Postupanje prema životinjama u Hrvatskoj
Udruga Prijatelji životinja kao najveća udruga u Hrvatskoj, koja se od 2001. godine bavi zaštitom i pravima životinja, uočila je niz problema koje treba riješiti kako bi se poboljšala zaštita životinja u Hrvatskoj.
Prijatelji životinja pokušali su, kao dio radne skupine u Ministarstvu poljoprivrede, utjecati svojim primjedbama i prijedlozima na donošenje naprednog Zakona o zaštiti životinja koji je na snazi od 2007. godine. Usprkos nekim pozitivnim odredbama, brojni prijedlozi Udruge nisu uvaženi, a mnoge odredbe Zakona ne provode se.
U Hrvatskoj postoji nekoliko skloništa koje vode neprofitne udruge i takva skloništa, u kojima nema usmrćivanja životinja, jedina su prava skloništa. Nažalost, većinu registriranih skloništa za nezbrinute životinje čine bivši veterinarsko-higijenski servisi (tzv. šinteraji) ili veterinarske stanice, koji ne ispunjavaju uvjete propisane zakonom i podzakonskim aktima, rade pod sumnjivim okolnostima, ne vode evidencije i nisu transparentni. Često postoji i opravdana sumnja da pse ubijaju ubrzo nakon hvatanja, ne čekajući čak ni zakonski propisan rok od 60 dana, ne oglašavajući njihovo udomljavanje i ne dopuštajući predstavnicima udruga uvid u broj ulovljenih i udomljenih pasa te pruženu veterinarsku skrb. Postojanje tih skloništa omogućava bolje prikrivanje postupanja prema psima jer ih ubijaju daleko od očiju javnosti, a njihovo postojanje služi samo kao način da se formalno ispuni zakonski zahtjev za izgradnjom skloništa.
Iako je Zakonom o zaštiti životinja propisano da jedinice lokalne samouprave moraju izgraditi skloništa, rok za to odavno je prošao, a nitko ne snosi nikakve sankcije zbog neosnivanja skloništa jer zakonodavac nije propisao kazne u slučaju da jedinice lokalne samouprave krše Zakon. Također, lokalne zajednice, osim trenutno pozitivnog primjera Zagreba, nisu niti organizirale informativne centre i programe kastracije i udomljavanja životinja te edukacije građana.
Primjer kršenja Zakona zbog neosnivanja skloništa je grad Split koji s prigradskim naseljima broji gotovo 300.000 stanovnika. Usto, Splitsko-dalmatinska županija najveća je županija u Republici Hrvatskoj i jedna od najgušće naseljenih, sa šesnaest gradova i 39 općina. Uzmimo u obzir i da se tijekom ljeta njezino stanovništvo zbog turizma barem dvaput poveća. Usprkos tomu, u cijeloj županiji ne postoji nijedno sklonište za životinje.
To pokazuje da lokalne zajednice ne shvaćaju dovoljno ozbiljno provedbu Zakona, odnosno mnoge nisu niti krenule u ispunjavanje uvjeta koji su im propisani Zakonom o zaštiti životinja. Pokazalo se da se često ne radi o nedostatku novca, već jednostavno o zanemarivanju nečega zbog čega niti ne mogu biti kažnjene. Također, lokalne zajednice ne uviđaju da su one dužne provoditi zakonske odredbe - da se prema napuštenim životinjama trebaju odnositi kao i skrbnici prema svojim životinjama, da su one njihova odgovornost, da trebaju provoditi i programe kastracije itd. Često se opravdavaju ugovorom koji imaju s nekim od skloništa, bivših veterinarsko-higijenskih servisa, iako time ne ispunjavaju sve uvjete i obaveze koje im nalaže Zakon.
