i znanstveno pogrešni te je pozvalo na ”denormalizaciju” pokusa na životinjama. Riječ je o najopsežnijoj kritici pokusa na životinjama ikada objavljenoj, s nizom relevantnih znanstvenih podataka i primjera.

Cijelo izvješće može se pročitati na engleskom jeziku na http://www.oxfordanimalethics.com/wpcms/wp-content/uploads/Normalising-the-Unthinkable-Report.pdf.

Stoga smatramo opravdanim i nužnim da se Zakonom štite glavonošci općenito, s obzirom na to da jednako osjećaju bol, neovisno u kojem području i u koje svrhe ih ljudi iskorištavaju, ozljeđuju i ubijaju.

Prijedlog Udruge za ovu izmjenu Zakona o zaštiti životinja prvi put iznesen je 2012. godine povodom izmjena i dopuna Zakona o zaštiti životinja 2013. godine.

Zabrana borbi i insceniranih sukoba životinja

Članak 5. Prijedloga Zakona o zaštiti životinja glasi:

”(2) Zabranjeno je:

3. pri uzgoju životinja povećavati agresivnost životinja selekcijom ili drugim metodama
4. huškati životinje na druge životinje ili čovjeka ili ih obučavati na agresivnost, osim pri školovanju službenih pasa i za potrebe sportske radne i lovne kinologije prema kinološkim standardima pod vodstvom osposobljenih osoba
5. obučavati životinje za borbe, organizirati borbe životinja, osim tradicionalnih natjecanja bikova ili sudjelovati u njima, posjećivati ih i oglašavati te u vezi s borbama organizirati klađenje i sudjelovati u klađenju.”

Predlažemo da članak 5., stavak 2., točka 5. glasi:

”(2) Zabranjeno je:
5. obučavati životinje za borbe, organizirati borbe životinja, uključujući borbe pasa, pijetlova, bikova, medvjeda i svih ostalih životinja, ili sudjelovati u njima, posjećivati ih i oglašavati te u vezi s borbama organizirati klađenje i sudjelovati u klađenju.”

Obrazloženje:

Aktualnim Zakonom o zaštiti životinja, kao i ovim Prijedlogom Zakona, zabranjene su borbe životinja ”osim tradicionalnih natjecanja bikova” zbog tobožnje tradicije takvih natjecanja na nekoliko mjesta u Hrvatskoj. Izuzetak od ostalih borbi životinja donesen je amandmanom neposredno prije usvajanja Zakona o zaštiti životinja 2006. godine, u želji da se Zakonom reguliraju tzv. bikijade u Dalmaciji i Dalmatinskoj zagori.

Bikijade su dio šireg okupljanja ljudi u navedenim regijama, a organiziraju se kao borbe bikova, pri čemu se iskorištava prirodni nagon životinja kako bi ih se navelo da nasrću jedna na drugu i bodu se. Tijekom odvijanja borbi bikova krše se odredbe Zakona o zaštiti životinja koje se odnose na zabranu huškanja životinje na druge životinje ili čovjeka i dresiranja na agresivnost te ostale načine zlostavljanja životinja (izazivanje straha, stresa, patnje, boli, ozljeda), kao i na organiziranje i sudjelovanje u klađenju.

Uz stres i strah koje životinje proživljavaju neposredno prije i tijekom borbi, vlasnici zbog sudjelovanja u borbama prevoze često životinje na velike udaljenosti, što dovodi i do kršenja podzakonskih akata vezanih uz prijevoz životinja bez ikakve kontrole. Uz to, na bikijadama se redovito prodaju DVD-i s borbama pasa, iako su protuzakonite, organizatori bikijada često su upleteni u netransparentno poslovanje i financijske malverzacije, a krši se i niz sigurnosnih, sanitarnih i veterinarskih propisa.

Postojećom odredbom kojom je zabranjeno ”obučavati životinje za borbe, organizirati borbe životinja, osim tradicionalnih natjecanja bikova” već sada dopušteno je kršenje Zakona jer borbe bikova ne mogu se nazvati ni natjecanjem ni tradicijom. Nije jasno o kakvim se natjecanjima bikova radi na tzv. bikijadama, gdje se životinje iskorištavaju da nasrću jedna na drugu. Time su borbe bikova već i sada zabranjene, s obzirom na neodređenost, odnosno nepostojanje definicije ”natjecanje” u Zakonu.

Borbe bikova intenzivnije su se počele organizirati kod nas tek sredinom 1990-tih, pa su već sada ilegalne jer nema tradicije u organiziranju borbi bikova. Održavaju se npr. i u Vrbovcu, što nema nikakve veze s pokušajima da se borbe bikova prikažu tradicionalnima, s obzirom na uzgoj bikova u Dalmatinskoj zagori. Sve to upućuje da se ta događanja organiziraju protuzakonito, zbog čega je nužno mijenjati i korigirati postojeću zakonsku odredbu.

Tradicija je kulturno nasljeđe koje se prenosi s generacije na generaciju, a podrazumijeva kontinuitet s prošlošću. To nisu događanja koja se samo baziraju na događanju u prošlosti. Borbe bikova jednako tako ne mogu biti ni kulturno nasljeđe jer takvo nasljeđe podrazumijeva ostavštinu prošlih generacija koja se brižno čuva u sadašnjosti kako bi bila ostavljena u nasljeđe za dobrobit budućim generacijama.

Etnolozi se slažu da su bikijade tradicija možda u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine, ali ne i Dalmacije i Dalmatinske zagore jer nedostaju dokumenti koji bi to potvrđivali. Navode vrijednost očuvanja raznih oblika tradicijske baštine koja je prisutna oko samih bikijada. To su u prvom redu: priprema tradicijskih jela, izvođenje raznih tradicijskih glazbenih izričaja (plesa, gange, rere, ojkavice, diple i gusle) iz raznih krajeva, izvođenje raznih tradicijskih igara, prodaja rukotvorina tradicijskih obrta itd. Time i stručnjaci potvrđuju kako je važno očuvanje tradicijske baštine, a ne bikijada koje niti ne pripadaju tradiciji.

Tradicijska baština i kulturne vrijednosti Dalmacije i Dalmatinske zagore mogle bi se uspješno turistički promovirati i održavati društvena okupljanja evoluiranjem sukobljavanja životinja u izložbe bikova, što bi odgovaralo izrazu ”natjecanja bikova” iz Zakona o zaštiti životinja jer bi se vrednovao fizički izgled i držanje životinja, i dalje bi se održavala okupljanja i zabava, promovirao bi se uzgoj autohtone pasmine, pobjednici bi dobivali nagrade, a sve bi bilo bez nasilja i opasnosti za životinje i ljude.

Želja da se mitologizira povijest i da se uvede novokomponirana tradicija na seoskim svečanostima opravdana je ako uključuje ravnopravne sudionike nekog običaja, koji voljno sudjeluju u njemu. Životinje ne bi trebale biti ispušni ventil ni sredstvo zarade pod izlikom provođenja tradicije određene interesne skupine. Uloga je zakonodavca da štiti životinje, a ne subjektivno viđenje zabave i zarade pojedinaca na štetu životinja.

Kada bi borbe bikova i bile tradicija, trebalo bi ih zabraniti jer se i tradicije moraju mijenjati, odnosno prilagođavati se etičkim dosezima suvremena vremena. Također, Zakon o zaštiti životinja treba vrijediti za cijelu Hrvatsku, bez izuzetaka, a ovakvom se odredbom zloupotrebljava pojam tradicije za ozakonjenje i promicanje nasilja prema životinjama.

Stoga ova odredba Zakona ne smije imati nikakav izuzetak, već barbarski i primitivni načini zabave trebaju evoluirati u moderne priredbe koje ne uključuju iskorištavanje životinja, odnosno koje ne uključuju borbe životinja ili druge oblike sukoba životinja koji se neutemeljeno pokušavaju nazvati tradicionalnima.

Prijedlog Udruge za ovu izmjenu Zakona o zaštiti životinja prvi put iznesen je 2012. godine povodom izmjena i dopuna Zakona o zaštiti životinja 2013. godine.

Zabrana držanja dupina u zatočeništvu

Podržavamo odredbu u Prijedlogu Zakona o zaštiti životinja kojom je zabranjeno ”držati u zatočeništvu dupine i ostale morske sisavce iz porodice Cetacea , osim u svrhu liječenja, oporavka i zbrinjavanja te kao službene životinje” (članak 5., stavak 2., točka 24.).

Smatramo da ne treba dopustiti držanje u zatočeništvu dupina kao ”službenih životinja”.

Obrazloženje:

Prema Pravilniku o uvjetima držanja, načinu označavanja i evidenciji zaštićenih životinja u zatočeništvu (NN 70/09) od 2009. u Hrvatskoj nije dopušteno držati žive primjerke zaštićenih životinja u zatočeništvu, uključujući sve vrste kitova i dupina (Cetacea). To se prvenstveno odnosilo na zabranu držanja kitova i dupina u komercijalne svrhe u dupinarijima i akvarijima u obliku ograđenih tankova s morskom vodom. Tadašnje Ministarstvo kulture (današnje Ministarstvo zaštite prirode i okoliša) iznimno je moglo dopustiti privremeno držanje bolesnih i ozlijeđenih primjeraka životinja radi liječenja i oporavka te povratka u prirodu.

No nakon pristupanja Hrvatske Europskoj uniji od 7. srpnja 2013. na snazi je novi Zakon o zaštiti prirode (Narodne novine, broj 80/2013), kojim se usklađuje hrvatsko zakonodavstvo s propisima EU-a, dok Pravilnik o uvjetima držanja, načinu označavanja i evidenciji zaštićenih životinja u zatočeništvu iz 2009. nije usklađen sa Zakonom iz 2013.

Republika Hrvatska potpisnica je i Sporazuma o zaštiti kitova u Crnom moru, Sredozemnom moru i susjednom Atlantskom području (ACCOBAMS) čijom se Rezolucijom 3.13, između ostaloga, traži od država Stranaka da zabrane sve interakcijske programe s kitovima i dupinima koji uključuju približavanje, interakcije ili pokušaj interakcija s kitovima s iznimkom dopuštenih znanstvenih istraživanja te da zabrane trgovinu dupinima uhvaćenima u prirodi u svrhu držanja u zatočeništvu. Republika Hrvatska ratificirala je Sporazum 2000. godine (NN-MU 06/00).

Kako je trenutno držanje u zatočeništvu živih primjeraka svih vrsta morskih sisavaca iz reda Cetacea pravno nejasno regulirano, odnosno Pravilnik o uvjetima držanja, načinu označavanja i evidenciji zaštićenih životinja u zatočeništvu nije usklađen sa Zakonom o zaštiti prirode, nužno je Zakonom o zaštiti životinja zabraniti držanje dupina u zatočeništvu, kako bi se ova odredba održala kroz nadležnost Ministarstva poljoprivrede. Hrvatska ima zaštitu slobodnih dupina i važno je da uz to ima i jasnu zabranu zatočenja tih morskih sisavaca.

