Moji zatočenici
Čovjek je sposoban proizvesti razne isprike, laži, razloge i ostale stvari svojstvene samo čovjeku, kako bi svoje odluke i izbore opravdao pred sobom i drugima.
Osobno sam također često bio 'prinuđen' smišljati razne isprike i razloge kako bih opravdao svoje postupke i djelovanja, za koja su postojala mnoga suprotna mišljenja od onog koje sam ja htio čuti.
Tako sam pri kupnji životinja uvijek smišljao izgovore kako je njima kod mene dobro, kako se ja znam dobro skrbiti za određenu vrstu životinja, kako, ako je ja ne kupim, kupit će je netko drugi tko se ne zna odgovarajuće skrbiti za tu životinju te će ona nastradati i na kraju godinama patiti ili umrijeti odmah. Takvi su izgovori samo djelomice bile točni.
Istina je da ja znam dosta o brizi za životinje i njihovim potrebama, i da sam se uvijek dobro raspitao prije nego bih kupio neku životinju. No, onaj najvažniji argument koji nije išao u prilog kupnji životinja uvijek sam izbjegavao i nikada nisam imao pravi izgovor za njegovo pobijanje.
Taj argument glasi: Životinje nisu stvari i ne trebaju biti dio trgovine!
Nikada nisam našao prikladan argument kako bih pobio navedenu tvrdnju.
Jer životinje doista nisu artikli, niti su namijenjene prodaji i stvaranju profita kako bi bile držane u malim kavezima, lancima, terarijima ili akvarijima za zabavu ljudi, koji i kad se dobro skrbe o njima nikada neće moći zamijeniti prirodu iz koje su ih oteli.
To sam shvatio tek kada sam dio svog vremena proveo tražeći razne stranice po internetu koje su namijenjene upravo podizanju svijesti ljudima koji svoju kupnju obavljaju u pet centrima. Na tim sam stranicama otkrio zastrašujuću količinu patnje, boli, smrti i nehumanosti. Način na koji se životinje uzgajaju i drže su stravični. Nitko ne zaslužuju da ga pretvore u stroj za rasplod. Kao što krava ne zaslužuje biti stroj za proizvodnju mlijeka, tako niti jedan hrčak, papiga ili gušter ne zaslužuje postati rasplodni stroj samo zato da bi njihovi potomci krasili naše domove i pravili nam društvo.
Uzimamo ih zdravo za gotovo, kao ukrasne predmete ili igračke, sve dok nam ne dosade, pa ih napuštamo i bacamo, uslijed čega završavaju na ulici trpeći glad, žeđ i maltretiranja, dok se njihovi rođaci i dalje kupuju po visokim cijenama s papirima koji njima ništa ne znače.
Kao što ni psi ni mačke ne bi trebali biti držani za rasplod, a njihova djeca prodavana i korištena kao sredstvo razmjene, izlaganja i natjecanja, tako ni ona jadna ribica u pet centru ne bi trebala živjeti u staklenoj kocki samo zato da bismo mi uživali u njezinom zatočeništvu.
Istina je da riba u akvariju ne poznaje bolji život od ovoga, i da je možda čak i zadovoljna ako su kemijski elementi vode optimalni, no to nipošto nije razlog da je nastavimo držati kao stolni ukras, niti je to svrha njezina postojanja.
Dokle god budemo zarobljavali životinje, iz bilo kojeg razloga, iza stakla ili željeza, i trgovali njima, istinski napredak naše civilizacije neće biti moguć.
Trenutno skrbim o gušteru, starom skočimišu, papigi Nimfi, ježastim miševima te tropskim i slatkovodnim ribicama, kojima svakako nije mjesto u mojem domu, već u prirodi u koju ih nažalost više ne mogu vratiti.
Alen Crnčan
![Mrtav hrčak [ 33.97 Kb ]](/data/image_2_4076.jpg "Mrtav hrčak [ 33.97 Kb ]")
![Mrtav skočimiš [ 44.55 Kb ]](/data/image_2_4077.jpg "Mrtav skočimiš [ 44.55 Kb ]")