Često se događa i da rješenje nadležnog ministarstva dobiju tzv. skloništa koja nemaju zadovoljavajuću karantenu i ne zadovoljavaju druge uvjete, a s druge strane, pred neprofitne udruge za zaštitu životinja postavljaju se veliki zahtjevi kako bi dobile rješenje za rad i financiranje skloništa od grada, odnosno jedinice lokalne samouprave. Dobar primjer je grad Osijek u kojemu je gradska uprava sklopila ugovor s profitnom organizacijom kojoj je temeljem ugovora višestruko porasla dobit, grad je izgubio golemu količinu uloženog novca svojih građana, a učinilo se iznimno malo glede zbrinjavanja životinja i provedbe Zakona o zaštiti životinja. S druge strane, u istome gradu djeluje neprofitna organizacija koja je dobila višestruko manja sredstva od grada i odradila nekoliko puta veći posao glede zbrinjavanja, oglašavanja, udomljavanja životinja, edukacije građana i sprječavanja napuštanja, odnosno za puno manje novaca je kvalitetnije i pravilnije provodila Zakon o zaštiti životinja, pomažući cijeloj zajednici. Ovaj primjer jasno pokazuje kako veterinarske i druge organizacije sklapaju milijunske ugovore s gradovima i zarađuju na patnji životinja.
Prijatelji životinja smatraju da bi se Zakonom o zaštiti životinja trebalo propisati da sva skloništa moraju biti neprofitnog karaktera, čime bi dobrobit životinja bila na prvome mjestu, te bi se provodili već propisani programi zbrinjavanja, oglašavanja, udomljavanja i edukacije.
Velik problem je i nedostatak informacijskih centara za napuštene i izgubljene životinje koji su propisani Zakonom o zaštiti životinja, a osnovao ga je jedino grad Zagreb. Njihov posao je podatke o životinjama dati na uvid javnosti, ostalim skloništima za životinje na području Republike Hrvatske i nadležnom tijelu. Ipak, nijedan grad u Hrvatskoj, odnosno jedinica lokalne samouprave, nisu kažnjeni zbog neispunjavanja zakonske obaveze organiziranja informacijskog centra.
Također, na državnoj razini nema nikakve evidencije koliko se pasa godišnje udomi, a koliko usmrti u skloništima, niti je rad skloništa dovoljno transparentan.
Iako je napuštanje životinja kažnjivo novčanom kaznom do 15.000,00 kuna, sankcioniranje napuštanja životinja svedeno je na rijetke pojedinačne slučajeve. Zbrinjavanje i udomljavanje životinja često je prepušteno građanima ili udrugama koje to nisu dužne raditi, ali to čine iz humanih razloga. Ostavljene životinje umiru na ulici od gladi, žeđi, visokih ili niskih temperatura, stradavaju pod kotačima automobila ili od posljedica zlostavljanja nasilnih pojedinaca i lovaca.
Osim što lokalne zajednice ne provode Zakon o zaštiti životinja, nedostaju pravilnici i drugi podzakonski akti za čije je donošenje davno prošao rok, ne postoje specijalizirani inspektori za zaštitu životinja, a prijave veterinarskim inspekcijama često ostanu bez odgovora i reakcije, što obeshrabruje građane i ne motivira ih na prijavljivanje napuštanja i zlostavljanja životinja te pobuđuje sumnju u djelotvornost pravnog sustava.
Iako puno građana ima pse i mačke kao kućne ljubimce, u Hrvatskoj je postupanje prema njima daleko od civiliziranog odnosa prema životinjama. Osim što mnogi ne cijepe i mikročipiraju pse, iako je to zakonska obaveza, nema ni programa kastracije pa su česti slučajevi bacanja neželjenih životinja na cestu gdje lutaju napuštene, izložene svim pogibeljima, glad i žeđi. Slučajevi napuštanja, zanemarivanja, zlostavljanja i ubijanja pasa svakodnevna su pojava na koju burno reagiraju građani i udruge za zaštitu životinja, ali nadležne institucije rijetko sankcioniraju prekršitelje i zlostavljače, i to najčešće što manjom, tek simboličkom kaznom. Najveća kazna za mučenje i ubijanje životinja je godina dana zatvora, odnosno dvije godine ako je nedjelo učinjeno iz koristoljublja, no nitko dosad nije odslužio toliku kaznu.
