Mladunčad tuljana bježi od namibijskih lovaca u Južnu Afriku i Angolu
Tisuće beba namibijskih tuljana, koje još piju majčino mlijeko, u bijegu se približavaju Južnoj Africi dok polako potpuno same umiru od gladi. Kao što je Donna Collins (novinarka iz Namibije) nedavno napomenula, svi tiskani mediji u Namibiji prenijeli su slične priče, The Windhoek Observer, The Namibian, New Era, The Economist i The Informante. Svi žele znati zašto su namibijski tuljani u srpnju smatrani službeno zdravi, uspješni i zbog prenapučenosti u potrebi za smanjivanjem populacije, što je omogučilo Namibiji da izda najvišu kvotu za odstranjivanje (genocidna kvota) od 85,000 dojenčadi tuljana na mjestu gdje se rađaju, metodom zabranjenom u ostatku svijeta 1983. Samo tri mjeseca poslije, lovci zakopavaju 900 tuljana na dan i normalan rast maldunaca od 30 grama na dan je 2006. pao na 2 grama na dan. Polako su počeli dolaziti izvještaji kako se tuljani nasukavaju i umiru od gladi. Uskoro je čak i namibijsko ministarstvo priznalo da novorođeni tuljani neće preživjeti vrijeme dojenja (listopad/studeni). Lovci su priznali da je sezona lova završila mjesec dana ranije 'jer jednostavno nema više mladunaca' (koje bi zatukli i ubili).
Zašto Namibija lovi tuljane?
Evo što kažu dvoje nambijskih novinara, Donna Collins: 'Ubijanje tuljana, zajedno s masovnom smrću izgladnjelih tuljana, jedna je od najvećih tragedija divljih životinja u ovoj državi. Prizor južnoafričkih (Cape Fur) tuljana koji umiru od gladi svaki dan je neizreciv. Vidjela sam očaj i nemoć tih bića što dopužu do obale ili kamenjara gdje dožive slom i umiru – preslabi, premršavi i prebolesni da bi nastavili borbu za preživljavanje. Svakoga dana odlazim na mjesto gdje granitne stijene oblikuju malenu luku kod Swakopmundske popularne Krtičje plaže, samo kako bih vidjela mrtva tijela prethodnoga dana. Neki su pali između pukotina, drugi još leže na stijenama – mrtvi, ili su razbacani na plaži ispod. Neki su zbijeni zajedno gdje su umrli u udobnosti međusobnih tijela, ali mnogi su sami. Svi su bolno mršavi, očajno bolesni i očito žrtve potpune nehumane patnje koja ih je zadesila. Po mome mišljenju namibijske vlasti, znanstvenici i ribarski stručnjaci postupali su s tuljanima gore nego sa štetočinama – ogoljeli ih njihova dostojanstva i prava na život. No, i dalje se patnja nastavlja a svijet čeka i gleda dok ovaj morski sisavac ne tako sporo biva reduciran na raspadnuta tijela duž naše obale.'
Teorije El Nina, migracije tuljana na sjever i pretjeranog izlova su sve donekle točne ali glavna stvar, skrivena ispod svih tih znanstvenih termina, jest da su sadistički namibijski lovci utrli put prema izumiranju ove vrste.
Uzmite u obzir činjenice: Iako je ovo masovno izgladnjivanje tuljana danas u medijima, to nije prvi takav događaj. Znamo da se dogodilo 1988., velik slučaj je bio 1994, 1995 i 1996. 2000. je bilo još strašnije, a nakon toga još 2001. i sada 2006. Sedam puta u zadnjih 18 godina. Namibija skriva razlog zašto dopušta da jedna trećina do polovine njenih autohtonih zaštićenih tuljana koji se ne mogu naći nigdje drugdje na zemlji jadno umire od gladi – svaki put za vrijeme i nakon što je sezona lova završila.
Namibijski ministar ribarstva znao je da mladunčad raste samo 2 grama na dan i da neće preživjeti. Po ustavu lov bi trebao biti dozvoljen na 30% populacije, ako je ono održivo. Unatoč tomu, ove masovne smrti od 1988. su populaciju tuljana 2006. smanjile na razinu iz 1982. Zbog zabrinutosti da će tuljani ponovno napuniti plaže svojim mrtvim truplima, Namibija je izdala stopostotnu genocidnu kvotu u nadi da će time skriti činjenicu da populacija tuljana ne raste.
Je li razlog manjak ribe ili su to samo umiruće žrtve koje su pobjegle od lovaca?
Zašto onda toliko tuljana sada iznenadno umire? 75% populacije namibijskih tuljana nalazi se na dvije neprirodne kopnene kolonije. Od lipnja do studenog, svakoga dana, sljedećih 150 dana, grupe lovaca će se zalijetati u 300.000 divljih tuljana u pokušajima da svakodnevno razbiju glave 600 mladunaca. Retultat je da cijela kolonija tuljana bježi, uzorokujući masivan nemir. Dojenčad, koja još sišu majčino mlijeko i ne predstavljaju nikakvu prijetnju ribarima, odvojena su od svojih majki i bježe na sjever i jug. U tri mjeseca kolonije su potpuno napuštene, tuljani su pobjegli od ovog zločina protiv prirode, ovog genocida.
Tisuće ovih mladunaca, i dalje nedojenih, bježe i plutaju na jug. Mnogi umiru na moru i tonu na dno. Zaboravljene žrtve. Nekolicina preživjelih dolazi do obala Južne Afrike, gdje još slabije informirana javnost, maltretira i uznemirava ova prestrašena morska stvorenja. Stres od tog opetovanog uznemiravanja i nemogućnost da valjano samostalno prežive, uzrokuje da se ti mladunci snažno grče i umru od izgladnjivanja. Kazneno djelo bilo gdje u svijetu, ali ne kad se radi o ovim tuljanima.
Istodobno tuljani polako umiru od gladi zbog izdvojenosti. Znanstvenici bolesno tvrde, 'pa oni bi ionako umrli, zašto ne bi zatukli slabe do smrti.' Ako je to istina – zašto lovci zakopavaju 900 mladunaca na dan i potom dalje zatuku svoju kvotu?
Namibijski lovci na tuljane pretvorili su Namibiju u ružnu zemlju natopljenu krvlju i punu raspadnutih trupala mrtvih i umirućih tuljana što će civiliziran svijet oštro suditi, kao što su u Namibiji osudili svoje tuljane.
Nažalost, za mladunčad tuljana nema rješenja. Otoci Južne Afrike za njih su zabranjeni. Kolonije tuljana koje se skupljaju na stijenama su prenapućene što rezultira time da su ove bebe prinuđene iskrcavati se na obalu i biti progonjene dok polako umiru od glade u tisućama na našim javnim plažama.
Francois Hugo Seal Alert-SA
![Tuljan u Namibiji 1 [ 21.27 Kb ]](/data/image_2_2682.jpg "Tuljan u Namibiji 1 [ 21.27 Kb ]")
![Tuljan u Namibiji 2 [ 36.48 Kb ]](/data/image_2_2683.jpg "Tuljan u Namibiji 2 [ 36.48 Kb ]")
