Činjenice protiv lova
Vrijeme je za prirodu bez lova!
Većina odbija povjerovati, ali njemačke šume kriju krvavu stvarnost: 320.000 lovaca svake godine ubije pet milijuna divljih životinja. Pet milijuna životinja godišnje – to je 13.700 svakoga dana, 570 svakoga sata, gotovo 10 životinja svake minute. Svakih 6 sekundi jedna životinja umre od ruke lovca.
U mnogim se slučajevima uopće ne može govoriti o 'brzoj smrti': srne i divlje svinje često su samo nastrijeljene, pri čemu dum-dum meci uzrokuju krvarenje teško ozlijeđenih životinja u bijegu te nekontrolirano pražnjenje sadržaja crijeva. Potraga za ozlijeđenom životinjom često traje satima ili čak danima i životinja skončava uz strahovite patnje. Klopke često osuđuju lisice i kune, ali i pse i mačke, na višednevnu bitku protiv smrti – ili stvaraju invalide, primjerice lisice i mačke ostale bez noge. Cjelogodišnji lov na lisice neminovno vodi tome da u svibnju i lipnju bezbroj mladih lisica umire od gladi i žeđi jer su majke koje su ih dojile ustrijeljene. U žrtve lovčeve razonode ubraja se i 100.000 kućnih životinja godišnje, kao što su mačke i psi, koji umiru u zamkama ili su ustrijeljeni. Mačke su omiljeni mamac za lisice. Besmislica o lovcima kao zaštitnicima prirode široko je ukorijenjena. Znanstvene studije potvrđuju samoregulaciju u prirodi. Također, iskustva u velikim europskim nacionalnim parkovima pokazuju: priroda i životinje u mnogo su boljem stanju bez lova!
Lov: drugi najveći neprijatelj vrsta
Budućnost vrsta slovi kao visoko ugrožena. Mnoge biljne i životinjske vrste koje su prije samorazumljivo postojale danas se viđaju vrlo rijetko ili su u potpunosti izumrle. Otprilike je polovica srednjeeuropskih vrsta ugrožena. Crvene liste iz godine u godinu postaju sve duže. Iz njih proizlazi da je zaštita vrsta u posljednjih 30 godina sve neuspješnija, usprkos bezbrojnim naporima zaštitnika prirode i životinja.
Renomirani evolucijski i ekološki biolog prof. dr. Josef Reichholf, zaposlen u Državnoj zoološkoj zbirci u Münchenu, profesor na obama münchenskim sveučilištima, došao je u svojim dugogodišnjim istraživanjima do zaključka da je lov – nakon industrijskog gospodarstva – drugi najveći neprijatelj vrsta.
Je li točno da moramo štititi šumu od srna, kako tvrde lovci? Moramo li masovno poubijati gavranove da bismo zaštitili druge ptice stalno nastanjene na tom području? Prof. dr. Reichholf to negira, jer 'priroda mijenja prirodu, to je dinamičan proces'. Ona se sama regulira i vrste se sasvim prirodno prilagođavaju promjeni klime ili životnog prostora. Znanstvenik u tom smislu upućuje na to da je u njemačkom gradu s najviše stanovnika, Berlinu, otkrio iznimno veliku raznolikost životinjskih vrsta. U Berlinu su se udomaćile životinje koje su u prirodi zbog lova (gotovo) sasvim nestale. To vrijedi i za druge njemačke velike gradove (München, Hamburg, Köln itd.).
Izvor: Josef H. Reichholf: Budućnost vrsta – nova ekološka iznenađenja
Verlag C.H.Beck, München, 2005.
Nema znanstveno utemeljenih razloga za lov
Još je nekoliko renomiranih znanstvenika u znanstvenim publikacijama jasno potvrdilo apsurdnost lova. Prof. Carlo Consiglio u studiji 'O besmislenosti lova' dokazuje da nema ni najmanjeg znanstvenog opravdanja za lov.
Prof. Consiglio na gotovo 300 stranica, uključujući mnoge tablice, grafikone i objašnjenja, egzaktno dokazuje kako je došao do toga rezultata. Tako nema ni jednog opravdanog razloga za ubijanje divljih životinja. Prof. Consiglio pritom negira postavke na kojima lovci i upravitelji lovačkih društava temelje svoj legitimitet.
'Selektivno ubijanje' – relikt iz doba nacizma
U njemačkom zakonu o lovu istaknut je pojam 'selektivno ubijanje'; naime, radi se o odavno nadiđenom reliktu iz doba nacizma koji nije u suglasju s rezultatima najnovijih bioloških istraživanja. Državni zakon o lovu u temeljnim se odrednicama oslanja na zakon o lovu iz 1934., iz doba Trećeg Reicha, a odobrio ga je Hermann Göring, Hitlerov glavni vođa lova. U zapadnom dijelu Njemačke državni zakoni o lovu stupaju na snagu između 1949. i 1950. godine koji se u temeljnim odredbama slažu s nacionalsocijalističkim zakonom o lovu; lovački običaji i orijentiranost na trofeje nisu se promijenili. (Usp. Klaus Maylein, Lov i lovci u modernom društvu – ambivalentnost i nužnost?)
