Pravna mišljenja o zakonitosti propisivanja obavezne trajne sterilizacije

| More

Error:

Članak 52. Zakona o zaštiti životinja (NN 102/17) (u daljnjem tekstu: Zakon) propisuje da „vlasnici kućnih ljubimaca moraju osigurati kontrolu razmnožavanja životinja pod njihovim nadzorom” i da „moraju zbrinuti mladunčad vlastitih kućnih ljubimaca” te „ako vlasnici kućnih ljubimaca sami ne žele zbrinuti mladunčad kućnih ljubimaca, snose troškove njihova zbrinjavanja, a u slučaju pasa i troškove njihove trajne sterilizacije”. Nadalje, članak 52. određuje: „Ako vlasnici kućnih ljubimaca ne zbrinjavaju mladunčad kućnih ljubimaca, veterinarski inspektor po utvrđivanju napuštanja mladunčadi vlastitog kućnog ljubimca, vlasniku može odrediti mjeru trajne sterilizacije kućnog ljubimca, a na trošak vlasnika. Ako se na području pojedinih jedinica lokalne odnosno područne (regionalne) samouprave utvrdi veliki broj napuštenih pasa, način, financiranje i kontrole razmnožavanja napuštenih pasa na tom području naredbom može propisati ministar.”

No Zakon sadrži i izvrsnu odredbu kojoj je cilj pridonijeti smanjenju broja napuštenih pasa i mačaka koji su prije napuštanja bili nečiji kućni ljubimci:

Jedinice lokalne samouprave

Članak 62.

(6) Jedinice lokalne samouprave mogu propisati trajnu sterilizaciju kao obvezan način kontrole razmnožavanja.

Jasan amandman: odredba se odnosi na kućne ljubimce

Ovakvim zakonskim rješenjem donositelj Zakona dao je legitimitet jedinicama lokalne samouprave da općim aktom propišu trajnu sterilizaciju kao obavezan način kontrole razmnožavanja životinja.

Navedena odredba iz čl. 62., st. 6. nije se nalazila u Konačnom prijedlogu Zakona o zaštiti životinja koji je Vlada RH uputila Hrvatskome saboru, već je prihvaćena kroz amandmane koji su uvršteni u Prijedlog zakona i usvojeni na 5. sjednici 9. saziva Hrvatskog sabora 4. listopada 2017., pri izglasavanju Konačnog Prijedloga Zakona o zaštiti životinja. Amandmane su predložili: zastupnik Veljko Kajtazi (P.Z.E. br. 147/1), zastupnik Stjepan Kovač (P.Z.E. br. 147/3), Klub zastupnika Živog zida i SNAGA-e (P.Z.E. br. 147/5) i Klub zastupnika GLAS-a i HSU-a (P.Z.E. br. 147/7).

U obrazloženju prijedloga amandmana svi navedeni zastupnici jasno su naveli da se ova odredba odnosi na kućne ljubimce i da je njezina namjera da se stane na kraj neodgovornim skrbnicima koji ostavljaju neželjene životinje u šumama, pred skloništima, na ulicama i drugdje, i to na teret drugih građana, odnosno lokalne zajednice.

Primjerice, zastupnik Stjepan Kovač dao je sljedeće obrazloženje amandmana (P.Z.E. br. 147/3): „Jedinice lokalne samouprave mogu propisati trajnu sterilizaciju kao obvezan način kontrole razmnožavanja ”, a koje je prihvaćeno u Hrvatskome saboru, citiramo: „Zakonske odredbe trebale bi pomoći lokalnim zajednicama da u svojoj sredini smanje problem zbrinjavanja zapuštenih životinja. Grad Dugo Selo dobar je primjer lokalne zajednice koja svojim građanima nudi mogućnost sufinanciranja ‘kastracije ženki pasa i mačaka’. No sve to temelji se na dobroj volji građana koji žele iskoristiti tu mogućnost. Takvi odgovorni građani nisu problem, već su izvor problema neodgovorni građani koji ne žele kastrirati svoje kućne ljubimce, ali ne žele niti zbrinjavati njihovo potomstvo, već ostavljaju legla štenaca pred vratima azila, na ulicama ili u šumama. Te neželjene životinje postaju financijski teret lokalne zajednice ili suosjećajnih pojedinaca koji ih o vlastitom trošku cijepe, liječe, kastriraju i traže im udomitelje. Kada bi lokalne zajednice mogle temeljem odredbe u Zakonu o zaštiti životinja propisati obveznu trajnu sterilizaciju u slučajevima velikog broja napuštenih životinja, koji nadilazi kapacitet skloništa, to bi značajno pomoglo rješavanju problema napuštenih životinja. Trajna sterilizacija odnosno kastracija kućnih ljubimaca u ovakvim situacijama jedino je trajno i učinkovito rješenje. Na taj način neke lokalne zajednice s vremenom bi mogle svesti problem zbrinjavanja napuštenih životinja na minimalnu razinu. Odredba koja se predlaže omogućuje skrbnicima, koji imaju uvjete, da zbrinu pomladak svojih ljubimaca, ali daje i mogućnost da se stane na kraj neodgovornim skrbnicima koji uzastopno ostavljaju neželjene životinje pred skloništima ili na ulicama, u šumama i sl. na teret drugih građana, odnosno lokalnih zajednica.”

