''To nije prirodno''
S rečenicom „to nije prirodno” susrela sam se prvi put čim sam diplomirala i počela raditi u veterinarskoj ambulanti. Fino odjeven gospodin doveo je malu preslatku kujicu. Izgledala je zdravo pa sam pomislila da je vjerovatno u pitanju cijepljenje. Rekao je da se malena tjera i da on to više ne može trpjeti, svi ti štenci, svi ti mužjaci pred dvorištem, njemu je jednostavno dosta pa ju je doveo na eutanaziju. Nakon prvobitnog šoka počela sam mu objašnjavati da ju treba sterilizirati te koje su prednosti tog zahvata, međutim, prekinuo me i izjavio: „To nije prirodno!”
Odgovorila sam mu: „A ubiti malenu je prirodno?”
Nisam se tu zaustavila, održala sam mu predavanje o odgovornom držanju kućnih ljubimaca i na kraju mu rekla da ju ovdje sigurno neće eutanazirati.
Kolegica me gledala razrogačenih očiju i zaključila je da će on otići u neku drugu ambulantu gdje će ju eutanazirati. Ogovorila sam joj da neka ide gdje želi, ali ja tu malenu neću imati na savjesti.
Svih ovih godina jako često čula sam rečenicu: „To nije prirodno!” Ona je dobar izgovor mnogim neodgovornim skrbnicima kućnih ljubimaca koji smatraju da nije prirodno sterilizirati ili kastrirati svoje kućne ljubimce, ali je prirodno utapati njihove štence ili mačiće u kantama vode, bacati ih žive u kontejnere za smeće ili po šumama gdje umiru od gladi i muče se danima prije nego li smrt dođe kao spas.
Po njima, prirodno je i puštati svoje skrbničke pse da danonoćno kampiraju ispred dvorišta kuje u tjeranju, kolju se, laju i onda izađe skrbnik kuje pa prvom letvom dohvati najbližega psa i dobro ga izudara.
A mačke i mačori? Tu je situacija još gora. Mačke se više ne tjeraju samo u veljači i rujnu, nego tijekom cijele godine. Urlikanje i borbe mačora stalno su prisutni, a o bolestima da niti ne govorim.
Pobornike „prirodnog” još bih nekako i razumjela da, na primjer, mačke žive u šumama ili po livadama punim tratinčica gdje onda te sretne mace trče i drže se za šapice. Zahvaljujući nama, mačke žive na asfaltu, na opasnim prometnicama, u stalnoj opasnosti od trovanja, zlostavljanja, a to nije nimalo prirodno. Ženke su konstantno trudne i iscrpljene, mačori su puni ozljeda od međusobnih borbi, a nažalost, mačje zarazne virusne bolesti FIV-a (mačja sida) i FELV-a (mačja leukemija) u rapidnom su porastu. Niti jedna od tih bolesti nije zarazna za ljude ili pse, a broj zaraženih nekastriranih/nesteriliziranih mačaka sve je veći. Glavni način prijenosa FIV-a upravo su duboke ugrizne rane koje mačori zadobiju prilikom borbi. Kod nekastriranih mačora nagon je toliko jak da čak kada su u jako lošem stanju, čim im je malo bolje, opet žele van, u nove borbe.
Zašto sve ovo pišem? Zato što me nazvao prijatelj Fabio i rekao mi da je opet pronašao pitomog mačka u groznom stanju. Jedva se kreće, uho mu je živa rana, dehidriran je. Odazvala sam se pozivu u pomoć, uključilo se još nekoliko ljubitelja životinja, dobio je terapiju i napravljeni su testovi koji su, nažalost, pokazali da je mačak pozitivan i na FIV i na FELV. Najgore mi je kada znam da nekoj životinji nema spasa, a ona se mazi. I gleda te onim pogledom: pomozi mi, molim te. A ti znaš da pomoći nema. Fabio kaže da se i ovaj mačak mazio, mlad je, možda ima par godina, ali izgleda kao starac, ulica ga je uništila, bolest ga je uništila.
