Iz knjige: Svi smo mi azilanti
O pasjem životu i pripitomljavanju ljudi (Jasna Grubješić)
„Ideja o prosvjetljivanju vlastita roda, a možda i ljudi, začela se za moga prvoga, kratkog i neugodnog boravka na selu, kad me je Šetačica privremeno ostavila kod poznanika u dvorištu jedne ružne pilane. U nju su na velika vrata ulazila divna stabla, a iz nje izlazile obične daske. Hoće li se nešto slično dogoditi i sa mnom, pitala sam se. Na što je Šetačica, koja čita moje misli (ili samo prepoznaje svoje), rekla da daske nisu obične i da će od njih nastajati divni kreveti, ormari, dječji stolovi, krevetići. A onda je dodala kako će samo na dan-dva skoknuti do mora. I da se ništa ne brinem. Brzo će natrag. Onda je odjurila. A ja sam se pitala što bi, i bi li uopće nešto, moglo nastati od mene.
Žuljao me teški lanac oko vrata što sam ga, unatoč obećanju koji je vlasnik pilane dao Šetačici, dobivala svaku večer. Doduše tek nakon cjelodnevne jurnjave s kozama i s još dva psa koji se uopće nisu žalili na lanac. Kad sam ih upitala zašto se ne žale, rekli su mi da im je tako oduvijek. Dan-noć. Danju sloboda, noću lanac. To je dobro, rekli su mi. Neki psi su stalno na lancu. Danju i noću. I to na kratkom, najkraćem.
Tome što sam saznala od novih pasjih poznanika nisam se mogla načuditi. Ali, tek kad su mi o svojoj sudbini progovorile i ostale životinje s farme – dvije krave (pomireno), tri svinje (uzrujano), desetak koza (šapćući, da ne čuju kozlići) i tridesetak kokica (jedne nervozno trčkarajući amo-tamo, a druge pokrivajući perjem piliće) shvatila sam da doista pretjerujem. I tako sam pomireno prihvatila lanac i sudbinu dan-noć.
Jer, postalo mi je jasno da je jedno borba protiv lanca, a drugo borba protiv lonca, za život. Za sve životinje, zaključila sam tada, ne mogu učiniti ništa. Bar zasad. Mogu li i koliko učiniti za svoj pasji rod, imala sam vremena smišljati najprije tih nekoliko noći na lancu. A onda poslije kod kuće. Još noćima su mi misli o nepravdi prema psima i drugim životinjama ometale san pa sam jedne takve besane za puna mjeseca, čvrsto odlučila – pripovijedat ću. O onome što sama znam i što sam o pasjim nevoljama čula od Šetačice, od drugih ljudi i od pasa.“
O autorici
Pasa se u ranoj mladosti bojala, tada je očvrsnula iz pedagoških razloga - da kćeri bude dobar primjer. Jednu neumjerenost zamijenila je druga. Sada ih voli možda malo previše. U njezinu domu uz šest pasa živi devet mačaka, jedna golubica bez krila, dvije stare kornjače ljeti te povremeno druge životinjice zatečene u nevolji. Shvativši da bi pasje nevolje, iz pasje perspektive, ljudi mogli najbolje sagledati uz pomoć pisane riječi, odlučila je - nakon što je knjige samo prevodila i uređivala – da će, zajedno sa svojom kujicom Buckom, jednu i napisati.