Iz ovog obrazloženja prijedloga amandmana neprijeporno se može zaključiti da je u Hrvatskome saboru prihvaćeno obrazloženje zastupnika Stjepana Kovača i da se ono odnosi na propisivanje trajne sterilizacije za vlasničke životinje općim aktom jedinica lokalne samouprave.

Unatoč jasnoći i namjeri ove zakonske odredbe, pojedinci ju tumače iskrivljeno iznoseći netočna tumačenja.

Netočna tumačenja nemaju podlogu u Zakonu

Činjenica je da napuštene i izgubljene životinje ne nastaju same od sebe, već tako što su ih njihovi dosadašnji skrbnici (vlasnici) napustili ili izgubili te sve izgubljene i napuštene životinje u Republici Hrvatskoj potječu od napuštenih skrbničkih (vlasničkih) životinja. Zakon o zaštiti životinja jasno navodi u čl. 4. st. 1.: „Izgubljena životinja je životinja koja je odlutala od vlasnika i on je traži”, i istim člankom: „Napuštena životinja je životinja koju je vlasnik svjesno napustio, kao i životinja koju je napustio zbog više sile kao što su bolest, smrt ili gubitak slobode te životinja koje se vlasnik svjesno odrekao.”

Iz svega navedenoga, povijesnim tumačenjem pravnoga pravila, odnosno ispitivanjem razloga koji su predlagaču i tvorcu pravnoga pravila bili na umu prije početka tvorbe pravila te koje je odnose htio urediti i koje vrijednosti i interese zaštiti donošenjem upravo takva pravila, možemo zaključiti da su predlagači Zakona i njegov donositelj nesporno za cilj imali da se čl. 62., st. 6. odnosi na kućne ljubimce, odnosno „vlasničke životinje”, te da je cilj takve odredbe u Zakonu da se spriječi nastanak napuštenih životinja.

Iako se čl. 62., st. 6. nalazi u Devetom dijelu Zakona koji je naslovljen „ZAŠTITA NAPUŠTENIH I IZGUBLJENIH ŽIVOTINJA”, taj je naslov proizvoljan i ne opisuje smisao i svrhu te odredbe te se nesporno odnosi na mogućnost da jedinice lokalne samouprave mogu propisati obaveznu sterilizaciju skrbničkih (vlasničkih) životinja. Naime, trajna sterilizacija napuštenih i izgubljenih životinja već propisana u čl. 64., st. 2., tč. 4. Zakona (Djelatnost skloništa):

(2) Sva skloništa za životinje moraju:

4. osigurati trajnu sterilizaciju pronađenih pasa i mačaka, osim ako je životinja označena pa je moguće pronaći vlasnika i vratiti životinju.

To znači da napuštene životinje ionako moraju biti obavezno sterilizirane u skloništu pa je logično da se čl. 62., st. 6. odnosi na mogućnost da lokalne zajednice propišu vlasnicima pasa i mačaka obaveznu sterilizaciju kako bi se na taj način spriječio nastanak napuštenih životinja.

Dakle, čl. 64., st. 2., tč. 4. određeno je da sklonište mora osigurati trajnu sterilizaciju za napuštene životinje, dok je čl. 62. st. 6. propisano da jedinice lokalne samouprave mogu propisati trajnu sterilizaciju kao obavezan način kontrole razmnožavanja. Čl. 62. izgubio bi smisao i bio nepotreban kada bi se odnosio isključivo na izgubljene i napuštene životinje jer njihova trajna sterilizacija je kao obavezna već propisana u čl. 64. st. 2., tč. 4.