Morski sisavaci iz porodice Cetacea u dupinarijima izloženi su velikom stresu, apatiji i neprimjerenim uvjetima života u krajnje skučenom prostoru. Sve životinje obučavane, tj. trenirane za nastupanje u dupinarijima izvrgnute su i neprirodnom ponašanju, gdje za nagradu – ribu moraju izvoditi trikove.

Društvene zajednice životinja u zatočeništvu potpuno su neprirodne jer se u takvim uvjetima nerijetko miješaju životinje različitih vrsta, odvaja ih se prema spolu ili se miješaju životinje koje se u prirodi nikada ne može vidjeti u takvim zajednicama. Novorođene životinje prerano se odvajaju od majki i stavljaju u prostore koji ne odgovaraju njihovim prirodnim zahtjevima. Držanjem u premalenim prostorima i tjeranjem na sudjelovanje u predstavama skraćuje im se životni vijek.

Zabrana zatočenja morskih sisavaca iz reda Cetacea, među kojima su i dupini, iznimno je važna, uzimajući u obzir njihov znanstveno dokazan visok stupanj inteligencije i složen način života u zajednicama te specifičan način međusobne komunikacije. Čak i vrlo strogom regulacijom nemoguće je propisati dovoljno dobre uvjete za te životinje, zbog čega je potrebna konkretna zabrana zatočenja. Stoga podržavamo ovu odredbu i predlažemo da se iz nje izuzmu dupini kao ”službene životinje”.

Prijedlog Udruge za ovu izmjenu Zakona o zaštiti životinja prvi put iznesen je 2012. godine, a dopunjen je 2015./2016. godine.

Zabrana spolnog odnosa čovjeka i životinje

Podržavamo odredbu u Prijedlogu Zakona o zaštiti životinja kojom je zabranjen ”spolni odnos čovjeka i životinje, kao i s tim izjednačeni postupci ili bilo kakvi drugi postupci sa životinjama radi zadovoljavanja spolnih potreba čovjeka” (članak 5., stavak 2., točka 26.).

Obrazloženje: Zoofilija ili sodomija predstavlja doživljavanje spolnog zadovoljstva prilikom spolnog odnosa sa životinjama. Ova nastranost u nekim europskim zemljama je zakonom jasno zabranjena, dok u drugima, poput Hrvatske, ovaj aspekt zlostavljanja životinja nije zakonski reguliran.

Prilikom donošenja Zakona o zaštiti životinja 2006. godine, udruga Prijatelji životinja predlagala je da se spolno općenje sa životinjama zabrani Zakonom, no prijedlog je odbijen argumentacijom da ovaj problem nije izražen u Hrvatskoj u mjeri da bi se trebala propisati zakonska zabrana. Navedeno je kako su životinje u širem kontekstu zaštićene općenitom odredbom Zakona koja zabranjuje ”prisiljavati životinje na ponašanje koje kod njih izaziva bol, patnju, ozljede ili strah” (čl. 4., st. 2., tč. 12. Zakona o zaštiti životinja). Međutim, navedena odredba u kontekstu zoofilije podložna je dvosmislenom tumačenju i zloupotrebi jer će zoofili, iskorištavajući prirodne nagone životinje, tvrditi da životinja nije bila prisiljena na seksualni čin, već je sama to željela, i da pritom nije doživjela bol, patnju, ozljede i strah. Stoga postoji potreba da se ova praksa jasno i nedvosmisleno zabrani Zakonom, kako bi se mogla sankcionirati.

Vladajuća koalicija u Njemačkoj, usprkos očekivanom protivljenju zoofila, zabranila je krajem 2012. godine spolne odnose sa životinjama. Za osobe koje tjeraju životinju na ”aktivnost koja je netipična za tu vrstu” predviđena je kazna do 25.000 eura. Ministrica poljoprivrede Ilse Aigner složila se da se zakonom zabrani da ljudi ”koriste životinje za vlastite seksualne aktivnosti ili seksualne radnje trećih osoba”, čime se također zabranjuje ”podvoditi” životinje drugima.

Spolni odnošaj sa životinjama zabranjen je u mnogim europskim zemljama. U Velikoj Britaniji zakon je promijenjen 2003., kada je maksimalna kazna doživotnog zatvora smanjena na dvije godine. U Francuskoj se zoofilija kažnjava s dvije godine zatvora i novčanom kaznom od 30.000 eura, a u Švicarskoj kazna može biti i do tri godine zatvora. Zoofilija je ilegalna i u Norveškoj od 2008., Belgiji od 2007., Nizozemskoj od 2010., Irskoj, Kanadi (maksimalno 10 godina zatvorske kazne), Australiji, Indiji i Švedskoj od 2014. godine. Ostale države koje su zabranile spolne odnose sa životinjama su: Ekvador (maksimalno osam godina zatvorske kazne), Etiopija, Gana (maksimalno tri godine zatvorske kazne), Hong Kong (maksimalno 10 godina zatvorske kazne i 50.000 dolara novčane kazne), Iran, Namibija, Novi Zeland, Poljska od 1997. (maksimalno tri godine zatvorske kazne, donacija u humanitarne svrhe za dobrobit životinja, zabrana do 10 godina držanja vlastitog kućnog ljubimca), Portugal, Singapur (maksimalno dvije godine zatvorske kazne, novčana kazna), Južnoafrička Republika, Trinidad i Tobago, Zambija (maksimalno pet godina), Malezija (maksimalno 20 godina zatvorske kazne i novčana kazna).

S obzirom na to da je seksualno općenje sa životinjama prisutno i u Hrvatskoj, a pojedinci zainteresirani za ovu praksu razmjenjuju kontakte putem internetskih i tiskanih oglasnika, pozdravljamo uvrštavanje ove odredbe u Prijedlog Zakona o zaštiti životinja.

Prijedlog Udruge za ovu izmjenu Zakona o zaštiti životinja prvi put iznesen je 2006. pri donošenju Zakona o zaštiti životinja, zatim 2012. godine povodom izmjena i dopuna Zakona o zaštiti životinja 2013. godine, a dopunjen je 2015./2016. godine.

Zabrana trenutačnoga drobljenja čitave životinje

Predlažemo da se u članak 5., stavak 2. Prijedloga Zakona o zaštiti životinja uvrsti odredba:
”Članak 5.
(2) Zabranjeno je:
xx trenutačno drobljenje jednodnevnih pilića ili embrija u kokošjim jajima.”

Obrazloženje:

Pravilnik o zaštiti životinja u vrijeme usmrćivanja (važeći tekst, NN br. 83/2011) propisuje da se pilići do 72 sata starosti i zameci u jajetu usmrćuju trenutačnim drobljenjem čitave životinje, odnosno tzv. maceracijom. Ova standardna procedura u industriji proizvodnje jaja iznimno je okrutna jer se žive životinje podvrgavaju drobljenju, pri čemu trpe užasnu bol. Zakon o zaštiti životinja kao krovni zakon koji treba štititi životinje od patnje i boli trebao bi zabraniti ovu neetičnu praksu, nespojivu s humanim standardima 21. stoljeća.

Njemačka je u listopadu 2015. godine postala prva država koja je zabranila praksu “mljevenja pilića”. Industrija za proizvodnju jaja svake godine uguši ili samelje milijune tek rođenih muških pilića jer oni ne mogu nesti jaja, a ne smatraju ih pogodnima za klanje u proizvodnji mesa. Polovina svih rođenih pilića su muški pilići koji završe “smljeveni”. Ova je praksa uobičajena i kod proizvođača u slobodnom i u baterijskom uzgoju jaja diljem svijeta, dok samo u Njemačkoj ubiju oko 45 milijuna pilića. Njemačka Vlada udružila se sa znanstvenicima kako bi pronašli alternativu. Odsad nadalje, koristit će se nova tehnologija za utvrđivanje spola svakog oplođenog jajeta, prije nego što se samo pile unutra razvije, te će se jaja muških pilića maknuti iz valionica.

Smatramo da Hrvatska treba pratiti iskustva drugih država i poboljšavati razinu zaštite životinja u skladu s novim znanstvenim spoznajama i dostignućima. Primjena nove metode olakšala bi proizvodnju i u samoj industriji jaja, a zakonskom zabranom Hrvatska bi pokazala da slijedi napredne znanstvene metode i da se prema životinjama odnosi s uvažavanjem njihove dobrobiti. Stoga predlažemo da se Zakonom o zaštiti životinja zabrani maceracija, s obzirom na to da je ubijanje zdravih muških pilića zbog selekcije nedopustivo, sramotno i etički neprihvatljivo, a nova tehnologija razlikovanja spola pilića već je u primjeni.

Prijedlog Udruge za ovu izmjenu Zakona o zaštiti životinja prvi put iznesen je 2012. godine, a dopunjen je 2015./2016. godine.

Članovi povjerenstava

Ne slažemo se da se u članak 35. Prijedloga Zakona o zaštiti životinja, kao člana Etičkog povjerenstva za zaštitu životinja koje se koriste u znanstvene svrhe doda i predstavnika industrije; da se u članak 37. Prijedloga Zakona u Povjerenstvo za zaštitu životinja, Odbora za zaštitu farmskih životinja dodaju i predstavnici Hrvatske poljoprivredne komore, udruge farmera i uzgajivača te da se u Odbor za zaštitu kućnih ljubimaca i drugih životinja, osim pokusnih i farmskih životinja, uvrste predstavnici Hrvatske gospodarske komore, udruga i saveza uzgajivača i trgovina kućnim ljubimcima.

Predlažemo da se u članak 35. Zakona o zaštiti životinja za člana Etičkog povjerenstva uvrsti predstavnik Katedre za etiku Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta, kako bi u Povjerenstvu bio zastupljen etičar, i da se u članak 37. Zakona, za člana Povjerenstva za zaštitu životinja, Odbor za zaštitu farmskih životinja, doda predstavnik Ureda za dobrobit životinja pri Hrvatskom veterinarskom institutu.

Obrazloženje:

Članovi Etičkog povjerenstva daju mišljenja i prijedloge o pitanjima etike i zaštite životinja vezano uz odredbe Zakona o zaštiti životinja koje se odnose na provođenje pokusa na životinjama. Kako je predstavnicima industrije cilj ostvarivanje profita, ne smatramo primjerenim da budu članovi Etičkog povjerenstva, s obzirom na to da se njihovi ciljevi u velikoj mjeri kose s ciljem rada Etičkog povjerenstva. Stoga predstavnici industrije mogu eventualno priložiti svoje mišljenje, ali ne biti uključeni u rad kao članovi Povjerenstva.

U Povjerenstvu za zaštitu životinja, Odboru za zaštitu farmskih životinja, već su prisutni predstavnici tri komore i smatramo nepotrebnim da se dodaje i predstavnik Hrvatske poljoprivredne komore. Objašnjenje koje smo dobili na sastancima Povjerenstva za izmjene i dopune Zakona o zaštiti životinja 2015./2016. godine, da se to traži ”jer je isto traženo 2013. godine kod prošle izmjene Zakona” nije argument za predloženu izmjenu. Također, predlažemo da predstavnici udruga farmera i uzgajivača daju svoje mišljenje o određenim temama, ali ne i da budu članovi ovog povjerenstva, s obzirom na to da je njihov ekonomski interes u koliziji s interesom zaštite životinja te se u tom smislu ne mogu očekivati mišljenja usmjerena na poticanje dobrobiti i zaštite životinja koje su predmet njihova iskorištavanja.