Psi na lancu koji im se često ureže u vrat i stvara bolne rane uobičajena su pojava i normalna slika Hrvatske, osobito u ruralnim i prigradskim naseljima. Ne postoji zakonska zabrana držanja pasa na lancu nego gradovi svojim odlukama tek propisuju minimalnu dužinu lanca, tako da komunalno redarstvo i inspekcije ne reagiraju na takve pritužbe građana.
U selima i pokraj lovišta lovci nekažnjeno ubijaju pse i mačke, ponekad i kada su one unutar vlastitog ograđenog dvorišta, iako je to zabranjeno zakonom, no oni si dopuštaju vrlo slobodno tumačenje zakona. Lovački lobi u Hrvatskoj izuzetno je jak jer su i visokopozicionirani političari lovci, tako da se iživljavanje lovaca nad psima tolerira pod izgovorom da pas nije bio na vodilici (iako je skrbnik psa u šetnji nekoliko metara udaljen od psa) i sl.
Poseban problem su romska naselja, osobito u Međimurskoj županiji, gdje se psi nekontrolirano razmnožavaju, a programa kastracije i edukacije ima još manje nego u ostalim dijelovima Hrvatske. Psi, mačke i ostale životinj prodaju se i po tržnicama i sajmovima, pri čemu nema nikakve kontrole inspekcije, iako je to zabranjeno zakonom.
Unatoč velikome broju napuštenih pasa, s druge strane psi se u uzgajivačnicama proizvode u velikim količinama, kuje umiru jer su strojevi za rađanje, a kontrola uzgoja i trgovine životinjama jako je slaba. Dokaz tomu je i to što još nije donesen Pravilnik o držanju životinja u pet shopovima, iako oni niču na sve strane. Psi se u velikome broju i krijumčare iz Mađarske i drugih država, ali tome se teško ulazi u trag jer nema sustavne kontrole.
Iako su borbe pasa, zahvaljujući zahtjevima udruga za zaštitu životinja, zabranjene zakonom, one se i dalje održavaju ilegalno, a slučajevi uhićenja organizatora borbi i onih koji sudjeluju u klađenjima mogu se u proteklih desetak godina nabrojati na prste jedne ruke.
Usprkos zahtjevima udruga za zaštitu životinja, u Hrvatskoj nije osnovana policija za životinje, odnosno inspekcija za zaštitu životinja koja bi se specijalizirala za zaštitu životinja, učinkovito provođenje zakona i sankcioniranje zlostavljača. Zakonska zaštita životinja prepuštena je veterinarskoj i stočarskoj inspekciji, koje već postupaju po drugim zakonima i pravilnicima i zaštita životinja im je tek usputna, manje važna djelatnost, te policiji koja podnosi prijave Općinskom državnom odvjetništvu, no u sudskim postupcima zlostavljači uglavnom dobiju tek simboličke kazne. Najveći problem u zaštiti životinja je neprovođenje zakona i nedostatno sankcioniranje prekršitelja, makar i simbolično malim kaznama koje su propisane.
Udruga Prijatelji životinja vodi Mrežu protiv napuštanja životinja koja koordinira rad ostalih udruga i radi sponu s lokalnim i državnim institucijama. U Hrvatskoj bi se moglo puno više napraviti za životinje kada bi bilo više dobre volje i učinkovitosti rada državnih institucija te novaca.
Zbog tobožnje tradicije u nekoliko sela Dalmatinske zagore, u Hrvatskoj su i dalje dopuštene borbe bikova, iako Zakon o zaštiti životinja zabranjuje huškanje i poticanje agresivnosti kod životinja. Veliki napori udruge Prijatelji životinja da se ova primitivna praksa zabrani zakonom nisu naišli na razumijevanje zakonodavaca i Ministarstva poljoprivrede.