U njemačkim šumama i poljima ne vrijede ni moderna mjerila zaštite prirode i životinja nego lovačka tradicija iz doba Göringa. Rašireno uništavanje životnog prostora i izumiranje vrsta kao i rastuća svijest stanovništva o zaštiti prirode i životinja zahtijevali su nove zakone još prije 60 ili čak 70 godina.
Više nema opravdanja za lov na lisice
Uspjesi u cijepljenju protiv bjesnoće i trakavice
U Njemačkoj lov na lisice traje cijele godine, nema lovostaja. Budući da lisice nisu jestive i teško ih je prodati na tržištu, njihovi su leševi brzo odbačeni na smetlište. Takav nemilosrdni lov na lisice lovci u javnosti pokušavaju opravdati dvama argumentima: navodnom zaštitom stanovništva od bjesnoće i trakavice. Kvaka je u tome da Njemačka od 2008. godine po međunarodnim kriterijima Svjetske organizacije za zdravlje životinja slovi kao zemlja u kojoj nema bjesnoće.
(Izvor: Liječnički list, 7. kolovoza 2008.)
Najkasnije od početka 2010. godine istraživanje znanstvenog centra Weihenstephan Tehničkog sveučilišta München smješta argument o opasnosti od lisičje trakavice u područje lovačkih priča.
Znanstvenici su dokazali da cijepljenje (dosljedno izlaganje malim količinama uzročnika zaraze) dugoročno može smanjiti rizik od zaraze na minimum. Projektom u Strarnbergu broj zaraženih lisica u manje od godinu dana spustio se ispod 3%.
(Izvor: Objava za tisak Znanstvenog centra Weihenstephan TU München, siječanj 2010.)
Već prethodnih godina istraživači su uvijek iznova upućivali na to da je strah od lisičje trakavice pretjeran. Prema Institutu Robert Koch, u Njemačkoj se godišnje prosječno pojavi manje od 20 potvrđenih slučajeva zaraze. Profesor Peter Kern koji koordinira Europski registar ehinokoka u kojem su dokumentirane sve infekcije lisičjom trakavicom upućuje na to da čovjeku najveća opasnost zaraze prijeti od psa, a ne od lisice. (Izvor: Kölner Stadtanzeiger, 14. lipnja 2009.)
Nema ni jednog znanstvenog dokaza za to da lov može smanjiti opasnost od lisičje trakavice. Isto je i s bjesnoćom – samo cijepljenje dovodi do uspjeha, a studije su pokazale da lov na lisice može djelovati kontraproduktivno i pridonijeti širenju bjesnoće.
Može se zaključiti da nema opasnosti od zaraze stanovništva bjesnoćom i lisičjom trakavicom, već tzv. zaštita stanovništva lovcima služi samo kao opravdanje za njihov 'hobi'.
Više lova dovodi do povećanja broja divljih svinja
Godinama sve novine pišu o prevelikom broju divljih svinja. Iako je u Njemačkoj ustrijeljeno toliko divljih svinja koliko ih nije ubijeno od 30-ih godina prošlog stoljeća, broj divljih svinja i dalje se povećava. Je li rješenje problema prekobrojnosti divljih svinja u ubijanju još više životinja? Ili je pak problem u intenzivnom lovu na divlje svinje? Jer zvuči paradoksalno: što je intenzivniji lov na divlje svinje, to se brže povećava njihov broj. Znanstvenici stalno ukazuju na tu povezanost. Do tog rezultata došla je i recentna dugoročna francuska studija: intenzivan lov divljih svinja vodi većem stupnju reprodukcije i stimulira plodnost divljih svinja.
Znanstvenici oko Sabrine Servanty u razdoblju od 22 godine usporedili su povećanje broja divljih svinja na šumskom području departmana Haute Marne, u kojem je izlov bio intenzivan, sa šumskim područjem u Pirinejima u kojem je izlov bio manje intenzivan. Rezultat je objavljen u uglednom časopisu 'Journal of Animal Ecology': u područjima intenzivnijeg lova plodnost divljih svinja bitno je veća nego u područjima u kojima gotovo da i nema lova. Nadalje, pri intenzivnom izlovu zrelost jedinki nastupa mnogo ranije – na kraju prve godine života – tako da su jedinke reproduktivno zrele mnogo ranije nego je to uobičajeno. I prosječna težina netom spolno zrele divlje svinje niža je pod uvjetima intenzivnog lova. U područjima u kojima ima manje lova povećanje populacije divljih svinja neupitno je manje, reproduktivna zrelost nastupa kasnije te je i prosječna težina jedinke tada veća. (Usp. Servanty et alii, Journal of Animal Ecology, 2009.) Ovom studijom dokazano je da povećanje populacije divljih svinja ne uzrokuje samo veća količina raspoložive hrane, nego i intenzivan lov.