Jednako smatramo da je i uvrštavanje predstavnika Hrvatske gospodarske komore, udruga i saveza uzgajivača i trgovina kućnim ljubimcima u Odbor za zaštitu kućnih ljubimaca i drugih životinja, osim pokusnih i farmskih životinja, u suprotnosti s njihovim mogućim doprinosom zaštiti životinja jer navedene struke ostvaruju profit na uzgoju i prodaji životinja. Ako je već uvršten predstavnik Hrvatske gospodarske komore kao član ovoga povjerenstva, tada nema potrebe uvrštavati predstavnike drugih interesnih skupina čiji interes nije zaštita životinja ni unapređenje Zakona.

Ako bi se u Prijedlog Zakona dodavali novi članovi povjerenstava, predlažemo da to bude predstavnik Katedre za etiku Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta u Etičkom povjerenstvu, kako bi u Povjerenstvu bio zastupljen etičar, te predstavnik Ureda za dobrobit životinja pri Hrvatskom veterinarskom institutu u Povjerenstvu za zaštitu životinja. S obzirom na prirodu rada ovih povjerenstava, smatramo da bi predloženi predstavnici mogli dati najkompetentnija stručna mišljenja i prijedloge. U Povjerenstvu za zaštitu životinja bi također, s obzirom na svoje znanje i kompetencije, bio prikladan i ranije spomenuti predstavnik Katedre za etiku Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta.

Također, logično je i da se u Odbor za zaštitu kućnih ljubimaca i drugih životinja, osim pokusnih i farmskih životinja, uvrsti predstavnik skloništa za napuštene i nezbrinute životinje, s obzirom na to da se bavi zaštitom životinja i da je to veliko područje koje se tiče zaštite kućnih ljubimaca te smatramo da bi u Povjerenstvu nužno trebao biti predstavnik voditelja skloništa.

Razumijemo i slažemo se da se u rad na izmjenama Zakona o zaštiti životinja uključe sve zainteresirane strane, pa tako i predstavnici struka koje su ovim Prijedlogom Zakona uvrštene za članove navedenih povjerenstava, no na način da ih se pita za mišljenje, a ne da svi budu uključeni u rad kao članovi povjerenstava koja odlučuju o zaštiti i dobrobiti životinja.

Smatramo da bi članovi povjerenstava u člancima 35. i 37. Prijedloga Zakona o zaštiti životinja trebale biti kompetentne osobe za problematiku zaštite životinja u pojedinim područjima kojima se bave, a ne da se uvrštavaju predstavnici struka kojima povećanje zaštite životinja nije u interesu jer je suprotno ciljevima njihova profitnog poslovanja te bi onda i njihovi prijedlozi na sastancima povjerenstava išli prije u smjeru smanjenja nego povećanja zaštite životinja.

Predlažemo i da se sastanci povjerenstava snimaju i javno objavljuju, kao što je to slučaj sa sjednicama Sabora. Vjerujemo da bi to pridonijelo kvalitetnijoj pripremi izlaganja članova povjerenstava u smjeru unapređenja zaštite životinja kroz zakonodavni okvir, što je i cilj rada povjerenstava u ovom Prijedlogu Zakona.

Prijedlog Udruge za ovu izmjenu Zakona o zaštiti životinja prvi put iznesen je 2015./2016. godine.

Davanje zemljišta za izgradnju skloništa

Kako se često događa da lokalna samouprava nema zemljište na kojemu bi izgradila sklonište i to je realan problem koji otežava provedbu Zakona, tijekom rada Povjerenstva za izmjene i dopune Zakona o zaštiti životinja 2015./2016. godine udruga Prijatelji životinja podržala je prijedlog predstavnika zagrebačkog Gradskog ureda za poljoprivredu i šumarstvo.

Ponavljamo još jednom ovaj prijedlog i tražimo očitovanje o mogućnosti da se propiše Prijedlogom Zakona o zaštiti životinja.

Prijedlog je da se u članak 65. Prijedloga Zakona o zaštiti životinja doda novi stavak koji bi glasio:
”U slučaju iz stavka 1. kada je jedinica područne (regionalne) samouprave ili velikoga grada investitor izgradnje skloništa za životinje, RH daje odgovarajuće zemljište bez naknade jedinici područne (regionalne) samouprave ili velikoga grada, uz uvjete da je isto predviđeno prostorno-planskom dokumentacijom i da jedinica područne (regionalne) samouprave preuzme obvezu rada skloništa najmanje 10 godina od dana ishođenja uporabne dozvole.”

Obrazloženje predstavnika Grada:

”Izneseni prijedlog temelji se na sljedećim razlozima:

1. Prema načelu supsidijarnosti, središnja vlada ne može se miješati u ono što je u nadležnosti lokalnih i područnih vlasti. Jedinice lokalne i područne samouprave imaju pravo na vlastite prihode, a središnja država je dužna pomagati jedinice lokalne samouprave (županije i veliki gradovi su sastavni dio lokalne samouprave). Izmjenama propisa u prošlosti došlo je do stavljanja novih nadležnosti lokalnim samoupravama, ali im za to nisu osiguravana potrebna financijska sredstva.

2. Davanje/poklon zemljišta (a uobičajeno je to poljoprivredno zemljište koje je temeljem Zakona o poljoprivrednom zemljištu vlasništvo RH) RH pomaže regionalnoj samoupravi koja na taj način dobiva i konkretnu pomoć od strane središnje države.

U sklopu razvoja i rada skloništa pitanje zemljište je jako bitno, ali predstavlja tek dio troška lokalne samouprave (npr. trošak građevinske dokumentacije, izgradnje i svih nadzora, komunalnog opremanja parcele – prilazni put, električna energija, plin, voda; opremanja s opremom za obavljanje djelatnosti itd.), ali je bitno da budući investitor (lokalna samouprava) dobije i pomoć od središnje države, makar i u ovom naturalnom obliku.

U prijedlogu je pomoć namijenjena isključivo lokalnim vlastima uz utvrđivanje određenih uvjeta za darovanje. Na taj način izbjegavaju se mogućnosti špekulacija vezanih uz zemljište/a (preprodaje, prekid rada skloništa i njegova ”prenamjena” u drugu namjenu itd.) s obzirom na to da zemljište na kojemu se gradi buduće sklonište nije komunalno uređeno (najčešće) te je u naravi oranica, pašnjak ili neplodno zemljište (katastarski). Za planiranu izgradnju i stavljanje u funkciju potrebno je niz znatnih financijskih ulaganja u komunalnu infrastrukturu. Komunalnim uređenjem infrastrukture, okolne parcele postaju pogodne za korištenje i za druge namjene (gospodarstvo, mješovita namjena, stambena namjena). Iz tih razloga u prijedlogu se navodi i svojevrstan ‘osigurač’ za korištenje zemljišta u skladu s ugovorom kojim se reguliraju imovinsko-pravni odnosi.

Rok i njegova dužina mogu varirati. Ako uzmemo kao kriterij garanciju zgrade, tada je rok 10 godina, toliko su rokovi garancije (građevinski) na bitne elemente zgrade (krov, zidovi, itd.), ali ne bi bilo pogrešno staviti rok od 20 godina, s obzirom na to da se računovodstveno zgrada amortizira stopom od 5 % godišnje, što znači da će zgrada novog skloništa stavljenog u funkciju danas biti amortizirana kroz 20 godina.

3. Postojeći sustav skloništa u RH uglavnom ima jedan značajan problem – privatni sektor, ako se odluči na investiranje sredstava u izgradnju skloništa, očekuje i povrat investicije (zato se i formiraju trgovačka društva). Istovremeno postojeća regulativa (Zakon o proračunu, Zakon o javnoj nabavi) propisuju javnom naručitelju (gradovi, županije) da se za usluge (ako je vrijednost usluge viša od 200.000 kn) raspisuje otvoreni postupak javne nabave male vrijednosti. Iz tih razloga teško je vjerovati da će privatni poduzetnici ulagati značajna sredstva u opremu, infrastrukturu i osoblje, ako su svjesni da sljedeću proračunsku godinu ne moraju nužno pružati uslugu, a samim time njihova investicija predstavlja negativno poslovanje uz značajan financijski gubitak.

Zbog toga je predloženo rješenje, kojim se lokalnim samoupravama osigurava zemljište, u biti mjera kojom se olakšava izgradnja skloništa (financiranog sredstvima proračuna, javno-privatnim partnerstvom ili drugim izvorima financiranja), bez obzira na to hoće li ih lokalne samouprave voditi same, putem neprofitnih organizacija (ustanove) ili vlastitih trgovačkih društava (tada je moguće izuzeće u smislu Zakona o javnoj nabavi) ili će se osigurati pružatelj usluge putem javne nabave najboljem ponuditelju.”

Navedeni prijedlog podržavamo i smatramo važnim uvrstiti ga u Zakon. Izgradnja skloništa predstavlja velik trošak jedinicama lokalne samouprave s obzirom na troškove izgradnje infrastrukture i potrebne građevinske dokumentacije. Stoga bi im pomoć države davanjem zemljišta bez naknade za gradnju skloništa itekako mnogo značila.

Osiguravanjem zemljišta država bi olakšala izgradnju skloništa za životinje i potaknula lokalne samouprave da grade skloništa na vlastitom zemljištu umjesto da sklapaju ugovore s veterinarskim stanicama. Takva mogućnost bila bi za njih dugoročno financijski povoljnija i učinkovitija za provedbu Zakona.

Udruga je, kao članica Povjerenstva za izmjene i dopune Zakona o zaštiti životinja, podržala ovaj prijedlog tijekom rada Povjerenstva 2015./2016. godine.

Zabrana prodaje i udomljavanja životinja maloljetnicima

Podržavamo izmjene u članku 50. Prijedloga Zakona o zaštiti životinja vezano uz prodaju ili darovanje kućnih ljubimaca. Već ranije izmjenama Zakona zabranjena je ”prodaja kućnih ljubimaca maloljetnim osobama”, što je hvalevrijedna odredba.

Ovim Prijedlogom Zakona donesene su nove pozitivne odredbe:

”(2) Zabranjeno je davanje kućnih ljubimaca iz skloništa maloljetnim osobama na skrb ili udomljavanje.

(3) Prodavač u trgovini za kućne ljubimce, kao i prodavatelj psa, mačke ili pitome vretice te voditelj skloništa za životinje ili osoba koja daje kućne ljubimce na udomljavanje ili skrb moraju od osoba kojima se prodaje ili daje životinja u skladu sa stavcima 1. i 2. ovoga članka zatražiti javnu ispravu kojom se dokazuje dob i kojom se identificira osoba.

