Bonsai - zakon
Hrvatski zakon o dobrobiti životinja nije samo nekvalitetan, nego je prije svega - bezvezan
Neprijeporna je činjenica, u smislu kontinuiteta svega živog, da čovjek kao vrsta biološki 'počiva' na životinjskom odsječku živog svijeta. No, ono što se često svjesno ili nesvjesno previđa jest da je i duhovna kultura ljudskog roda izgrađena na temeljima koje prožimaju životinje (kao što je to pokazala kulturna zoologija uopće, a kod nas za ovu problematiku neizbježni Nikola Visković). Štoviše, današnja je civilizacija u paradoksalnom položaju: s jedne strane, svoj uspon i održanje usko povezuje sa 'životinjskom bazom', dok, s druge strane, konceptualno i stvarno apstrahira od nje. Time čitav ne-ljudski svijet postaje prešućenom pretpostavkom onog ljudskog, permanentno se 'zaboravlja', tj. zabacuje, te dobiva tomu primjeren tretman.
Priručnik za mučenje i ubijanje
Brojni povijesni primjeri pokazuju da status životinja u ljudskom svijetu nije uvijek bio onakav kakav je danas. Tek je novovjekovna kartezijanska paradigma, poticana bejkonovskim znanstvenim imperativom, definitivno ukinula negdašnju bliskost i prožetost ljudskog i životinjskog svijeta. No, suvremeni zoofilni zahtjevi za teorijskom i praktičnom revizijom ovog odnosa ipak vrlo rijetko pribjegavaju pred-novovjekovnim, mitskim, religijskim i drugim pred- i izvan-znanstvenim pogledima na čovjeka, životinju i prirodu u cjelini. U našoj je epohi, kao prvo, nužno uvažiti nastale povijesne promjene u odnosu ljudi i životinja. No, također je nužno kao polazište uzeti dostignuća znanosti i tehnologije, te njima primjerenu izmjenu načina i bîti ljudskog djelovanja, u svjetlu kojih životinje na nov i povijesno besprimjeran način dolaze u pitanje. Dakle, ono što se, iako ne posve precizno, može nazvati zoofilijom daleko je od zahtjeva za povratkom kotača povijesti na onaj stupanj na kojem je ljudski svijet bio mjesto ugodnijeg življenja za životinje. Riječ je o tome da se znanstveno-tehnološka civilizacija današnjice izmijeni (reformira ili revolucionira) u skladu s nijemim zahtjevima koji dolaze iz životinjskog svijeta.
Koliko je god očito da je to pitanje prvenstveno etičko, jer se tiče ljudskoga djelovanja, odnosno sfere morala, toliko je jasno da zaključci etičkih rasprava koje se tiču odnosa čovjeka i životinje moraju svoj izraz naći i u pravu.
Svijest o tome, kao i prvi konkretni koraci na tom planu pojavljuju se relativno kasno, početkom 19. stoljeća. Intenziviranje etičkih rasprava o statusu životinja i osnivanje prvih udruženja za zaštitu životinja uvijek je bilo praćeno i inicijativama za zakonsku regulaciju životinjskih pitanja, a njihova je ekspanzija rezultirala i prvim zakonskim aktima, bilo da se s obzirom na (neke ili sve) životinje govori u kategoriji zaštite od okrutnosti ili pak o njihovoj dobrobiti.