Mnoge jedinice lokalne samouprave već su propisale kroz svoje gradske odluke trajnu sterilizaciju pasa i mačaka na način da su iz obaveze sterilizacije izuzeti registrirani uzgajivači iz članka 54., st. 1. Zakona („Uzgoji kućnih ljubimaca namijenjenih prodaji ne mogu započeti obavljati djelatnost bez rješenja o registraciji uzgoja koje donosi nadležno tijelo.”), kao i bolesne i stare životinje, pri čemu se ti izuzeci trebaju evidentirati pri nadležnome gradskom tijelu.

Osim toga, ova odredba povezana je sa zaštitom napuštenih i izgubljenih životinja jer se trajna sterilizacija kao obavezan način kontrole razmnožavanja propisuje za skrbničke (vlasničke) pse i mačke upravo kako bi se spriječio nastanak napuštenih životinja.

Kada bi se odredba čl. 62., st. 6. (Jedinice lokalne samouprave mogu propisati trajnu sterilizaciju kao obvezan način kontrole razmnožavanja) odnosila na napuštene životinje, to bi značilo da JLS-ovi mogu, ali ne moraju propisati trajnu sterilizaciju za napuštene životinje, što bi bilo u koliziji s čl. 64., st. 2., tč. 4., koji propisuje da sklonište mora osigurati trajnu sterilizaciju pronađenih pasa i mačaka. Znači da sklonište MORA osigurati trajnu sterilizaciju napuštenih životinja, a lokalne zajednice MOGU propisati trajnu sterilizaciju za kućne ljubimce. To je u skladu i s namjerom predlagatelja amandmana da se čl. 62., st. 6. odnosi na kućne ljubimce.

Također, važno je naglasiti da članak 52. Zakona propisuje obavezu skrbnika da osiguraju kontrolu razmnožavanja kućnih ljubimaca koji su pod njihovim nadzorom, a članak 62. omogućava jedinicama lokalne samouprave da propišu način te kontrole, odnosno da način kontrole razmnožavanja bude trajna sterilizacija pasa i mačaka. To jasno pokazuje da se mogućnost propisivanja trajne sterilizacije odnosi na skrbničke (vlasničke) pse i mačke.

Osim odredbe iz čl. 62., st. 6. Zakona, istim Zakonom propisano je sljedeće:

Uvjeti držanja kućnih ljubimaca

Čl. 51.

(1) Kućnim ljubimcima moraju se osigurati uvjeti držanja u skladu s njihovim potrebama.

(5) Uvjete i način držanja kućnih ljubimaca iz stavka 1., 3. i 4. ovog članka propisuju općim aktima predstavnička tijela jedinica lokalne samouprave.

Iz navedenoga proizlazi da jedinice lokalne samouprave mogu i za skrbničke (vlasničke) životinje propisivati uvjete i način držanja. Kako uvjet držanja kućnih ljubimaca može svakako biti trajna sterilizacija, a pravo na određivanje trajne sterilizacije radi kontrole razmnožavanja nesporno je stavljeno u nadležnost jedinica lokalne samouprava sukladno čl. 62., st. 6. Zakona, jasno je da jedinice lokalne samouprave mogu pod uvjete držanja kućnih ljubimaca propisivati i obavezu trajne sterilizacije.

Također, unutar Devetog dijela Zakona, koji se odnosi na zaštitu napuštenih i izgubljenih životinja, nalaze se i drugi članci koji se odnose na sve životinje, a ne samo na one koje su napuštene i izgubljene. Tako se i čl. 69. i 70. koji propisuju poticanje zaštite životinja te osnivanje koordinacijske radne skupine kao regionalnog savjetodavnog tijela odnose na sve životinje, a ne samo na napušene i izgubljene, iako se nalaze u Devetom dijelu Zakona.

Još jedno netočno tumačenje vezano za čl. 62., st. 6. je da jedinice lokalne samouprave mogu propisati trajnu sterilizaciju kao obavezan način kontrole razmnožavanja samo ako tako procijeni i preporuči koordinacijska radna skupina. Ovo tumačenje osobito je besmisleno zato što to nigdje u Zakonu ne piše. Članak koji se odnosi na koordinacijske radne skupine glasi:

Članak 70.

(1) Tijela jedinica područne (regionalne) samouprave u svrhu ispunjavanja obveza iz članka 65. ovoga Zakona moraju organizirati koordinacijske radne skupine.