Također, i dalje je dopušteno obredno klanje bez omamljivanja od strane vjerskih zajednica. Za Hrvatsku je specifičan i običaj kolinja, klanja svinja po dvorištima, koji se također opravdava tradicijom – klanje provodi domaćin kuće ili bilo tko drugi, a nema kontrole veterinarske inspekcije provodi li se pritom zakonom propisano obavezno omamljivanje životinje. Neovisno o zakonskim propisima, najučinkovitiji način zaštite životinja od klanja je prehrana bez mesa i ostalih namirnica životinjskog podrijetla, tako da Prijatelji životinja intenzivno educiraju i pružaju informacije o prednostima veganske prehrane za zdravlje, okoliš, životinje i smanjenje gladi u svijetu.
Zakonom o zaštiti životinja zabranjeno je uzgajati životinje u svrhu proizvodnje krzna, no kako je u trenutku stupanja Zakona na snagu proglašeno prijelazno razdoblje od 10 godina, odredba stupa na snagu 1. siječnja 2017. Istraživanja javnoga mnijenja pokazala su da 73,7% građana Hrvatske podržava zabranu uzgoja životinja za krzno u Hrvatskoj i stoga nema opravdanja za ovako veliko odlaganje provedbe ove etički i civilizacijski važne odredbe.
Iako je Zakonom o zaštiti životinja propisano osnivanje Etičkog povjerenstva, u čijem bi sastavu trebali biti i predstavnici udruga za zaštitu životinja, a koje će davati mišljenja na zahtjeve za obavljanje pojedinih pokusa, ono od 2007. godine još nije počelo s radom. Pokusi na životinjama u Hrvatskoj provode se bez ikakve kontrole civilnih udruga, što je jako loše, s obzirom na to da je upravo udruga Prijatelji životinja 2005. godine u poznatoj 'aferi beagle' razotkrila nelegalne pokuse na psima na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu, što je rezultiralo oslobađanjem pasa i njihovim udomljavanjem.
Osim Etičkog povjerenstva, Zakonom je propisano i osnivanje Povjerenstva za zaštitu životinja u čijem sastavu su također predstavnici udruga za zaštitu životinja, a koje za svrhu ima aktivan rad na daljnjem unaprjeđivanju zakonodavstva vezano uz zaštitu i prava životinja u Hrvatskoj. To povjerenstvo još nije niti osnovano do kraja, a kamoli da bi počelo s radom.
Velik problem je i držanje životinja u zoološkim vrtovima. Osim što pojedinci profitiraju držanjem životinja u bijednim uvjetima u improviziranim zoološkim vrtovima na više mjesta u Hrvatskoj, najveći problem je gradski zoološki vrt u Splitu. U splitskom zoološkom vrtu životinje egzistiraju u teškim i neadekvatnim uvjetima nad čime se već godinama zgražaju i domaći posjetitelji i turisti. Iako su gradske vlasti najavile zatvaranje tog zoološkog vrta, posjetitelji i dalje promatraju patnju životinja.
Da je Zakon o zaštiti životinja često samo mrtvo slovo na papiru dokazuje i činjenica da Ministarstvo poljoprivrede, koje donosi i predlaže zakonske propise koji se tiču zaštite životinja, ne informira uvijek udrugu Prijatelji životinja i ostale udruge za zaštitu životinja o izmjenama zakona koje se tiču zaštite životinja, čime im onemogućuje predlaganje odredbi koje su u domeni njihova djelovanja i poznavanja situacije 'na terenu'. Smatramo da se ignoriranje udruga civilnoga društva i nedostatak dijaloga s njima loše odražava na ukupnu razinu zaštite životinja u Hrvatskoj, osobito s obzirom na velik problem neprovođenja zakona, pri čemu su i dalje najveći gubitnici životinje.
Objavljeno: ožujak 2015.