Kod nas su se takva gibanja pojavila tek nedavno. Njihov rezultat, u obliku zakonskog akta, predstavlja Zakon o dobrobiti životinja, koji je donesen u veljači 1999. godine (NN, 19/1999, str. 505-510). Povijest njegova nastanka je kratka, ali burna. Prijedlog zakona - čijim je uzorom bio (tj. trebao biti) jedan od najboljih zakona te vrste, njemački Tierschutzgesetz, a u čijem su sastavljanju sudjelovali domaći zaštitari životinja i stručnjaci za animalistička i pravna pitanja - nikakvom je javnom raspravom i saborskom kvazi-raspravom (u kojoj je prednjačio Vice Vukojević, tadašnji predsjednik saborskog Odbora za zakonodavstvo!) iskasapljen do te mjere da su hrvatska društva za zaštitu životinja u svom protestnom pismu s pravom ustvrdila da bi Zakon 'mogao bolje poslužiti kao priručnik koji nas upućuje na koje je sve načine i u skladu sa zakonom životinje dopušteno mučiti, ubijati i eksploatirati' (Vjesnik, 12. 2. 1999., str. 7). Zakon - koji je očito pokušao usuglasiti standarde zemalja EU-a, koje su u vezi s tim pitanjem na višem stupnju od Hrvatske, s interesima pojedinih nadležnih ministarstava RH, i pritom se prilagoditi 'našim mogućnostima te tradicijskim i civilizacijskim dosezima' (Mate Brstilo, onodobni pomoćnik ministra poljoprivrede i šumarstva u Vjesniku od 4. 2. 1999., str. 6) - u konačnom je obliku, najblaže rečeno, nezadovoljavajući.
Što su to - životinje?
Hrvatski Zakon o dobrobiti životinja (već sâm naziv zvuči ironično s obzirom na njegov sadržaj) nezadovoljavajući je u gotovo svim svojim odredbama. No, da je samo to u pitanju, o njemu bi se moglo govoriti kao o osnovici od koje bi se dalo krenuti, kao o torzu optimalnog zakona, koji bi se dao modificirati i upotpunjavati. No, problem je s ovim zakonom puno veći.
Nezadovoljavajući rezultat nije proizišao samo iz nedostatka volje da se pitanje dobrobiti životinja ozbiljno promisli, a onda i regulira. Pomak s obzirom na tretman životinja, koji je i inicirao donošenje Zakona, nije ostvaren ponajprije zato što uopće nije postojala nikakva ideja koja bi stajala u temelju tog zakona. Ovaj je zakon jedino kodificirao postojeću praksu, i to prvenstveno zato što (bilo zbog nesposobnosti ili svjesno zauzete 'mutne' pozicije) u prvom, temeljnom članku Zakona nije postavio načelo iz kojega se dadu deducirati drugi članci tog zakona. Kako bi to trebalo izgledati, pokazuje nam već spomenuti njemački zakon o zaštiti životinja (prijevod Zakona u: Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, 30/1, 1993, str. 101-119, gdje je Nikola Visković objavio analizu tog zakona, str. 95-100). Članak 1 tog Zakona, koji ujedno predstavlja i 'Prvi odjeljak: Načelo', glasi: Svrha ovog zakona jest da zbog odgovornosti čovjeka za životinju kao su-stvorenje štiti njen život i njenu dobrobit. Nitko ne smije životinji bez razumnoga razloga nanositi boli, patnje ili povrede. U hrvatskom zakonu, kojim se 'uređuje dobrobit životinja glede držanja, smještaja, hranidbe, zaštite i odnosa prema životinjama', na mjestu načela stoji: Životinje, u smislu ovog zakona, jesu kralješnjaci, i to: ribe, ptice i sisavci. Njemački zakon - unatoč nejasnoj formulaciji o nenanošenju boli, patnje i povrede 'bez razumnog razloga' - već na početku pravi značajan otklon od radikalne antropocentrične pozicije i implicitno priznaje da su životinje bića koja su, kao i čovjek, svrhe po sebi, te im prema tome pripadaju i određena prava.