I onda me uhvati takva ljutnja jer se ova smrt mogla spriječiti. Da, nažalost, ovaj mačak nije preživio. Kao ni mnogi drugi za koje njihovi skrbnici misle da su potrošna roba i da ne vrijede par stotina kuna koliko je okvirna cijena kastracije mačora. Pa onda te mace završe kod Fabija ili Jadranke ili Irene ili Tajane ili Ingrid koji ih spašavaju, smještaju u svoje domove, liječe i strepe nad njima kao da su njihove. Da, kad ozdrave, steriliziraju ih jer jedino tako mogu spriječiti nova legla koja čeka ista sudbina: cesta, bolest i smrt.
Edukacija o sterilizaciji/kastraciji je najbitnija. Mogu razumjeti da netko nije upoznat s problematikom, ali onda se treba barem potruditi poslušati savjete. Mnogi kućnim ljubimcima pripisuju ljudske osobine, što je pogrešno. Koliko puta sam čula, pogotovo od muške populacije, izjavu: „Ne mogu kastrirati svojega psa, ne mogu mu to učiniti” ili od ženske populacije: „Ne mogu sterilizirati svoju mačku, neće mi nikad oprostiti”. Psi i mačke nemaju tu razinu svjesnosti. Mačka sigurno ne razmišlja na način: „Iz veza s tri različita mačora rodila sam osamnaestero djece. Sada sam se zaljubila u mačka Peru. Ako me steriliziraju, možda me neće htjeti jer mu ne mogu roditi djecu” ili pas : „Povalio sam pola kvarta; ako me kastriraju, nijedna kuja me više neće htjeti”.
Sterilizacija i kastracija spašavaju živote. Sterilizirani i kastrirani ljubimci žive dulje i zdravije. Tim zahvatom spriječene su gnojne upale maternice otvorenog ili zatvorenog tipa, tumori maternice, jajnika, testisa, a smanjuje se i rizik od tumora mliječnih žlijezda. Spriječene su i sve druge nuspojave tjeranja kao što su teške bolesti, rane i ugrizi.
Ne znam jeste li upoznati s činjenicom da od jedne nesterilizirane mačke i njezinih ženskih potomaka u razdoblju od sedam godina nastane 420 000 mačaka!
Od jedne kuje i njezinih ženskih potomaka kroz sedam godina nastane 67 000 pasa!
Da ima ne znam koliko dobrih udomitelja, opet ih nema dovoljno da udome sve te mačke i pse. I onda smo opet na početku jer kako su nastale sve te napuštene životinje? Od jedne nesterilizirane kuje ili mačke koje su imale neodgovornog skrbnika kojemu nije prirodno sterilizirati svojeg kućnog ljubimca, ali mu je prirodno svoju trudnu mačku ili kuju izbaciti na cestu. „Ma, snaći će se ona već”, to je njihov izgovor. Neće se, nažalost, snaći.
Često se sjetim ogromnog sivog mačka iz mojega kvarta koji je imao prekrasnu crvenu ogrlicu. Završio je kod mene pun ozljeda, desni toliko upaljenih da nije mogao jesti, sjena onog mačka od nekada, na kraju svojeg životnog puta. Terapije nisu pomogle. Nisam uspjela pronaći skrbnika, mačak je umro kod mene. Sjećam se kako sam ga mazila i pomislila: „Tvoj skrbnik ti je stavio crvenu ogrlicu da se zna da si nečiji, ali ipak te nije volio dovoljno da se pobrine da poživiš.”
Znate što je prirodno? Prirodno je voljeti svojeg kućnog ljubimca i osigurati mu zdrav i sretan život. Prirodno je planirati sve što će mu omogućiti taj sretan život – od čišćenja od unutarnjih i vanjskih parazita, preko cijepljenja pa do sterilizacije/kastracije. Prirodno je znati da smo mi ljudi na vrhu evolucijske ljestvice i da samo o nama ovisi kakvim će životom živjeti naši kućni ljubimci.
Prirodno je i nekad održati predavanje kao što sam ja održala finom gospodinu s početka priče. Naime, nije otišao u drugu ambulantu i nije eutanazirao kujicu. Vratio se kod nas i sterilizirao ju je…
Autorica: dr. vet. med. Svjetlana Prodanović
Objavljeno 2017. na bloggers.media.
![ulične mačke [ 251.59 Kb ]](/data/image_3_13535.jpg "ulične mačke [ 251.59 Kb ]")