(4) Ako osoba kojoj se prodaje ili daje životinja iz stavka 3. ovoga članka odbije pokazati ispravu iz stavka 3. ovoga članka kućni ljubimac se ne smije prodati ili dati.

(5) Osobe iz stavka 3. ovoga članka o prodanim ili darovanim životinjama vode evidenciju.”

Ove odredbe utjecat će na odgovorniji odnos prema kućnim ljubimcima i prevenirati njihovo napuštanje. Maloljetne osobe ne mogu preuzeti odgovornost za udomljenu ili kupljenu životinju, pa će se ovim odredbama spriječiti npr. bacanje kupljene ribice nakon kratkog vremena u wc-školjku ili izbacivanje psa na ulicu jer maloljetna osoba nema više interesa i vremena za njega. Ove odredbe su i edukativne jer potiču na razmišljanje da životinja nije igračka koja se odbacuje kada dosadi i da postoje barem minimalni propisani uvjeti pod kojima se ona može udomiti ili kupiti.

Davanje javne isprave na temelju koje se identificira dob osobe u trgovinama za kućne ljubimce ne predstavlja nikakav problem jer se od osoba za koje se sumnja da su maloljetnici jednako traži i u trgovinama kada žele kupiti cigarete ili alkohol.

Također, ove odredbe povoljno će utjecati na stvaranje reda na sivom tržištu gdje se nekontrolirano i bez ikakve evidencije i kontrole prodaju kućni ljubimci.

Prijedlog Udruge za ovu izmjenu Zakona o zaštiti životinja prvi put iznesen je 2016. godine.

Zabrana korištenja naprava za kažnjavanje ponašanja životinja

Podržavamo članak 5., stavak 2., točku 7. u Prijedlogu Zakona o zaštiti životinja kojim je zabranjeno ”koristiti tehničke uređaje, pomoćna sredstva ili naprave kojima se u obliku kazne utječe na ponašanje životinja, uključujući bodljikave ogrlice ili sredstva za dresuru koja uključuju upotrebu električne struje ili kemijskih tvari, čijim korištenjem se uzrokuje bol”.

Ova odredba u skladu je i s odredbom u Prijedlogu Zakona po kojoj posjednik ne smije ”nanositi bol, patnju i ozljede životinjama pri dresuri” (članak 6., stavak 1., točka 3.).

Vezano uz to, podržavamo i novu odredbu u Prijedlogu Zakona: ”Posjednik mora odgovarajućim odgojem i/ili školovanjem ili drugim mjerama držanja kućnog ljubimca osigurati da životinja nije opasna za okolinu.” (članak 53., stavak 1.).

Ove odredbe dobro reguliraju problematiku vezanu uz nepravilnu i agresivnu dresuru pasa te usmjeravaju građane, umjesto na kažnjavanje, na odgoj i školovanje pasa kao jedine učinkovite mjere socijalizacije i postizanja pozitivnih promjena u ponašanju pasa.

Predlažemo da se odredba članka 5., stavka 2., točke 7. dopuni na sljedeći način:

”(2) Zabranjeno je:
7. koristiti tehničke uređaje, pomoćna sredstva ili naprave kojima se u obliku kazne utječe na ponašanje životinja, uključujući bodljikave ogrlice, davilice ili sredstva za dresuru koja uključuju upotrebu električne struje ili kemijskih tvari, čijim korištenjem se uzrokuje bol ili se može narušiti zdravlje životinje”.

Obrazloženje:

Igor Gaćeša, instruktor i savjetnik za ponašanje pasa, navodi da je pri radu sa psima još uvijek uobičajeno upotrebljavati zatezne ogrlice (davilice), koje se prilikom nagla trzaja povodcem stisnu oko vrata psa te tako uzrokuju bol, ali i bodljikave ogrlice, čije zatupljene bodlje dodiruju pseći vrat, a prilikom trzaja stežu i pritišću bodlje na vrat stvarajući time bol. Na tržištu su dostupne i takozvane šok-ogrlice. Ovisno o tipu ogrlice, neugodu i bol izaziva ili strujni udar, koji se dvjema elektrodama prenosi na pseći vrat, ili mlaz hladna zraka, koji se pod visokim pritiskom oslobađa iz spremnika smještena na ogrlici.

Primjena kažnjavanja tehničkim uređajima, pomoćnim sredstvima ili napravama ima niz negativnih posljedica koje se odražavaju kao promjene u emocionalnom stanju psa, a time i kao neželjene promjene u ponašanju.

Neugoda i bol u psu izazivaju osjećaj straha, što je ujedno i razlog zbog kojega životinja nakon kažnjavanja sve rjeđe ponavlja sporno ponašanje ili ga više uopće ne ponavlja. Strah dovodi do povećane razine stresa – stanja organizma koji životinju priprema na bijeg ili borbu. Gospodin Gaćeša upozorava da stoga nije neuobičajeno da je životinja u takvom stanju sklonija obrambenom (agresivnom) ponašanju, koje može biti usmjereno na onoga tko kažnjava ili na nekoga tko se nalazi u neposrednoj blizini – primjerice, na drugu osobu ili životinju.

On ističe da je očekivanje da će se problemi u ponašanju pasa riješiti kažnjavanjem u potpunosti pogrešan pristup rješavanju problema. Razlog tome je i taj što je pri primjeni kažnjavanja teško biti siguran s čime će točno pas povezati doživljenu neugodu − to može biti prostor u kojem se nalazi, osoba ili životinja na koju je usredotočen u trenutku kažnjavanja ili bilo što drugo što se nalazi u njegovoj okolini. Time se ostavlja mogućnost za razvoj straha, a u konačnici i obrambenog ponašanja ili želje za izbjegavanjem onoga što je pas povezao s neugodom i boli.

Dr. sc. Irena Petak, dipl. ing. biol., uputila je tijekom rada Povjerenstva za izmjene i dopune Zakona o zaštiti životinja 2015./2016. svoje mišljenje o korištenju uređaja i naprava za kažnjavanje pasa, iz pozicije animalne psihologije (biheviorizma):

”1. Agresija kao poremećaj u ponašanju pasa nije jedinstvena, već se u najširem smislu može podijeliti na 13 različitih vrsta. U svrhu liječenja problema agresije, odnosno resocijalizacije opasnih pasa, potrebno je pristupiti svakom obliku agresije zavisno od uzroka. Neki od uzroka mogu biti fizička bol, disbalans u ravnoteži hormona, strahovi i fobije, nedostatna ili neodgovarajuća socijalizacija, trening temeljen na fizičkom kažnjavanju, genetika itd. Zbog toga za rad s opasnim psima nije dovoljno poznavanje principa treninga (učenja), već su potrebna određena bihevioristička i biomedicinska znanja.

Kako bi se osigurala sigurnost u prisustvu takvog psa moguće ga je kontrolirati pomoću orme/hama (razne vrste), ”držača za glavu” (engl. head halter) i košaraste brnjice.

Nanošenje boli psu navedenim sredstvima ili napravama može ozbiljno pogoršati agresivnost psa. Naime, ovakve naprave kažnjavaju psa za iskazanu agresiju, čime uzrokuju potiskivanje a ne promjenu motivacije (želju) za agresiju. Kod potiskivanja životinja nauči da ne smije pokazati namjere, ali vreba priliku da ugrize – obično u trenutku kada se najmanje nadamo.

Konačno, znanstvena istraživanja potvrđuju povezanost upotrebe averzivnih načina treninga s agresijom kod pasa. Zbog toga je opasno dozvoliti upotrebu ovakvih uređaja i naprava za rad sa psima.

Dodatno, na temelju vlastitog iskustva i znanja, kao znanstvene i stručne literature predlažem:
2. Zabranu korištenje davilica za pse jer je dokazano da mogu uzrokovati sljepoću i epilepsiju, a povezuje ih se i s problemima u radu tiroidne žlijezde;
3. Zabranu korištenja sredstava i naprava koje mogu uzrokovati bol i patnju kod konja pri kretanju i držanju tijela te žvala jer navedeno uzrokuje nelagodu.”

Na temelju navedenih stručnih mišljenja, kakva prevladavaju u stručnim krugovima o ovoj problematici, predlažemo da se članak 5., stavak 2., točka 7. izmijeni i dopuni kako smo predložili.

Prijedlog Udruge za ovu izmjenu Zakona o zaštiti životinja prvi put iznesen je 2015./2016. godine.

Zabrana obrednoga klanja

Predloženi tekst Udruge: u pojmove u Prijedlogu Zakona o zaštiti životinja dodati tekst:

Obredno klanje: klanje životinja koje obavlja osoba ovlaštena od vjerske zajednice registrirane u Republici Hrvatskoj,

– u članak 5. Prijedloga Zakona dodati tekst:

Zabranjeno je:

obredno klanje bez prethodnog omamljivanja životinje.

Obrazloženje:

Muslimanski religijski zakoni, između ostalog, zahtijevaju da se životinje kolju rezanjem vrata kako bi bile pri punoj svijesti, čime se olakšava istjecanje krvi i da se iz zaklane životinje mora iscijediti sva krv kako bi meso bilo halal – dopušteno za konzumiranje. Obredno klanje prema židovskim pravilima o prehrani uvjetuje isto. Stoga su nastali apsurdni zakonski propisi u zakonodavstvu EU, kao i Hrvatske, koji propisuju za klanje životinja u klaonicama obavezno omamljivanje, s obzirom na znanstveno dokazanu patnju i bol koju doživljavaju životinje pri usmrćivanju. No, za iste te životinje obaveza omamljivanja je izuzeta ako se životinje usmrćuju za potrebe vjerskih zajednica i njihovih obreda, iako životinje pritom trpe veliku bol, šok i strah, a njihova agonija produžuje se svjesnim umiranjem do iskrvarenja.

Prema vjerovanjima većine muslimanskih mesara, sva krv može se iscijediti jedino ako je životinji prerezan grkljan, a da prije toga nije bila omamljena. Međutim, Hanuk Anil sa Sveučilišta u Bristolu u Velikoj Britaniji i njegovi kolege dokazali su još 2006. godine da je količina krvi ispuštena iz životinje jednaka bez obzira je li životinja prije klanja bila omamljena ili ne. ”Omamljivanje ne umanjuje istjecanje krvi, dakle taj prigovor se više ne može koristiti kao opravdanje”, izjavio je Anil kao koordinirator projekta Europske unije za preispitivanje zakonodavstva i pitanja dobrobiti životinja vezanih uz obredna klanja shechita i halal. Dakle, halal klanje ne zahtijeva da životinja bude pri svijesti i stoga su obredna klanja protuzakonita!

Danska je 2014. zabranila vjersko klanje životinja za proizvodnju halal i košer mesa, odnosno klanje bez prethodnog omamljivanja.

U Švedskoj sve domaće životinje moraju biti omamljene prije klanja. Ritualno klanje bez omamljivanja zabranjeno je od 1937. godine, tako da se halal klanje odvija s prethodnim omamljivanjem životinja.

Ostale države koje zahtijevaju omamljivanje prije klanja su: Norveška, Island, Švicarska i Lihtenštajn.