Osim toga što je biologijski upitna, uvodna formulacija u hrvatskom zakonu je i pravno i etički, a prvenstveno logički nedostatna. Ako, naime, Zakon regulira pitanja koja se odnose na dobrobit životinja, onda bi bilo očekivano da neće regulirati samo dobrobit nekih životinja (kako - to je već drugo pitanje), bez obzira na to što odredbe u nekim drugim zakonima reguliraju prava ostatka životinja. U vezi s tim, zakonodavcima se s pravom može postaviti pitanje: Što su to uopće životinje?, pitanje koje je u ovom slučaju samo naizgled banalno. Samo se naizgled, dakle, čini suvišnim napominjati da su životinje živa bića, a ne strojevi ili resursi koji se iskorištavaju za ostvarenje ljudskih svrha. To, gotovo tautološko određenje životinje kao živog bića, koje se dakako mora odnositi na sve životinje, trebalo bi potom biti prošireno i definiranjem statusa životinje u odnosu na čovjeka (u njemačkom slučaju: pozivanje na odgovornost čovjeka za životinju kao su-stvorenje), a tek nakon toga treba odrediti područja u kojima ljudi dolaze u doticaj sa životinjama i načine njihove zaštite. Daleko od idealnog i utopijskog uređenja odnosa ljudi i životinja, uvažavajući sukobe interesa koji su problem i antropocentričnih i neantropocentričnih etika, iz ovakva bi polazišta trebalo izvući maksimum u smislu što veće koristi životinja i što manje štete ljudi.
Veći ili prazni kavezi?
Izostanak načela i nepoštivanje logike sastavljanja zakona u hrvatskom su slučaju rezultirali zakonom koji nije samo nekvalitetan, odnosno u većini točaka sporan, nego je prije svega - bezvezan. Greška počinjena u postavljanju kvazi-načela metastazirala je i na druge sastavnice zakona.
Neka područja izrabljivanja životinja u ekonomske, znanstvene i zabavne svrhe nisu u Zakonu niti spomenuta, neka se tek spominju, ali na pogrešnom mjestu ili pak bez odredbi koje bi bile primjerene opsegu iskorištavanja životinja u tim područjima. Argument da su lov i ribolov dostatno regulirani drugim zakonima, pa da za to ovdje nije bilo potrebe, ne stoji, s obzirom da u tim zakonima oni nisu bili promatrani pod dobrobiti životinja, koja je u ovom zakonu uzeta za polazište barem nominalno. Uzgoj životinja za proizvodnju odjevnih predmeta od krzna i kože, kao jedan od najmasovnijih, najokrutnijih i najbesmislenijih načina iskorištavanja životinja spomenut je uzgred samo u jednom odjeljku Zakona (VII.), koji je pak u cjelini nezadovoljavajući, jer u tek nekoliko rečenica govori o zaštiti životinja u gospodarskom uzgoju, dakle masovnom i intenzivnom uzgoju životinja koje je općenito jedno od najproblematičnijih područja u ljudskom odnosu prema životinjama. 'Zabranjeno je vođenje i nastupanje s posebno sputanim životinjama (npr. medvjedima)' (čl. 25), pri čemu se aludira na 'igra-mečka-show', ali istovremeno posebno sputane životinje nisu i one koje su, na ovaj ili onaj način, doista posebno sputane u cirkuskim priredbama, itd.
Uz to što se već prvi članak zasniva na izuzimanju (ne sve životinje, nego samo kralježnjaci, ali opet ne svi kralježnjaci), i drugi dijelovi zakona prečesto pribjegavaju 'osim-formulacijama'. No, to ovdje nije samo stvar pravne terminologije ili forme u kojoj se zakon mora pisati, nego je riječ o sustavnom samoponištavanju postavljenih zabrana, odnosno o njihovu prividnom postavljanju, što bi u nekom budućem zakonu trebalo izbjeći gdje god se to može. Tragikomično je to što posjednik životinje ne smije 'provjeravati oštrinu životinje na drugoj životinji, huškati jednu životinju na drugu, osim pri dresuri pasa Ministarstva unutarnjih poslova i vojske' (čl. 5.6) ili to što se životinja 'smije klati samo ako je prije iskrvarenja bila omamljena, osim ako se radi o klanju svinja, ovaca, koza, peradi, kunića i ugojene divljači za potrebe domaćinstva' čl. 10.1), dakle osim ako je riječ o životinjama koje se najčešće kolju. A ova dva primjera su samo najapsurdniji članci ovog 'osim-zakona'.
