Priča o Lu
U prvim danima odbijala je piti vodu, bilo ju je strah približiti se posudi s hranom. Gotovo 24 sata nije imala fiziološke potrebe. Noćima je imala noćne more, trzala se i gušila. Odlazak u šetnju bio je težak.
Lu je jedna od beagleova spašenih od pokusa na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu. Zahvaljujući aktivistima udruge Prijatelji životinja i senzibiliziranim medijima doznali smo za taj nesretni slučaj stravičnog mučenja životinja. 21. srpnja 2005. godine udomili smo psa koji je dotad bio samo broj.
Prvi dani prolazili su u dobivanju našeg povjerenja i upoznavanja za Lu do tada novog i sasvim drugačijeg svijeta. U prvim danima odbijala je piti vodu, bilo ju je strah približiti se posudi s hranom. Gotovo 24 sata nije imala fiziološke potrebe. Noćima je imala noćne more, trzala se i gušila. Odlazak u šetnju bio je težak. Prva prepreka su bile stepenice kojih se je bojala, a nije mogla niti silaziti niti se uspinjati po njima, s obzirom da joj je nedugo prije udomljavanja bila slomljena zadnja desna noga i ugrađena joj je titanova pločica. Nosili smo ju na rukama kroz haustor. Kada smo je spustili na beton ispred ulaza nije se ni pomaknula - samo je stajala kao da je plišani pas. Gestikulacijom smo je uspjeli naučiti da shvati riječ 'dođi'.
Trava, koja je sastavni dio života gotovo svake kopnene životinje, za Lu je bila potpuna nepoznanica. Nije imala nimalo želje približiti joj se. S vremenom je počela polako njuškati pa hodati po travi, piti vodu i jesti iz svoje posude, obavljati fiziološke potrebe vani i to na travi. Kako je vrijeme prolazilo, počela se otvarati i oslobađati strahova. Primijetili smo da voli djecu, ljude, vožnju tramvajem i autom, šetnje, druge životinje.
Lu sada voli puno jesti i boraviti u kuhinji kada se priprema njezino ili naše jelo. Mogla bi satima ležati ili sjediti u kuhinji i sve promatrati. Kada je prvi dan stigla u naš dom postavili smo joj veliki jastuk kao njezino mjesto. Jastuk je zapamtila kao nešto dobro pa ga danas jako voli. Lu je velika maza koja se voli puno igrati, trgati novine i najlonske vrećice, kao pravo malo veliko štene. Mi ukućani volimo reći da sve što nije prolazila u svoje vrijeme, to prolazi sada. Bojali smo se da će se nakon kastracije promijeniti, no nije, ostala je ista dobra naša Lu. Moramo naglasiti u ovoj priči da Lu ima pet godina, na svijet je došla 29. siječnja 2001. godine.
Otkad je Lu stigla u naš doma, život nam se totalno promijenio i to na bolje. Znamo da smo spasili jedno živo biće u čijim velikim crnim očima, kad vas pogleda, vidite zahvalnost i ljubav. Nekima možda zvuči smiješno kada se kaže da u njihovim očima vidite zahvalnost i ljubav, ali trebamo prihvatiti činjenicu da je i nas i njih Bog stvorio za suživot na ovoj planeti. Veliku zahvalnost i zaslugu u oporavku naše Lu možemo pripisati našoj mješanki pinča i terijera, koju smo udomili prije tri godine s ulice, našoj Pheobe. Ona je Lu potaknula na igru. Kada bismo bili vani, pazila bi na nju. Lu je pratila Pheobe i tako naučila da nuždu mora obavljati vani na travi.
Teško je kratko opisati proteklu godinu, s obzirom da svaki dan saznajemo nešto novo, neki pomak na bolje. Mogli bismo satima opisivati to krasno stvorenje. Kada vidite napuštenu životinju kako luta i nema nikoga svoga, dajte joj barem vode i nemojte ju otjerati. Nisu životinje opasne, opasni su ljudi kojima je Bog dao veću inteligenciju, ali to ne znamo iskoristiti kako bi nam svima bilo bolje na svijetu.
Biserka, Kristina i Robert Lončar
28.6.2006.
![Beagleica Lu [ 36.87 Kb ]](/data/image_2_2507.jpg "Beagleica Lu [ 36.87 Kb ]")
