Što ljudsko biće tjera na krvoproliće?
Zaplašivanje ili klanje kokoši na pozornici
Zagovornici umjetničke slobode svakako će naći opravdanje za ubijanje kokoši na sceni, dok će se zaštitnici životinja pozivati na zakonske propise, kao što su to učinili i oni koji brane barjak svoje države. No, razlika ipak postoji – zastava je tek simbol, a kokoš živo biće.
U sklopu nedavno održanog festivala 'Zoom' u Rijeci dva projekta Janeza Janše uspjela su na svoj način isprovocirati reakcije publike. Izložba/predstava 'Život (u nastajanju)' zbog detalja rezanja hrvatske zastave dobrano je uznemirila duhove i alarmirala sâm državni vrh, dok nas je ulazak policije u riječki Muzej moderne i suvremene umjetnosti, te privođenje umjetnika i organizatora, vratilo u neka mračna vremena. Dok su mnogi javno izrazili podršku umjetniku i osudili takav postupak, na čitav slučaj moglo bi se gledati i kao na performans koji je u potpunosti uspio u svojoj nakani. Svaka provokacija, naime, unaprijed mora računati na reakciju, pa bi u tom smislu kaznena prijava protiv Janše, policijska istraga i reagiranje same premijerke Jadranke Kosor bili pokazatelji da je umjetnički rad pogodio metu.
To što su se mnogi posjetitelji izložbe spremno odazvali uputi za rezanje zastave nije toliko zabrinjavajuće, jer se može shvatiti kao izraz revolta stanjem u zemlji. Ono što bi nas mnogo više trebalo zabrinuti ishod je glasanja oko klanja kokoši na kraju Janšine predstave 'Pupilija, papa Pupilo pa Pupilčki – rekonstrukcija'.
Provokacija uspjela
Budući da se u originalnoj predstavi Dušana Jovanovića na sceni obredno zaklala kokoš, što je i krajem šezdesetih godina šokiralo javnost, dosljedna rekonstrukcija originala uključivala bi i klanje kokoši. U Janšinoj 'Pupiliji' ipak je napravljen kompromis, a gledateljima je prepušteno da svojim glasovima odluče hoće li gledati snimku ili dijelove snimke smaknuća koke u snimljenoj Jovanovićevoj predstavi ili će se opredijeliti za klanje uživo. Prebrojavanje glasova od strane izvođača, ukoliko nije riječ o manipulaciji, pokazalo je da se publika u Rijeci većinom odlučila za to da kokoš bude ubijena pred njihovim očima. Na tu mogućnost nekih desetak gledatelja napustio je gledalište, a na poziv izvođača nitko iz redova publike nije htio ubiti kokoš. Zato smo vidjeli snimku s jedne prijašnje izvedbe na kojoj je jedan gledatelj spremno izišao na pozornicu i uhvatio se noža. Riječka izvedba završila je tako što je jedna gledateljica zamolila glumce da se iznova glasa i da se tako uplašenoj životinji spasi život. Smaknuće je na kraju samo simulirano. Provokacija je svejedno uspjela.
Kao ni uništavanje zastave, tako ni klanje kokoši nije originalna zamisao. Prisjetimo se ne tako davnog performansa 'Marička' Vlaste Delimar iz 2006. godine. Tada je umjetnica u Klovićevim dvorima izložila različite elemente svojeg skrivenog privatnog svijeta. Mozaik kućne rutine uz radnje poput uplitanja uvijača u kosu ili rad na šivaćem stroju Delimar je upotpunila rezanjem vrata živom pijetlu. Radi toga su pobornici pokreta za zaštitu životinja pokušali prekinuti performans. Autorica, koja je svoj umjetnički opus izgradila dijelom i na provokaciji, i sama je bila isprovocirana ovakvom reakcijom. U jednom trenutku Delimar je aktivistima zaprijetila nožem, a razračunavanje se nastavilo i kasnije, kad je umjetnica, uz verbalne uvrede, Prijateljima životinja ljutito pokazivala svježe izvađene kokošje iznutrice. Na kraju je izložbeni prostor posjetila i policija. Protiv Vlaste Delimar bila je podignuta prijava za remećenje javnog reda i mira.
'Skliska' umjetnost
Na provokativnosti i šokiranju publike svoj je umjetnički opus podosta temeljio i pokojni Tom Gotovac, koji je u vezi performansa 'Marička' podsjetio da je klanje kokoši u umjetnosti znak avangarde već desetljećima:
'Na ovim prostorima je s time započeo šezdesetih Dušan Jovanović, autor 'Oslobođenja Skoplja' i jedan od najvećih kazališnih pregalaca u Sloveniji. U njegovoj su se predstavi 'Gratinirani mozak Pupilije Ferkeverk' na sceni naveliko klale kokoši, to je bilo ludilo, to vam je stara avangardna navada. Isto su radili dadaisti u Švicarskoj za vrijeme Prvog svjetskog rata, taj je ritual bio simbol krvoprolića u rovovima. Sjećam se da sam '67. i ja nakanio u jednom performansu klati kokoši, radi krvi je to bilo, ali nisam uspio u naumu jer je nestalo struje... U suvremenoj umjetnosti sve je sklisko i podložno različitim interpretacijama, a kad nijema većina krene u napad, sve se izvrne u svoju negaciju', kazao je Gotovac.