(2) Koordinacijske radne skupine iz stavka 1. ovoga članka sastoje se od najmanje predstavnika jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, predstavnika skloništa za životinje ako postoji na području područne (regionalne) samouprave, predstavnika nevladinih organizacija za zaštitu životinja, predstavnika upravnog tijela jedinica lokalne samouprave nadležnog za komunalno gospodarstvo, predstavnika središnjeg tijela državne uprave nadležnog za unutarnje poslove iz mjesne nadležnosti policijske uprave, Hrvatske veterinarske komore i veterinarskog inspektora, a po potrebi mogu se uključiti i predstavnici drugih pravnih i fizičkih osoba.

(3) Zadaća koordinacijske radne skupine iz stavka 2. ovoga članka je koordinacija u primjeni propisa iz područja zaštite životinja te razvoj dobre prakse, a u svrhu zaštite zdravlja i dobrobiti životinja, kroz povećanje svijesti javnosti i posjednika o odgovornom posjedovanju životinja što uključuje:

– praćenje problematike zbrinjavanja napuštenih životinja na području njihove područne (regionalne) samouprave te donošenje mjera za smanjenje broja napuštenih pasa

– poticanje označavanja životinja za koje ne postoji obveza označavanja

– razvoj smjernica dobre prakse o primjerenom smještaju i skrbi za životinje

– poticanje kontrole razmnožavanja kućnih ljubimaca, osobito pasa i mačaka

– razvoj smjernica dobre prakse vezano za rad skloništa

– poticanje udomljavanja pasa iz skloništa

– edukativno djelovanje o potrebi zaštite životinja i odgovornom posjedovanju životinja (označavanje životinja, cijepljenje protiv bjesnoće, smještaj i skrb za životinje, kontrola razmnožavanja životinja, zabrana napuštanja životinja)

– praćenje rada skloništa vezano za oglašavanje životinja za udomljavanje

– provođenje mjera za osiguranje zdravlja i dobrobiti životinja te vođenje propisanih evidencija

– predlaganje i sudjelovanje u izradi uvjeta za držanje kućnih ljubimaca

– unaprjeđenje zaštite životinja, ovisno o problemima i interesima jedinica lokalne odnosno područne (regionalne) samouprave.

(4) Koordinacijska radna skupina iz stavka 1. ovoga članka predlaže čelniku jedinice područne (regionalne) samouprave mjere za smanjenje broja napuštenih životinja na njihovu području.

(5) Svaka jedinica područne (regionalne) samouprave mora odrediti osobu odgovornu za dobrobit životinja koja mora biti član koordinacijske radne skupine iz stavka 1. ovoga članka.

Dakle, iz članka 70. ne proizlazi da je preporuka i mišljenje koordinacijske radne skupine preduvjet da jedinice lokalne samouprave propišu obaveznu trajnu sterilizaciju.

Pravni stručnjaci potvrđuju zakonitost odredbe

Na temelju svega navedenoga, nedvosmisleno proizlazi da se odredba čl. 62., st. 6. o mogućnosti jedinica lokalnih samouprava da propišu obaveznu trajnu sterilizaciju odnosi na skrbničke (vlasničke), a ne napuštene životinje, te da jedinice lokalne samouprave mogu donijeti tu mjeru bez obaveze da o tome odlučuje koordinacijska radna skupina.

S time se slažu i pravni stručnjaci:

- mišljenje izv. prof. dr. sc. Borisa Bakote s Pravnog fakulteta u Osijeku

- mišljenje odvjetnice Paule Kiš

- mišljenje udruge Animalex (1.dio, 2.dio).

Dakle, obaveza kontrole razmnožavanja kućnih ljubimaca propisana je zakonski još 2006., a kao način te kontrole za pse i mačke sada lokalne zajednice mogu propisati da to bude trajna sterilizacija, kao što je, primjerice, propisani način označavanja životinja za pse mikročipiranje.

Lokalne zajednice mogu propisati evidentirane izuzetke, i sve to i rade kako bi smanjile napuštanje životinja jer neželjene životinje nastaju upravo od nekastriranih skrbničkih (vlasničkih) životinja.

Stoga se pozivaju sve jedinice lokalne samouprave, koje to još nisu učinile, da se pridruže više od stotinu gradova i općina koji su već kroz svoje gradske odluke propisali trajnu sterilizaciju na temelju čl. 62., st. 6. Zakona o zaštiti životinja.

Objavljeno: studeni 2018.

Error:

Web reference

Facebook preporuke

Preporučujemo AVALON web hosting