Norbert Happ, najpoznatiji njemački stručnjak za divlje svinje – i sâm lovac – obznanjuje: 'sami smo krivi za povećanje broja divljih svinja'. Za eksplozivno povećanje populacija divljih svinja lovci su sami odgovorni: 'Nesređeni društveni odnosi u zajednici divljih svinja i povećanje potomstva isključivo su posljedica lovačke prakse.' (U lovačkom vjesniku Wild und Hund, 23/2002.)
I lovočuvar Gerold Wandel upozorava na problem lova: 'Divlje su se svinje uistinu sposobne obraniti! Štite se nevjerojatnom dinamikom razvoja protiv pogrešnih odnosa među različitim dobnim skupinama.' (Jagdzeitung PIRSCH 1/2004.)
Lovom se populacija divljih svinja povećava brže nego pod utjecajem prirodnih uvjeta, misli i prof. dr. Josef H. Reichholf koji vodi odjel kralješnjaka u Zoološkoj zbirci Münchena. Ako je u nekom području tijekom lova koji se održava prije svega ujesen i zimi, ubijeno mnogo životinja, ostat će više hrane za preživjele životinje. 'Životinje koje su preživjele brže se razmnožavaju', kaže Reichholf. (Süddeutsche Zeitung, 28. siječnja 2009.)
Biolozi: priroda i životinje sami se reguliraju
Kad lovci žele u javnosti opravdati svoj krvavi hobi, stvaraju strašne scenarije o uništavanju šuma zbog brštenja. (Više: Schäden durch Wildtiere? [Šteta koju stvaraju divlje životinje?])
Paradoksalno, srne i jeleni uopće se ne pojavljuju u izvješću o štetama u šumi savezne vlade – kao uzrok uništavanja šuma umjesto toga navedeni su onečišćenje zraka i kiselo tlo zbog visokog udjela nitrata nastalih kao nusprodukt industrijskog gospodarstva i masovnog uzgoja životinja (emisija amonijaka).
Sve više biologa koji se bave divljim životinjama prihvaća znanstveno utemeljeno tumačenje da životinje same najbolje reguliraju populaciju, a prekomjernost populacije nastaje kad su određene životinjske vrste ugrožene lovom. Lovci prije svega misle na jelene kojima pripisuju najveće uništavanje polja i šuma.
Shvaćanje da se prava mjera u populaciji divljih životinja postiže sama od sebe zastupa i prof. dr. Josef Reichholf: 'Prava mjera u populaciji divljih životinja može se u potpunosti prirodno stvoriti kad životinje (primjerice jeleni) nisu izložene lovu i umjetnom hranjenju koje provode lovci.' (Süddeutsche Zeitung, 28. siječnja 2009.)
Ekološke studije utemeljene na terenskom istraživanju pokazale su da životinje imaju unutarnji mehanizam za regulaciju rasta populacije: ta se regulacija ne ostvaruje lovom. Ako populaciji prijeti prekobrojnost, smanjuje se stopa nataliteta. U onim dijelovima Europe u kojima je lov zabranjen, primjerice u talijanskim nacionalnim parkovima, švicarskom nacionalnom parku i na grčkom otoku Tilosu, nikad dosad nije utvrđena prekobrojnost populacije. U gotovo svim ostalim zemljama svijeta lov je zabranjen u područjima gdje je priroda posebno zaštićena, a ni ondje nije došlo do prekomjernog rasta populacije. Ragnar Kinzelbach, zoolog sa Sveučilišta Rostockum, uvjeren je: 'Lov je pretjeran. Kad bi se ukinuo, stanje populacije i okoliša samo bi se reguliralo.' (Süddeutsche Zeitung, 28. siječnja 2009.)
Istraživanja: pomlađivanje šuma pomoću jelena
Kad je riječ o životinjskom brstu dr. Hans Hertel iz Natural Sciencea upućuje na dva zanimljiva istraživanja švicarskog istraživačkog centra za šume, snijeg i krajolik iz Birmensdorfa, koja su provedena u švicarskom nacionalnom parku. Rezultat: jeleni pridonose pomlađivanju šuma i raznolikosti vrsta. Brstom se višestruko povećava broj pupoljaka na stablu.