Obredno klanje nehumano je i životinjama uzrokuje nepotreban stres i veliku patnju, a postoje i znanstveni dokazi da životinje znatno više pate pri obrednom klanju. 2009. godine objavljeno je istraživanje o boli koju osjećaju životinje pri klanju, što je dovelo do ponovljenih zahtjeva za zabranom židovskih i islamskih religijskih metoda klanja. Dr. Craig Johnson i njegovi kolege s novozelandskog Sveučilišta Massey proučili su osjet boli telića pri židovskim i islamskim metodama klanja. Kod klanja telića bez omamljivanja odgovor na bol uočena je čak do dvije minute nakon zarezivanja vrata. Johnson je istaknuo kako je ovaj rad ”najbolji dokaz dosad da je obredno klanje bolno”. Ovo otkriće potaknulo je nove zahtjeve za zabranom obrednog klanja u Velikoj Britaniji, po uzoru na zemlje poput Švedske, u kojoj sve životinje bez iznimke moraju biti omamljene prije klanja.

Sociolog religije Ivan Markešić ističe da ”ukoliko je religijska tradicija suprotna onome što se promovira kao nova vrijednost, smatra se da je treba zanemariti i zamijeniti ili pak prilagoditi tome novom”. Nadalje navodi: ”Danas prevladava stajalište, koje podržavam, da su ljudski život i život uopće, pa time i život životinja, vrjedniji od bilo koje vjerske prakse, svejedno je li riječ o kršćanskoj, islamskoj, židovskoj ili bilo kojoj drugoj vjerskoj praksi. Naime, svima je znano da su te vjerske prakse stvorili ljudi kako bi u prevladavanju životnih nedaća umilostivili svoja božanstva ili im se zahvalili. Stoga, ne može se opravdati ni jednu vjersku praksu, svejedno koliko ona bila tradicijski duga i zaštićena, ukoliko izravno utječe na izazivanje boli i patnje u ljudskome (obrezivanje) i životinjskom organizmu (klanje).” (http://www.vecernji.hr/svijet/europa-protiv-zidova-neke-zemlje-uvode-zabranu-obrezivanja-590822)

Apsurdni zakonski propisi u zakonodavstvu EU, kao i Hrvatske, propisuju za klanje životinja u klaonicama obavezno omamljivanje, s obzirom na znanstveno dokazanu patnju i bol koju doživljavaju životinje pri usmrćivanju. No, ista odredba ne vrijedi za tzv. obredno klanje koje provode predstavnici nekih vjerskih zajednica, pri čemu se agonija životinja produžuje svjesnim umiranjem do iskrvarenja. Hrvatska bi svojim zakonodavstvom trebala štititi životinje i uvažiti suvremene znanstvene spoznaje i političke poteze europskih zemalja koje imaju brojnije vjerske zajednice koje obavljaju klanja bez omamljivanja, a ipak su ukinule ili pokušavaju ukinuti tu krajnje nehumanu i brutalnu praksu kojoj nema mjesta u civiliziranome svijetu.

Stoga bi izmjenama Zakona o zaštiti životinja Ministarstvo poljoprivrede trebalo u potpunosti zabraniti obredno klanje vjerskih zajednica bez prethodnog omamljivanja životinja, odnosno odredba o obaveznom omamljivanju prije klanja treba vrijediti za sve, bez iznimke. Time bi vjerskim zajednicama i dalje bilo omogućeno obredno klanje, ali uz prethodno omamljivanje životinja.

Prijedlog Udruge za ovu izmjenu Zakona o zaštiti životinja prvi put iznesen je tijekom izrade Zakona o zaštiti životinja 2006., a dopunjen je 2012. i 2015./2016. godine.

Porez na pse

Podržavamo prijedlog uvođenja tzv. poreza na pse, iako nije u nadležnosti Ministarstva poljoprivrede nego Ministarstva financija.

U nastavku navodimo uvjete pod kojima podržavamo porez na pse te dajemo svoje prijedloge i pojašnjenje što bi takav porez značio za zaštitu životinja:

1. Porez na pse nije dio Zakona o zaštiti životinja – Udruga je tijekom rada Povjerenstva za izmjene i dopune Zakona o zaštiti životinja 2015./2016. godine podržala prijedlog drugih članova Povjerenstva o uvođenju poreza na pse, s ciljem poboljšanja odgovorne skrbi za životinje i sprječavanja napuštanja životinja. Ministarstvo poljoprivrede složilo se da će uputiti takav prijedlog Ministarstvu financija, u čijoj je nadležnosti porezna politika. Porez na pse ne može biti dio Zakona o zaštiti životinja, a Ministarstvo financija još niti nema započet prijedlog u tom smjeru.

2. Porez za one koji kupuju pse – U Hrvatskoj svakodnevno ubijaju pse u skloništima. Broj usmrćenih pasa godišnje se mjeri u tisućama ubijenih zdravih životinja. Skloništa su krcata psima, dok mnogi kupuju pse podržavajući njihov uzgoj i iskorištavanje. Stoga bi se oporezivali prvenstveno građani koji kupuju pse. Ako nekome nije problem izdvojiti nekoliko tisuća kuna za kupnju psa umjesto da ga udomi besplatno, tada mu nije problem izdvojiti ni iznos za porez.

3. Porez za one koji uzgajaju i prodaju pse – Porez bi trebali plaćati i svi koji se bave uzgojem, trgovinom i prodajom pasa. Naime, sada oni koji imaju dvije ”rasplodne ženke” pasa i koji na njima zarađuju nisu registrirani kao uzgajivači. Pritom svaka ženka može godišnje imati dva legla s prosječno pet štenaca, što je dvadeset pasa godišnje na kojima neregistrirani uzgajivač ubire profit koji se nigdje ne bilježi. Apsurdno je da se npr. oni koji proizvode rakiju za vlastite potrebe moraju registrirati, a ako to ne učine, plaćaju novčanu kaznu u iznosu od dvije do deset tisuća kuna, dok se ne traži registracija za prodaju živih bića i zarađivanju na njihovu rasplođivanju, a time niti točno određeni uvjeti pod kojima je takav uzgoj dopušten. Stoga je razumljivo da bi se porez na pse primjenjivao i na ovu skupinu građana.

4. Porez ne plaćaju udomitelji životinja iz skloništa – Porez na pse ne bi plaćali građani koji udomljavaju jednog ili više pasa iz skloništa jer oni već samim tim činom pomažu zajednici da se smanji broj napuštenih pasa. Ako netko pronađe psa na ulici, treba ga prijaviti skloništu za životinje kako bi se udomljavanje provelo kroz sklonište, a ne izravno s ceste. To je važno jer se time uvodi red u sustav zbrinjavanja životinja – pronađeni pas mora biti registriran kao napuštena životinja, mikročipiran i kastriran. Time se ujedno potiču lokalne zajednice na osnivanje sklonište za životinje, ako ga dosad nisu osnovale.

5. Povlastice za one koji kastriraju pse – Udruga se zalaže da oni koji su dali kastrirati psa imaju povlastice kroz smanjenje iznosa poreza. To olakšava i Lysacan – upisnik cijepljenja pasa protiv bjesnoće, u kojem se vidi i je li pas kastriran. Kastracijom se sprječava mogućnost dobivanja neželjenih štenaca.

Očekuje se da će postojati i slučajevi poput onih kada netko tko je i sam socijalno ugrožen ima velik broj pasa te je jasno da nema sredstava za plaćanje poreza na pse, no ti slučajevi rješavat će se individualno.

6. Novac od poreza za zaštitu životinja, projekte kastracije i liječenje pasa – Udruga podržava ideju o uvođenju poreza na pse isključivo ako bi bio na državnoj razini i ako novac ne bi punio državni proračun, već bio usmjeren za zaštitu životinja, neovisno o tome hoće li prikupljena sredstva koristiti lokalne zajednice ili udruge za zaštitu životinja. Država bi mogla ukupni iznos prikupljen porezom podijeliti preko javnog natječaja na koji se mogu javiti općine i udruge te koristiti dobivena sredstva namjenski za programe kastracije, liječenje i udomljavanje životinja te edukaciju građana o zaštiti životinja. Primjerice, sredstva od poreza omogućila bi kastraciju, mikročipiranje i cijepljenje više od 3000 pasa u romskim naseljima Međimurske županije, koji svakodnevno pate i umiru od posljedica bolesti i zlostavljanja.

7. Simboličan iznos poreza – Vrlo je važno da taj porez ne bude visok jer cilj tog poreza nije namet za povećanje proračuna, već simboličan i s ciljem poboljšanja dobrobiti životinja. Porez bi trebali plaćati oni koji ionako umjesto udomljavanja biraju izdvajati novce za kupnju psa. Udruga predlaže da taj iznos bude manji od cijene cijepljenja pasa protiv bjesnoće, što može znatno pomoći drugim, napuštenim psima. O konkretnom iznosu treba odlučiti nadležno ministarstvo.

Skrbništvo nad psom ili bilo kojom životinjom treba biti odgovorno skrbništvo. Ljudi koji su kupili životinju mogu i platiti porez na nju kako bi se na taj način pomoglo drugim životinjama bez doma i kojima prijeti smrt. Kastracijom životinja smanjit će se populacija neželjenih pasa koji će se manje napuštati po selima, autocestama i sl. Na taj način građani će se odgovornije odlučivati za udomljavanje pasa, pri čemu će biti presudno to da žele psa i da imaju uvjete za skrb o njemu. Ako netko ne može odvojiti do 100 kuna godišnje za porez na psa, ne treba ga niti nabavljati jer će to biti najmanji izdatak za psa koji će imati tijekom njegova života. U medijima se spominje iznos od 100 eura, što je možda realno za države kao što su Njemačka i Austrija, no u Hrvatskoj je situacija drukčija te bi takav iznos poreza bio nerealan i ne podržavamo ga. Valja istaknuti i da je Njemačka uvela takav porez ne zato što im je bio potreban dodatan prihod od poreza nego zato da postignu red u sustavu zbrinjavanja životinja.

8. Porez i zbog mikročipiranja – Porez na pse pomogao bi provedbi Zakona o zaštiti životinja i srodnih propisa te da svi psi u Hrvatskoj budu mikročipirani, što je i zakonska obveza. Trenutačno je u Hrvatskoj oko 30 % nečipiranih pasa. Ti psi završavaju u skloništima gdje većinom budu usmrćeni nakon 60 dana. Porez na pse povećao bi broj mikročipiranih pasa zbog oslobođenja od poreza za pse udomljene preko skloništa, koji su ujedno mikročipirani. Osim toga, briga za pse podignula bi se na višu razinu jer sada zapravo nitko dovoljno ne vodi brigu o tome jesu li psi mikročipirani ili ne, već Udruga šalje dopise svim gradovima i općinama s upitom jesu li nabavili mikročip i provjeravaju li jesu li psi mikročipirani. Odgovori su poražavajući.