Što se pak tiče pokusa na životinjama, situacija je također daleko od zadovoljavajućeg. Iako je odjeljak XIII., koji govori o zaštiti životinja za pokuse i druga znanstvena istraživanja najopsežniji odjeljak zakona, i on je pun nepreciznosti i pravljenja kompromisa s onima koji vrše neopravdano mučenje životinja u znanstvene svrhe, o kojem na potresan način svjedoči, primjerice, Peter Singer u svojoj knjizi Oslobođenje životinja (Zagreb, 1998). Jasno je da je obuzetost naše civilizacije (prirodo)znanstveno-tehnološkim napretkom u potpunoj suprotnosti s abolicionističkim stavom kakvog dosljedno zastupa Tom Regan, koji u svome govoru The Torch of Reason, the Sword of Justice iz 1988. kaže: 'Naš zajednički cilj nije reforma ovog velikog zla, nego njegovo potpuno ukidanje! Ne želimo veće kaveze, nego prazne kaveze!' No, to što se u znanstvenom pogonu svakodnevno muče i ubijaju milijuni životinja bez ikakva razloga, za postizanje beznačajnih ciljeva, zahtijeva strože sankcioniranje pokusa na životinjama. Primjerice u hrvatskom je zakonu potpuno izostavljeno pitanje genetskih modifikacija životinja, koje jesu novo, ali i vrlo uznapredovalo područje zooeksperimenata, poticano prvenstveno ekonomskim razlozima (brži i jeftiniji uzgoj 'bolje' stoke).
Rupe u zakonu
Pitanje pokusa u nastavne svrhe formalno jest regulirano posebnim člankom (34), ali nije pokriveno kaznenim odredbama i nejasni su mehanizmi nadzora. Ipak, valja reći kako se sugerira izbjegavanje takvih pokusa i upotreba drugih znanstvenih pomagala, premda je i tu prisutan niz, svjesno ili propustom napravljenih, nepreciznosti ('rupa u zakonu'). Zabranjeno je korištenje životinja za pokuse u vojne i srodne svrhe, ali samo radi 'isprobavanja oružja, streljiva i pripadajućeg pribora' (čl. 30), iako je upotreba životinja u vojne svrhe kudikamo razvijenija, dok se pokusi sa životinjama u psihologijske svrhe ili u svrhu testiranja kozmetičkih proizvoda uopće ne spominju.
Zakon bi, dakle, najprije trebao jasnije definirati područja iskorištavanja životinja u znanstvene svrhe. Postoji barem pet glavnih područja: (a) nastava na studijima medicine, veterinarstva, farmacije, biologije i sl.; (b) pokusi u kojima se vrše testiranja na životinjama u svrhu iznalaženja i proizvodnje lijekova, razumijevanja nastanka i razvoja pojedinih bolesti, kao i za druge medicinske i farmakologijske svrhe; (c) pokusi u kojima se čine testiranja na životinjama u svrhu proizvodnje kozmetičkih i duhanskih proizvoda, te sredstava za čišćenje i održavanje kućanstva; (d) vojni eksperimenti (ispitivanje učinaka radijacije, vatrenog i kemijsko-biološkog oružja i sl.); (e) psihologijski eksperimenti: ispitivanje učinaka droge, alkohola, stresa i sl. U skladu s ozbiljnim upozorenjima o nesumjerljivosti rezultata velikog broja eksperimenata kod životinja s pretpostavljenim reakcijama kod čovjeka, te u skladu s dokazanim mogućnostima alternativnih metoda, kao i s obzirom na manju ili veću važnost pojedinih područja - pokuse bi trebalo smanjiti na najmanju moguću mjeru u svim navedenim područjima, a poželjno bi bilo da se postupno posve zabrane u točkama (a), (c), (d) i (e). U prvom koraku, a s obzirom na točku (b), trebalo bi odustajati od eksperimenata koji su na životinjama