1. istraživanje: raznolikost vrsta se povećava
Prvim istraživanjem proučavalo se papkare i vegetaciju u švicarskom nacionalnom parku između 1917. i 1997., odnosno utjecaj prirode na biljnu raznolikost. Dobiven je sljedeći rezultat: iako je od početka 20. stoljeća ustanovljeno povećanje populacije jelena, količina hrane u nacionalnom parku teoretski bi bila dovoljna i za pet do deset puta više jelena. Isto kao i životinje, i broj biljaka znatno se povećao u promatranom razdoblju od 50 do 80 godina. K tome, na pašnjacima koji su bilo izloženi paši povećala se raznolikost vrsta. Usprkos rastućoj populaciji crvenih jelena, zbog zabrane lova raste i oporavljena površina šume i pašnjaka.
2. istraživanje: 30 puta više pupoljaka kao rezultat brsta
Drugo istraživanje o značenju papkara za životni prostor nacionalnog parka, odnosno za količinu dostupne hrane i pomlađivanje šuma, pokazuje da, usprkos rastućoj populaciji jelena, broj brštenih stabala viših od 150 cm na 100 m2 naglo raste. Na brštenim područjima pronađeno je prosječno osam puta više pupova stabala po kvadratnom metru nego na područjima na kojima se više ne brsti i oko 30 puta više nego na područjima koja nisu bila izložena brstu. Čini se da jeleni omogućavaju, a ne sprečavaju pomlađivanje i širenje šuma. To potvrđuju i usporedbe s rezultatima stare analize zraka i dugoročna istraživanja na kontinuirano promatranim područjima. Potonje pokazuju da se šuma usprkos relativno velikoj populaciji jelena tijekom posljednjih stoljeća uspješno održava.
(Izvor: dr. Hans Hertel, Über Sinn und Unsinn des Jagens. In: The Journal of Natural Science 5/2000.)
Pojedinci se moraju prilagoditi uvjetima prirode
Viši sud u Karlsruheu odlukom od 6. travnja 2010. (Az.:12 U 11/10) izričito je utvrdio da nema zakona prema kojemu bi država bila obavezna štititi svoje građane od štete koju prouzroče životinje koje žive u divljini. Stvar je pojedinca prilagodba uvjetima koji vladaju u prirodi. Budući da je u tom pogledu zakonska regulativa u Njemačkoj jednoglasna, viši sud nije dopustio reviziju odluke.
Lovci uništavaju prirodu
Prema procjenama udruženja za zaštitu okoliša, između tri i četiri tisuće tona olova godišnje završi u prirodi zbog lova. 30% emisije olova u tlo prouzročilo je streljivo korišteno u lovu.
(Izvor: www.umweltdaten.de/wasser/themen/stoffhaushalt/blei.pdf, S. 15)
Olovo je teški metal i ne samo da okrutno ubija životinje nego i kemijskim promjenama dospijeva u hranidbeni lanac u prirodi te konačno završava u tlu, pitkoj vodi i žitaricama. Više od tri milijuna životinja godišnje skonča pod kišom metaka lovaca, među njima i tisuće močvarnih ptica. Ćorcima 30% ptica nije direktno ubijeno, nego ozlijeđeno, što nije u skladu s državnim planom za zaštitu životinja.
80% Nijemaca je protiv lova
Prema anketama, više od dvije trećine njemačkog stanovništva kritično je prema lovu ili ga uopće ne odobrava.
U anketi objavljenoj u listu 'Welt am Sonntag' o tome što bi Nijemci zabranili kada bi mogli, lov se našao na četvrtom mjestu, odmah iza pokusa na životinjama, dječje pornografije i reklamiranja cigareta. (Citirano prema Komitee gegen den Vogelmord, 1999.). 1996. HÖRZU je objavio jednu studiju: '71% svih Nijemaca (između 16 i 60 godina) protivi se lovu.' (HÖRZU 37/1996.)
2002. jedna reprezentativna anketa došla je do sljedećeg rezultata: 68% ispitanika misli - 'država bi trebala zabraniti lov na divlje životinje kao oblik rekreacijskog sporta'. Nadalje, 12% ispitanika je za generalnu zabranu lova. 13% je za to da vlasnici zemljišta imaju pravo odlučiti hoće li se na njihovu posjedu loviti ili ne. Samo 3% kaže: 'definitivno sam protiv zabrane lova'. (GEWIS-Institut, 29. srpnja 2002.)
Prema anketi EMNID-a od 10. rujna 2003., 78% ispitanika smatra da je lovačko ubijanje životinja uistinu pogrešno. Još jedna anketa EMNID-a, od 9. rujna 2004., kaže: 76,3% Nijemaca kritički se postavlja prema lovu ili mu se protivi.
![Lov u Hrvatskoj [ 98.02 Kb ]](/data/image_3_5960.jpg "Lov u Hrvatskoj [ 98.02 Kb ]")