9. Porez na pse u drugim europskim državama – U prijedlogu koji je Udruga podržala istaknuto je da su takav porez već uvele neke druge europske države s ciljem poboljšanja odgovorne skrbi za životinje i sprječavanja napuštanja životinja. Trebamo preuzeti dobru praksu od drugih država, ali uvesti i potpuno novu, bolju, učeći na njihovim greškama, i stvoriti sustav koji će biti u interesu zaštite životinja i dobrobiti ljudi.

Pri izradi prijedloga poreza na pse treba dobro obratiti pozornost na svaku pojedinost kako se u cijeloj priči ne bi izgubile pozitivne promjene koje bi on mogao donijeti za ljude i životinje.

10. Uvođenje poreza na mačke, što se isto spominjalo u javnosti, nemoguće je jer ne postoji ni zakonska obaveza mikročipiranja mačaka. Udruga se zalaže i za mikročipiranje mačaka, ali daleko je to od uvođenja poreza te takav porez nemaju ni druge države.

Porez na pse trebao bi utjecati na smanjenje kupnje i na povećanje udomljavanja pasa te na povećanje kastracije pasa. Bio bi od pomoći svim udrugama koje zbrinjavaju napuštene pse. Udruga smatra da bi uvođenje takva poreza dovelo i do bolje kontrole mikročipiranja pasa, a time i cijepljenih pasa, a sve u svrhu smanjenja i prestanka njihova napuštanja i ubijanja te veće odgovornosti i skrbi za pse.

Prijedlog Udruge za ovu izmjenu Zakona o zaštiti životinja prvi put iznesen je 2015./2016. godine.

Zabrana prodaje pitomih vretica u pet shopovima

Pohvaljujemo odredbu članka 73. Prijedloga Zakona o zaštiti životinja: ”Zabranjeno je prodavati pse, mačke i pitome vretice u trgovinama za prodaju kućnih ljubimaca.”

Smatramo da se u trgovinama za prodaju kućnih ljubimaca ne bi smjele prodavati pitome vretice, baš kao ni psi i mačke. Pritom podržavamo jasne i nedvosmislene argumente koje iznosi i Udruga ljubitelja tvorova – Tvorum:

Smatramo da bi zabrana prodaje pitomih vretica u pet shopovima uvela Hrvatsku među zemlje-primjere u zaštiti životinja na razini Europske unije, ali i globalnoj.

Od samog osnivanja udruge Tvorum 2010. godine bavimo se problematikom držanja pitomih vretica kao ljubimaca, što dakako obuhvaća i držanje u pet shopovima odakle ih je jedan dio vlasnika nabavljao. Jedna od naših temeljnih odrednica djelovanja jest edukacija opće i stručne javnosti o potrebama pitomih vretica uključujući držanje, prehranu, zdravstvene i emocionalne potrebe. Trgovine kućnim ljubimcima radi svojih specifičnosti ne mogu pružiti pitomim vreticama koje drže za prodaju potreban stupanj interakcije s ljudima kroz igru i socijalizaciju na taj način. Usto, dobar dio trgovina koje su u svojoj ponudi imale pitome vretice drže ih u neadekvatnim prostornim uvjetima, uz pretjeranu izloženost dnevnoj ili umjetnoj svjetlosti, neprikladnoj temperaturi okoliša, ponekad čak i uz izostanak redovite prehrane, u prljavim nastambama i izložene stalnom stresu zbog zatvorenosti.

Od početaka postojanja udruge susreli smo se s nebrojeno situacija u kojima su nam se vlasnici pitomih vretica, pribavljenih u trgovinama za kućne ljubimce, obraćali za pomoć koju smo im pružali – vezano uz pretilost ili pothranjenost pitomih vretica, agresivno griženje iz straha od ljudskoga dodira, letargičnost te niz ostalih problema koji su izravna i nedvosmislena posljedica držanja u trgovinama gdje se njima, zbog specifičnosti rada takvih mjesta, nitko ne može baviti na adekvatan način.

Pitome vretice do punih osam tjedana života trebaju biti uz majku i uz ostatak legla kako bi završio proces rane socijalizacije. To je ujedno i dob do koje ih štiti imunizacija od majke koja je cijepljena protiv štenećaka, a nakon te dobi izloženi su opasnosti od zaraze ako su na visokofrekventnoj lokaciji poput trgovina za prodaju kućnih ljubimaca.

Pitome vretice su, baš poput pasa i mačaka, visokointeligentne i izuzetno društvene životinje koje trebaju dnevnu stimulaciju kognitivnih i fizičkih aktivnosti, što im može pružiti samo osoba koja će se kontinuirano nekoliko sati dnevno, koliko zahtijevaju, baviti njima. U mlađoj dobi vrijeme potrebno za takvu interakciju je minimalno tri do četiri sata dnevno, a tek u starijih od četiri godine razina dnevne aktivnosti pada ispod toga. Socijalizacija i interakcija s ljudima od najranije dobi potreba je svih jedinki te vrste. To nije potreba i karakteristika samo jedinki iz takozvanih kućnih legala, već je to potreba koja jamči da će životinja od najranije dobi biti naviknuta na ljude i adekvatna za kućnog ljubimca.

Zbog pomanjkanja interakcije kroz igru, prevelike razine umjetne i/ili dnevne svjetlosti, neadekvatne prehrane i držanja te niza drugih propusta, pitome vretice u trgovinama za prodaju kućnih ljubimaca pate od stresa, problema s krznom i kožom, vidom i njuhom, postaju nepovjerljive i prestrašene, zbog čega mogu čak biti i agresivne, prerano spolno sazrijevaju te, osobito ženke, pod utjecajem previsoke temperature okoliša i prevelike razine svjetla ulaze u prerani estrus, što često rezultira i produženim estrusom koji dovodi do niza zdravstvenih problema (hiperestrogenizam, alopecija, piometra…), a u slučajevima dugotrajnog estrusa i do estrogenom uzrokovane anemije i smrti.

U trgovinama za kućne ljubimce, zbog otvorenog pristupa i prisutnosti drugih životinja, nemoguća je adekvatna briga o pitomim vreticama. Naime, trenutačno ne postoji trgovina kućnim ljubimcima u kojoj se osoblje može posvetiti samo jednoj vrsti ljubimca kojeg prodaje – tri do četiri sata dnevno koliko pitome vretice iziskuju u dobi u kojoj dolaze u prodaju pa sve do starosti od nekoliko godina života, niti se one smiju puštati tijekom radnog vremena zbog sigurnosti i zdravlja kupaca i životinja. Posjedujemo podatke o pitomim vreticama koje su u trgovinama kućnim ljubimcima provele po nekoliko mjeseci prije prodaje, da bi nakon toga bile ili vraćene uzgajivaču ili, nakon dugotrajnog pritiska naših članova, na prodajna mjesta i uprave tih trgovina, osobno, putem društvenih mreža i drugih kanala komunikacije – adekvatno veterinarski zbrinute radi produženog tjeranja, ozlijeđivanja ženki od strane mužjaka u tjeranju, poremećaja prehrane, pretilosti, letargičnosti ili straha i agresije manifestirane kroz griženje.

Dakle, u trgovinama za prodaju kućnih ljubimca pitome vretice, zbog zdravstvenih i sigurnosnih razloga, ne mogu biti puštene tijekom dana, već su u kavezima, što utječe na njihovu depresiju i povećanje agresivnosti. Izložene su prevelikoj količini svjetla, što utječe na hormonalni disbalans, jedan od zdravstvenih problema posebno prisutan u ovih životinja, a dodatan stres uzrokuje im promjena okoline i blizina mnogih drugih životinja od kojih je velik broj prirodan plijen pitomih vretica. Zbog negativnih posljedica držanja pitomih vretica u trgovinama upravo su građani oni koji trpe negativan financijski učinak ako zabrana prodaje ne stupi na snagu, u smislu povećanja vjerojatnosti izuzetno visokih troškova liječenja pitomih vretica.

Zakonski su, glede cijepljenja protiv bjesnoće i posjedovanja putovnice za kućne ljubimce, pitome vretice izjednačene sa psima i mačkama, čije je prodaja u trgovinama za kućne ljubimce već zabranjena.

Držanje u trgovinama štetno je za zdravlje pitomih vretica, kao i pasa i mačaka, te je potrebno zaštiti njih, kao i građane, od kupovine životinja čiji su zdravlje i socijalizacija pod značajnim rizikom u trgovini. Nikakva regulacija i propisivanje uvjeta držanja u trgovini ne mogu zaštititi pitome vretice od podložnosti zarazi od ljudske gripe i bolestima koje napadaju i pse i mačke, omogućiti im dostatnu šetnju ili socijalizaciju i zaštititi ih od stresa. Posebnost pitomih vretica je i da su, za razliku od drugih životinja, prijemčive za ljudske viruse gripe i neke viroze, zbog čega je velika količina ljudi u trgovinama opasnost, a ne korist pitomim vreticama.

S obzirom na to da pet shopovi ne mogu osigurati dovoljno svakodnevne izravne interakcije, igre, stimulacije pitomih vretica koje drže, susrećemo se s nesocijaliziranim ili tek djelomično socijaliziranim životinjama koje se boje ljudi, zaziru, nemaju povjerenja i neadekvatno (ugrizom) reagiraju na interakciju te su prestrašene i pod stresom. Znanstveno utemeljenje osnova uzgoja pitomih vretica za kućne ljubimce još uvijek u stručnoj literaturi (Quesenberry, Carpenter, Fox, Lewington), koju možemo podastrijeti na uvid u slučaju potrebe, nije zabilježeno.

Pitome vretice nisu urođeno agresivne prema ljudima, već se, kao i psi i mačke, od najranije dobi, kroz redovitu višesatnu dnevnu interakciju s ljudima socijaliziraju te time postaju prikladni kućni ljubimci. Zdravstvene komplikacije uzrokovane dugotrajnim i/ili neadekvatnim držanjem zbog prevelike izloženosti dnevnoj ili umjetnoj svjetlosti i previsokoj temperaturi okoliša jesu izravna posljedica takva držanja. Njihova je incidencija daleko viša u populaciji držanoj u pet shopovima nego u populaciji vretica koje su kućni ljubimci s obzirom na to da ih skrbnici u gotovo stopostotnom broju slučajeva podvrgavaju postupku kastracije u adekvatnoj dobi od punih devet mjeseci.

Pitome vretice i neki ljubimci nisu prikladni za suživot (glodavci, dvojezupci, gmazovi, lovačke pasmine pasa) te se neće nužno složiti s bilo kojim drugim ljubimcem, uključujući druge pitome vretice. U slučaju da udomitelj ima glodavce, dvojezupce, gmazove ili lovačke pasmine pasa, nužno je odvojeno držanje i puštanje, bez ikakvih fizičkih kontakata s vreticom. Osim toga, pitome vretice ne preporučuju za kućne ljubimce obiteljima s malom djecom.