već obavljeni (i primjereno tome, umrežavati institucije koje čine, tj. činile su određene pokuse - u svrhu razmjene podataka o već obavljenim eksperimentima), te uvoditi i poticati razvoj alternativnih metoda (kompjutorske simulacije, filmovi, modeli, preparati itd.). Za očekivati je da bi prijedlog izmjene Zakona, koji bi ciljao na ovo, naišao na snažan otpor u znanstvenim krugovima. No, zakonodavci bi trebali uzeti u obzir ne samo imperativ napretka znanosti, nego, prije svega, interese životinja, koje posredno zastupaju zaštitari. Dakle, u pitanjima koja se tiču pokusa na životinjama, treba uskladiti barem četiri pozicije, a to su: ekstremna znanstvena, 'umjerena' znanstvena, 'realna' zaštitarska i ekstremna zaštitarska pozicija. Jedino plodotvorni dijalog između ovih pozicija, kakva nije bilo pri donošenju hrvatskog zakona o dobrobiti životinja, može predstavljati podlogu za dijalog između ljudi i životinja, odnosno, bez metaforike rečeno, za uzimanje u obzir interesa onih na koje se ovaj zakon prvenstveno odnosi.
Zakonodavci i zakonoprimci
Prva od zadaća, koju budući predlagači i donositelji jednog boljeg zakona moraju sebi postaviti, jest barem implicitno određivanje etičko-pravnog polazišta zakona. U tom smislu, na raspolaganju stoje četiri temeljne pozicije koje različito određuju tko/što zaslužuje moralno uvažavanje i odgovarajuća prava. To su: antropocentrična (svi i isključivo ljudi, odnosno sve i isključivo racionalne osobe), patocentrična (sva i isključivo osjećajna živa bića), biocentrična (sva i isključivo živa bića), te ekocentrična (sve što se nalazi u prirodi) pozicija. Za zakon koji treba regulirati prava životinja dolaze u obzir sve pozicije osim one antropocentrične, s obzirom da kriterije po kojima ljudsko biće zaslužuje temeljna prava - pravo na život, pravo da ne bude izlagano patnji i da ne bude iskorištavano u svrhe drugih ljudi - zadovoljavaju i životinje.
Na razini common sensea, moglo bi se reći da o temeljnim pravima životinja postoji konsenzus među ljudima, iako se to gotovo u pravilu odnosi na tzv. kućne ljubimce. Nedavni slučaj šokantne vijesti o uzgoju bonsai-mačaka - koja je zatrpavala mnoge e-mail adrese i koja je rezultirala masovnim potpisivanjem peticije protiv takvih postupaka, iako se vijest na koncu pokazala lažnom - pokazuje da životinje, kao podstanari ljudskoga svijeta, koji stanarinu plaćaju po visokoj cijeni, nisu potpuno zaboravljene. No, da bi se taj senzibilitet proširio na sve životinje i da bi postao moralno i pravno učinkovit, treba ga, kako sugerira Singer u svom Oslobođenju životinja, najprije politizirati, tj. učiniti stvar javnom, a zidove klaonica i laboratorija - da parafraziram poznatu animalističku tvrdnju - staklenima. U tim (idealnim, ali nadajmo se, ne utopijskim) uvjetima, ne bi bilo ni bonsai-mačaka, ni bonsai-zakonâ kao što je ovaj hrvatski. Dakle, zakonâ koji jedno veliko pitanje svode u nevjerojatno male dimenzije. Potreban je jednostavno zakon koji će imati u vidu to da treba služiti na korist i na dobrobit životinja kao zakonoprimaca, koja mora biti prepoznata i kao korist, odnosno dobrobit ljudi kao zakonodavaca.
Hrvoje Jurić, članak iz novina Zarez
![Kolinje [ 29.67 Kb ]](/data/image_2_2296.jpg "Kolinje [ 29.67 Kb ]")