Premda je činjenica da većina ljudi u svijetu svakodnevno jede kokošje meso, mogućnost da se živa kokoš zakolje na pozornici izaziva mučninu i zgražanje. Neki bi već i samo korištenje životinja u kazališnim predstavama proglasili zlostavljanjem. Pa i sâm Zakon o zaštiti životinja kaže: 'Ovim se Zakonom uređuju odgovornost, obveze i dužnosti fizičkih i pravnih osoba radi zaštite životinja, što uključuje zaštitu njihovog života, zdravlja i dobrobiti; način postupanja sa životinjama; uvjeti koji su potrebni za zaštitu životinja pri držanju, uzgoju, prijevozu, obavljanju pokusa, klanju i usmrćivanju životinja, držanju životinja u zoološkim vrtovima, u cirkusima, na predstavama i natjecanjima životinja, prilikom prodaje kućnih ljubimaca te postupanje s napuštenim i izgubljenim životinjama'.
Bol i patnja
Pod odrednicom 'Cirkusi i predstave sa životinjama', Zakon jasno precizira da su to predstave koje organiziraju pravne ili fizičke osobe u kojima sudjeluju i životinje, a čiji je cilj zabaviti publiku. Zakon isto tako kaže da je zabranjeno koristiti životinje za cirkuske i druge predstave, filmska i televizijska snimanja, oglašavanja, izložbe ili natjecanja, ukoliko ih se pri tome prisiljava na neprirodno ponašanje ili se kod životinja izaziva bol, patnja, ozljede ili strah. Na jednoj internetskoj stranici prijatelja životinja naišli smo i na sljedeće podatke: samo u Americi 3,5 milijardi ‘broiler’ pilića, 85 milijuna svinja, 34 milijuna goveda za ‘proizvodnju’ mesa, 11 milijuna goveda za dobivanje mlijeka, 9 milijuna ovaca i 200 milijuna kokoši za nesenje jaja danas živi u intenzivnoj stiješnjenosti farmi-tvornica, gdje su životinje osakaćene, genetički manipulirane, okrutno prenatrpane, lišene svježeg zraka, sunca i prirodne okoline, a uskraćena im je čak i mogućnost protezanja i vježbanja krila i udova. Cijeli svoj život one nemaju mogućnosti da provode svoje osnovne, prirodne funkcije i obrasce ponašanja ili da žive kako ih njihovi instinkti pokreću...Životinje osjećaju bol! One imaju živčani sustav isto kao i ljudi. Također, imaju i potrebe kao i ljudi: potrebu za kretanjem, potrebu za druženjem s pripadnicima svoje vrste, odgajanjem svoje djece i zabavom...
Smrt i nasilje
Kao i u slučaju rezanja hrvatske zastave moglo bi se nametnuti pitanje je li klanje ili samo zaplašivanje kokoši na pozornici kazneno djelo ili umjetnički čin? Zagovornici umjetničke slobode svakako će naći opravdanje za ubijanje kokoši na sceni, dok će se zaštitnici životinja pozivati na zakonske propise, kao što su to učinili i oni koji brane barjak svoje države. No, razlika ipak postoji – zastava je tek simbol, a kokoš živo biće. Ukoliko je glasanje riječke publike za smaknuće kokoši vjerodostojno, ono nad čime bi se trebali zapitati jest što je to u ljudskom biću što ga vodi prema uživanju u krvoproliću? U svemu tome kokoš u nekom performansu još je najmanji problem. Naime, čini se da je čitav društveni kontekst u kojemu živimo okrenut kultu smrti i nasilja. Televizije su preplavljene CSI serijama, prepunih leševa i brutalnih scena, a kreatori medijske stvarnosti dobro znaju da se tri 'S' – skandali, seks i sadizam najbolje prodaju. S druge strane, umjetnost koja ide na provokaciju može biti dobra, ali isto tako i loša. Obično pogađa svoj cilj kad uspije prodrmati naša dotadašnja uvjerenja i kad nam u propitivanju stupnja slobode jednog društva pokaže da su granice mnogo čvršće nego što smo mislili.
Autorica: Kim CUCULIĆ
Izvor: Novi list, 12. rujna 2010.
![Izvor: novilist.hr [ 15.10 Kb ]](/data/image_2_5753.jpg "Izvor: novilist.hr [ 15.10 Kb ]")