Dr. vet. med. Marko Tomašek u svojemu članku „Afrički tvor” (kolokvijalan naziv za pitome vretice) još 2013. godine kaže sljedeće: „Preporučujem vam da tvorića nabavite od registriranog uzgajivača ili od poznate osobe koja kod kuće ima leglo. Ne preporučujem nabavku tvora u trgovinama za kućne ljubimce, jer tamo se tvorići najčešće drže u lošim uvjetima, sumnjivog su podrijetla i najčešće već odrasle jedinke koje će se puno teže pripitomiti od mladih životinjica.” Također, naglašavamo i velik broj pritužbi na držanje pitomih vretica u trgovinama diljem Hrvatske koje je Tvorum zaprimio.

Osim toga, bilježimo velik porast crnog tržišta pitomih vretica u posljednjih pet godina tijekom kojih je bilo legalno držati pitome vretice u trgovinama. Iz toga je razvidno da su nepotkrijepljene tvrdnje trgovaca da bi prodaja pitomih vretica u trgovinama smanjila ili zaustavila porast crnog tržišta, a posebno uzevši u obzir očito zanemarene ključne varijable kao što su popularizacija držanja ove vrste kao kućnog ljubimca i, najvažnije, njihova niža cijena na crnom tržištu.

Samo par desetaka trgovina diljem Hrvatske prodaje pitome vretice, iz čega možemo zaključiti da za većinu trgovina kućnih ljubimaca zabrana njihove prodaje u pet shopovima ne bi imala apsolutno nikakav negativan učinak, dok bi za onaj mali broj koji drže pitome vretice ovo značilo gotovo zanemariv (u smislu postotka dobiti) potencijalno negativni financijski učinak.

Obaveza kontrole mikročipiranja pasa

Predlažemo da se u članak 64. Prijedloga Zakona o zaštiti životinja, koji se odnosi na obaveze jedinica lokalne samouprave, doda novi stavak koji glasi:

Jedinice lokalne samouprave moraju organizirati i provesti kontrolu obaveznog mikročipiranja pasa do 30. lipnja 2018.

Obrazloženje:

Zakon propisuje obavezu označavanja psa mikročipom, čime se lako pronalazi skrbnik izgubljene životinje te se prevenira napuštanje životinja, no i dalje postoje građani koji izbjegavaju tu obavezu i ostavljaju neželjene pse pred vratima azila ili ih bace u šumu ili na cestu. Iako je obavezno mikročipiranje novorođenih pasa uvedeno još 2004. godine, u Hrvatskoj je još uvijek oko 30 posto pasa koji nisu mikročipirani.

Većina pasa primljenih u skloništa nije mikročipirana. Tu nije riječ o psima lutalicama koji su rođeni i/ili žive na ulici, nego isključivo o napuštenim psima koji su prethodno imali skrbnika, ali budući da nisu mikročipirani nemoguće ga je utvrditi. Nečipiranje i izostanak kontrole mikročipiranja pasa predstavljaju golem problem kada se radi o prevenciji napuštanja i zbrinjavanju napuštenih životinja. Iako je u interesu JLS-ova provoditi kontrolu populacije pasa, velika većina to ne radi, kao što u ovome trenutku i velika većina njih ne ispunjava svoju obvezu zbrinjavanja napuštenih i nezbrinutih životinja.

Nemikročipirani psi su psi bez skrbnika i predstavljaju financijski teret lokalnim zajednicama, zbog čega većina građana plaća za neodgovorno ponašanja manjine građana. Nužno je odrediti konkretan rok do kojega jedinice lokalne samouprave moraju provesti kontrolu mikročipiranja pasa jer se samo tako mogu učinkovito provoditi ostale odredbe Zakona koji se odnose na problematiku napuštenih životinja.

Neke lokalne zajednice nabavile su čitač mikročipa i odgovorno provode kontrolu mikročipiranih pasa u svih kućanstvima na svojem području. No druge ne mare za kontrolu obveznog mikročipiranja svih pasa, iako je to u njihovu interesu, a ništa ih na to ne može potaknuti jer nema zakonske obveze i roka u kojem to trebaju učiniti. Zakonska mjera koja svima nalaže krajnji datum provođenja kontrole mikročipiranja jedini je način da lokalne zajednice provedu u praksi svoje zakonske obaveze.

Kako postoji popriličan broj neodgovornih građana koji svjesno krše Zakon i namjerno ne mikročipiraju i ne cijepe pse, ne može se računati na savjesnost posjednika životinja, već je nužno provoditi kontrole jesu li psi mikročipirani. Komunalni redari moraju imati Zakonom propisanu obvezu da do određenog datuma obiđu kućanstva i provedu kontrole jesu li svi psi mikročipirani te naložiti građanima koji to nisu učinili rok do kojega trebaju mikročipirati psa.

Ako postoji zakonska obaveza da svi automobili moraju biti registrirani, tada je logično da treba provesti kontrolu provedbe zakonske obaveze prema živim bićima. Time bi se riješio ovaj veliki problem na račun onih koji krše Zakon, a ne onih koji ga poštuju. Takva odredba bila bi u interesu gradova i dugoročno bi povoljno utjecala na financijsku dobrobit lokalnih zajednica.

Objavljeno: rujan 2016., veljača 2017.

Hrvatski Zakon o zaštiti životinja, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2007, propisuje minimalnu zaštitu za životinje koje ljudi iskorištavaju i ubijaju u raznim područjima ljudske djelatnosti. Zakon je specistički, što znači da ima za cilj prvenstveno štititi ekonomske i političke interese ljudi, a životinje se pritom štite u okvirima koji ne ugrožavaju te interese.

Kao udruga smatramo da su životinje bića koja imaju pravo na život bez ljudskog iskorištavanja, ugrožavanja i ubijanja i da ne bi trebale služiti ljudskim ‘potrebama’. No, kako su i u borbi za ljudska prava (ropstvo, ženska prava, dječji rad, istospolne zajednice…) najprije zakonski propisi morali osigurati zaštitu obespravljenima prije sazrijevanja ljudske svijesti o etičkoj neprihvatljivosti ugnjetavanja slabijih, takav put treba proći i pokret za prava životinja. Specifičnost pokreta za prava životinja je u tome što se oni koji nemaju moć i koji su izloženi ljudskom nasilju ne mogu izboriti sami za sebe i ovise o osvještenim pripadnicima ljudske vrste. Stoga se u svojem radu zalažemo za zakonske propise koji bi omogućili što obuhvatniju zaštitu životinja, s obzirom na trenutno dosegnuti stupanj etičke svijesti kod ljudi, i mogućnost sankcioniranja prekršitelja. Pritom smo svjesni da istinska promjena za sva živa bića može nastati jedino promjenom vlastitih navika povezanih s iskorištavanjem i ubijanjem životinja. Promjena za životinje počinje na osobnoj razini, no pozivamo sve pojedince i udruge da nadležnom Ministarstvu poljoprivrede upute svoje primjedbe i zahtjeve za izmjenom Zakona o zaštiti životinja, kojima će životinje dobiti veću zakonsku zaštitu od postojeće.

Prijatelji životinja traže sljedeće izmjene Zakona o zaštiti životinja:

Definicija životinja

U Zakonu o zaštiti životinja nema obrazloženja pojma ‘životinja’.

Predloženi tekst Udruge: ‘Životinje: svi kralježnjaci, osim čovjeka, i glavonošci.’

Obrazloženje: Smatramo da bi se Zakon trebao odnositi na sve životinje. No, kako se ‘Zakon primjenjuje na sve životinje kralježnjake’ tada bi se, osim na kralježnjake, treba primjenjivati barem i na sve žive glavonošce. Istraživanja su dokazala da su beskralježnjaci, osobito glavonošci kao što su hobotnice, lignje i sl., sposobni osjetiti bol. Skupina kognitivnih i računalnih neuroznanstvenika, neuroanatoma, neurofarmakologa i neurofiziologa na Sveučilištu Cambridge sastavila je i potpisala u srpnju 2012. dokument nazvan ‘Cambridge Declaration on Consciousness’ kojim je službeno potvrđena činjenica da životinje poput sisavaca i ptica i mnogih drugih stvorenja, uključujući hobotnice, imaju iste neurološke supstrate koji stvaraju svijest kao i ljudi. Deklaracija se u cijelosti može pročitati na engleskom jeziku ovdje.

Stoga smatramo opravdanim i nužnim da se Zakonom štite glavonošci općenito, s obzirom na to da jednako osjećaju bol, neovisno u kojem području i u koje svrhe ih ljudi iskorištavaju, ozljeđuju i ubijaju.

Zabrana borbi i insceniranih sukoba životinja

Zakonom o zaštiti životinja zabranjene su borbe životinja, poticanje na agresivnost, kao i huškanje životinje na drugu životinju ili na čovjeka. Ova odredba ne smije imati nikakav izuzetak, već barbarski i primitivni načini zabave trebaju evoluirati u moderne priredbe koje ne uključuju iskorištavanje životinja, odnosno koje ne uključuju borbe životinja ili druge oblike sukoba životinja koji se neutemeljeno pokušavaju nazvati tradicionalnima.

Zabrana utrka pasa

Aktualnim Zakonom o zaštiti životinja zabranjeno je ‘organizirati utrke pasa na tvrdim podlogama’. No, utrke pasa jednako su okrutne na svim podlogama i Zakon ne bi trebao poticati utrke pasa na mekim podlogama, što indirektno radi ovako formuliranom odredbom, već bi trebao nedvosmisleno zabraniti utrke pasa na svim podlogama. U SAD-u, gdje je problem utrka pasa najizraženiji, utrke pasa na svim podlogama su zakonom zabranjene u 38 država, a u pet država, zbog osviještenosti i pritiska građana, ne postoje više trkališta niti se održavaju utrke pasa. S obzirom da su činjenice postupanja prema trkaćim psima već prepoznate od zakonodavstva država u kojima se takve utrke dugo održavale, nužno je spriječiti okrutnost nad životinjama koja bi se tek mogla događati u Hrvatskoj, i to samo zbog zarade na okladama.

Zabrana trajnoga držanja pasa na lancu

Zakon o zaštiti životinja propisuje zaštitu životinja od zlostavljanja i zato bi trebao imati konkretnu zabranu stalnoga držanja pasa na lancu, što predstavlja fizičko i psihičko mučenje životinje koja zbog takvog načina držanja može postati i agresivna. Osim toga, niti jedna druga životinjska vrsta ne bi smjela biti na trajnom vezu, već bi trebala imati barem pravo na dnevni ispust, odnosno kretanje.

Zabrana pokusa na primatima

Udruga Prijatelji životinja predlaže da se Zakonom o zaštiti životinja zabrani korištenje primata iz uzgoja za pokuse te uvoz primata i njihove mladunčadi iz divljine za pokuse. Zbog presudnih fizioloških razlika izvođenjem pokusa na primatima saznajemo samo o njima samima, a ne o nama, tako da ne iznenađuje da desetljeća izvođenja pokusa na primatima nisu rezultirala pronalaskom lijekova. Iznimno visoka inteligencija primata i njihova sposobnost za duboku patnju i mentalni slom dodatno pojačavaju etičku neprihvatljivost provođenja pokusa na njima. Iako se, koliko nam je poznato, trenutno u Hrvatskoj ne obavljaju pokusi na primatima, neophodno je da se takva praksa zabrani Zakonom.

