02.10.15. Dan sjećanja na svinju Arčija
S tugom prenosimo vijest o smrti Arčija, najpoznatijeg stanovnika azila Pobjede
- Prisjetimo se dirljive Arčijeve priče na Svjetski dan životinja s farmi
Iako je u azilu Pobjede proživio sretan i ispunjen život o kakvom ostale zlostavljane i iskorištavane industrijske životinje ne mogu ni sanjati, prasac Arči je dana 1. 10. 2015., nakon duge borbe, preminuo u prijateljskom okruženju volontera i voditelja Azila.
Živio je tek dvije godine, a izravni krivac za njegovu veoma preuranjenu smrt je nečovječna prehrambena industrija koja je genetski izmanipulirala sve vrste životinja koje uzgaja.
Arčijevo tijelo bilo je preveliko za njegove noge. Tako se zadnjih mjeseci polet u njemu polako gasio, sve dok nije ostao potpuno nepokretan, te naposljetku i preminuo. Niti sva ljubav i pažnja dobrih duša u Azilu nije mu mogla pomoći, jer Arči je bio "dizajniran" da ne potraje dugo – tek kojih godinu dana, dok se ne ugoji i ne bude spreman za klanje i preradu u hranu za ljude. To je bila njegova jedina namjena.
Nakon što su ga Pobjede posvojile i spasile od te okrutne sudbine, i obasuli ga svom svojom ljubavi i pažnjom, uspjeli su mu produžiti život na dvije godine. No, ono što se dogodilo bilo je neizbježno, jer tako je to kada se industrija igra boga – uvijek stradavaju najneviniji.
Stoga smo mi u Prijateljima životinja odlučili ovaj Svjetski dan životinja s farmi posvetiti sjećanju na Arčija, u nadi da će on zasluženo postati simbol svih ugnjetavanih, zlostavljanih, iskorištavanih, ranjavanih, bolesnih i bespomoćnih životinja zarobljenih u raljama bezdušne farmske industrije, svih onih kojima je jedina svrha postojanja ta da budu pretvoreni u komad mesa koji se može prodati.
Prenosimo oproštajno pismo Udruge Pobjede u cijelosti. Ako njegova priča u nama probudi suosjećanje za ostale žrtve prehrambene industrije, onda Arčijeva smrt neće biti uzaludna.
Danas smo se oprostili od prijatelja.
Od prijatelja koji nas je puno toga naučio. Posljednja lekcija najbolnija je;
morali smo naučiti kako ga pustiti..
Šta god da krenem napisati sada čini se nedostojnim diva od 300 kila sa lijepim malim okicama i najljepšim, bijelim strogo raspoređenim trepavicama kroz koje je puštao u sebe sunce i nas koje je volio.
Imao je život.
To je rečenica kojom ćemo se tješiti dok postojimo,
odavno je nadživio svoju braću i sestre od kojih je došao k nama kao “hrana za pse”, bolesnih nogu, jedva pokretnih s tada 70ak kila, i nama se već onda činio divom kojega smo se malkoc i pribojavali (ipak je bio veći od svih pasa u Azilu :)
Otada upoznao je Arči sva godišnja doba s nama, razrovao cijeli ispust, svađao se samnom oko novih sadnica cvijeća (koje, zamislite, nije previše cijenio kao estetski dodatak ;) ), zavolio crvene jabuke i banane, orahe, lješnjake, žireve, kukuruz, dobio tortu za prvi rođendan i saznao da je hrana ukusnija kada je začinjena s malkoc vegete i otada izbjegavao bljutaviše koje smo znali svinji spremiti :)
Volio je iskopati rupu ( oh, u tren oka, nebojte se ;) ) ispod pipe u medicinskom i pored mlade breskve čijim se plodovima sladio ovo ljeto. Čistio je sve trešnje opale s najslađe trešnje na svijetu, i volio pekmez lizati s dlana ponudite li ga. Volio je svoje kumove koji su iz Splita dolazili posjećivati ga (znao je Arči da oni nikada ne dolaze praznih ruku ;) ), i mogao je jednim potezom njuške skinuti vrata sa šarki svoga boxa i izaći u ispust kada god to poželi :)
Volio se polijevati šlaufom i svađati, bez beda, ako mu nešto nije bilo po volji. Sanjao je, baš kao i mi, o sretnom udomljenju, negdje gdje će ograde biti puno, puno šire i gdje će nebo plaviti ljeti na horizontu tek uvečer, nakon večere, a zimi bijelim bojati i dane i snove. Negdje gdje šuma neće biti samo miris, tako blizu a tako neuhvatljiv.
Sjećam se kako mu je Hrvoje bio prva ljubav, kako se glasao kada bi ga čuo, kako bi mu se veselio, bila sam užasno ponosna kada je i meni počeo poklanjati isto veselje.
Nemate pojma koliko malo mu je trebalo da nas zavoli.
Nemate pojma koliko je nama, još manje, trebalo za isto.
Premale noge za tako veliku osobu! Da, to je ono šta su mu ljudi učinili! Jebenim genetskim inžinjeringom su kreirali što više mesa!
Da, to su mi rekli, kada sam pitala – koliko svinje njegove pasmine žive? - Do klanja, bio je odgovor.
On je živio 2 godine i 10 mjeseci. Umro je okružen prijateljima, u kućici napravljenoj samo za njega, na mekanim spužvama, pokriven dekom.
Posljednja tri mjeseca stanje sa nogama se pogoršalo. Kontaktirali smo sve moguće veterinare u Hrvatskoj, malo je bilo za očekivati da puno toga znaju o liječenju svinja. Dobivao je terapije (bio je vjerojatno jedina svinja u ovoj zemlji kojoj je napravljen rtg), imali smo boljih i lošijih dana. Za onih boljih naučili smo kako ga podići i pomoći mu da se osovi na noge. Bilo je dana kada je i po 2 sata mogao sam biti na nogama, bilo je dana kada je hodao uz našu pomoć,
i onda su došli dani kada uopće više nije mogao hodati.
Tjednima smo ga prevrtali na spužvama, zbog dekubitusa, i držeći ga na terapijama nadajući se čudu.
Počeo je odbijati hranu. Pokušavali smo mu udovoljiti najdražom mu hranom, ali Arči je počeo odustajati.
Puno prije nas.
Dala bih sve na svijetu da sam ga barem jednom odvela u šumu, da se sa Terčikom mogao uvaljati u dravskom mulju, da imam tu uspomenu. Baš tu, jednu jedinu.
Dala bih sve na svijetu da jednom, u toj istoj šumi sretnem nekog drugog sretnog Arčija,
sretnog, jer je svijet postao ljepši i bolji.
Svijet u kojemu ljudi ne jedu svinje.
Hvala ti Arči što si bio dijelom naše azilske obitelji! I hvala svakomu tko je, upoznavši te, postao boljim čovjekom!
![Arči [ 81.34 Kb ]](/data/image_3_9963.jpg "Arči [ 81.34 Kb ]")
![Vedran Romac 8 [ 150.97 Kb ]](/data/image_3_8645.jpg "Vedran Romac 8 [ 150.97 Kb ]")
60 milijardi života
Najbolje predavanje koje ćete ikad poslušati