Zabrana trenutačnoga drobljenja čitave životinje

Udruga Prijatelji životinja predlaže da se u Zakon o zaštiti životinja uvrsti sljedeća odredba: ‘Zabranjuje se trenutačno drobljenje čitave životinje, odnosno maceracija u proizvodnji jaja.’ Pravilnik o zaštiti životinja u vrijeme usmrćivanja propisuje da se pilići do 72 sata starosti i zameci u jajetu usmrćuju trenutačnim drobljenjem čitave životinje, odnosno tzv. maceracijom. Ova standardna procedura u industriji proizvodnje jaja iznimno je okrutna jer se žive životinje podvrgavaju drobljenju, pri čemu trpe užasnu bol.

Obveza pružanja pomoći ozlijeđenim životinjama

Zakonom o zaštiti životinja propisano je da ‘Svatko tko ozlijedi životinju mora joj pružiti potrebnu pomoć, a ukoliko to nije u mogućnosti sam učiniti, mora joj osigurati pružanje pomoći.’ Životinje najčešće stradaju na cesti, a osoba koja je upravljala vozilom najčešće produži dalje. Ako se nađe netko tko želi pomoći životinji, a nema novaca za liječenje (što je uglavnom slučaj), nijedna veterinarska stanica neće preuzeti životinju na liječenje. Stoga je neophodno da se Zakonom propiše da, ako nije moguće utvrditi tko je ozlijedio životinju, pružanje potrebne pomoći mora organizirati i financirati jedinica lokalne samouprave.

Pokusi na napuštenim i divljim životinjama

Zakon o zaštiti životinja nema odredbe koje bi regulirale provođenje pokusa na primatima i napuštenim životinjama, kao i na divljim životinjama (osim za proizvodnju bioloških pripravaka). U Europi ima oko 120 milijuna napuštenih životinja koje postaju lak plijen za testiranje na životinjama. Direktiva 63/2010/EU koju članice EU trebaju implementirati u svoja nacionalna zakonodavstva ne dopušta provođenje pokusa na napuštenim i divljim životinjama, osim u strogo definiranim izuzecima. Stoga je važno Zakonom o zaštiti životinja zabraniti pokuse na napuštenim i divljim životinjama, kako nepostojeće ili nedovoljno precizne odredbe ne bi bile podložne dvosmislenom tumačenju i zlouporabi.

Kirurški zahvati na životinjama tijekom pokusa

Zakonom o zaštiti životinja dopušteno je da kirurške zahvate na životinjama tijekom pokusa te pri proizvodnji bioloških pripravaka mogu provoditi veterinari, ali i liječnici, farmaceuti, medicinski biokemičari, stomatolozi, agronomi stočari ili biolozi. Kirurške zahvate na životinjama smjeli bi obavljati isključivo veterinari i eventualno liječnici specijalizirani kirurzi.

Uzgoji kućnih ljubimaca

Udruga Prijatelji životinja potpuno se protivi uzgoju i prodaji životinja te njihovom iskorištavanju i manipuliranju njihovim reproduktivnim sustavom. No, s obzirom na trenutno stanje svijesti građana i postojanje uzgajivača, neophodno je registrirati svakoga tko se bavi uzgojem i želi prodavati živa bića, bez obzira na broj ‘rasplodnih ženki’, jer su, prema odredbama Zakona o zaštiti životinja, sada oni koji imaju manje od tri ‘rasplodne ženke’ bez kontrole i to predstavlja sivu zonu uzgoja.

Kontrola razmnožavanja kućnih životinja

Postojeće odredbe Zakona o zaštiti životinja koje se odnose na osiguravanje kontrole razmnožavanja životinja koje imaju skrbnike treba izmijeniti kako bi se osiguralo da skrbnici kastriraju kućne životinje. Napuštenih i ostavljenih životinja ionako je previše i predstavljaju veliki financijski teret za lokalne zajednice i građane, pa neodgovorne skrbnike treba sankcionirati ako ne zbrinjavaju mladunčad životinja o kojima skrbe.

Zakonska zabrana držanja životinja u cirkusima

Zakonom o zaštiti životinja zabranjeno je ‘držanje divljih životinja u cirkusima te njihovo korištenje u cirkuskim i drugim predstavama sa životinjama.’ Svako držanje životinja u cirkusu, bez obzira bile one domaće, kućne ili divlje životinje, predstavlja zlostavljanje tih životinja kroz tjeranje na neprirodno ponašanje, podvrgavanje treningu u svrhu redovitih predstava i stalno seljenje i transport. Stoga bi zakonom trebalo zabraniti držanje svih životinja u cirkusu, kao i korištenje divljih životinja u predstavama sa životinjama.

Zabrana držanja dupina u zatočeništvu

Društvene zajednice životinja u zatočeništvu potpuno su neprirodne, a životinje su izložene velikom stresu, apatiji i neprimjerenim uvjetima života. Iako je kroz propise Ministarstva zaštite okoliša i prirode zabrana zatočavanja dupina na snazi već godinama, zbog ulaska Hrvatske u EU moguće je da će navedena odredba prestati važiti. Stoga je neophodno da se Zakonom o zaštiti životinja zabrani držanje dupina u zatočeništvu, kako bi se ova odredba održala kroz nadležnost Ministarstva poljoprivrede.

Neprofitni karakter skloništa za životinje

Zakonom bi trebalo biti propisano da skloništa za životinje moraju biti neprofitnog karaktera. Na taj način skloništa bi vodile udruge, ustanove, javne službe, dakle, organizacije kojima je prvenstveno stalo do kvalitetno obavljenog posla, nad čijim radom se vrlo lako može vršiti kontrola i koje nemaju interesa u stvaranju profita, a time i zanemarivanju dobrobiti životinja i pravilne provedbe Zakona te nemilosrdnog trošenja gradskog novca, kao što je trenutno slučaj sa skloništima koje vode profitne organizacije.

Kaznene odredbe zbog neosnivanja skloništa

Zakon o zaštiti životinja propisuje da osnivanje i rad skloništa financiraju jedinice lokalne ili područne (regionalne) samouprave, dok ‘obavljanje poslova skupljanja napuštenih i izgubljenih životinja financiraju jedinice lokalne samouprave’. Usprkos tome, mnoge lokalne zajednice od stupanja na snagu Zakona o zaštiti životinja 2007. godine nisu izgradile skloništa, čime krše Zakon, pa je nužno propisati kaznene odredbe kako bi jedinice lokalne samouprave ozbiljno shvatile Zakon i počele ga provoditi.

Oglašavanje napuštenih životinja u skloništima

Psi iz veterinarskih stanica i skloništa uopće nisu ili su jako slabo oglašeni za udomljavanje, što otežava udomljavanje pasa. Nijedna životinja nije neudomljiva, pa čak ni starije i ozlijeđene/invalidne životinje, ako se kvalitetno oglase. Iako je Zakonom o zaštiti životinja propisano da sklonište za životinje mora ‘tražiti vlasnike napuštenih i izgubljenih životinja ili ih nastojati udomiti’, potrebno je precizirati kako je neophodno da se životinje nastoje udomiti putem sredstava javnog priopćavanja.

Naplaćivanje boravka životinje u skloništu

Zakon o zaštiti životinja omogućuje zloupotrebu odredbe o mogućnosti prodaje životinja iz skloništa. Stoga Zakonom treba propisati mogućnost da sklonište može naplatiti udomitelju jedino troškove boravka psa u skloništu.

Zabrana ubijanja životinja u skloništima

Zakon o zaštiti životinja propisuje zbrinjavanje napuštenih životinja, veterinarsku skrb, oglašavanje i njihovo udomljavanje te edukaciju, što je jedini ispravan i efikasan način rješavanja problema. Mogućnost ubijanja životinja nakon 60 dana neprimjerena je i treba je izbaciti iz Zakona. Osim neetičnosti, dopuštanje ubijanja potiče one koji žele profitirati na zbrinjavanju životinja trošeći novac poreznih obveznika na površnu provedbu Zakona o zaštiti životinja.

Inspekcija za zaštitu životinja

U Hrvatskoj ne postoji inspekcija za zaštitu životinja, kao ni policija za životinje. Potrebno je napraviti temelj za osnivanje policije za životinje kako bi se što efikasnije provodio Zakon o zaštiti životinja i kažnjavalo napuštanje, zanemarivanje i mučenje životinja.

Obredno klanje

Apsurdni zakonski propisi u zakonodavstvu EU, kao i Hrvatske, propisuju za klanje životinja u klaonicama obavezno omamljivanje, s obzirom na znanstveno dokazanu patnju i bol koju doživljavaju životinje pri usmrćivanju. No, ista odredba ne vrijedi za tzv. obredno klanje koje provode predstavnici nekih vjerskih zajednica, pri čemu se agonija životinja produžuje svjesnim umiranjem do iskrvarenja. Hrvatska bi svojim zakonodavstvom trebala štititi životinje i uvažiti suvremene znanstvene spoznaje i političke poteze europskih zemalja koje imaju brojnije vjerske zajednice koje obavljaju klanja bez omamljivanja, a ipak su ukinule ili pokušavaju ukinuti tu krajnje nehumanu i brutalnu praksu kojoj nema mjesta u civiliziranome svijetu.

Zoofilija

Općenita odredba Zakona o zaštiti životinja koja zabranjuje ‘prisiljavati životinje na ponašanje koje kod njih izaziva bol, patnju, ozljede ili strah’ u kontekstu zoofilije podložna je dvosmislenom tumačenju i zloupotrebi. Zoofili će, iskorištavajući prirodne nagone životinje, tvrditi da životinja nije bila prisiljena na seksualni čin, već je sama to željela, i da pritom nije doživjela bol, patnju, ozljede i strah. Stoga spolno općenje sa životinjama treba jasno i nedvosmisleno zabraniti i sankcionirati Zakonom, kao što je to praksa u europskim zemljama.

Iskorištavanje životinja u svrhu turizma

Neophodno je riješiti problem izlaganja životinja gdje to nije dopušteno, odnosno problem iskorištavanja životinja u svrhu turizma poput dovođenja zmija i drugih životinja na plaže i rive u svrhu naplaćivanja fotografiranja, diranja i slično. Također, iskorištavanje magaraca koje turisti jašu ili konja koji čine živi vrtuljak također bi trebalo biti zabranjeno jer to nije primjeren način kako bi se trebalo odnositi prema životinjama i to još onima koje bi trebalo posebno zaštititi.

Tjeranje konja ili drugih životinja da vuku drvene trupce zbog zabave gledatelja trebalo bi biti konkretnije definirano, odnosno zabranjeno Zakonom, s obzirom da se, nažalost, i takvi slučajevi zlostavljanja životinja pojavljuju u Hrvatskoj.

Prijedlog izmjena i dopuna Zakona o zaštiti životinja Ministarstva poljoprivrede upućen od strane Vlade prema Saboru može se vidjeti ovdje.