Priča sa sela

| More

Moja bolesna majka, u strahu da se ne vrati iz bolnice, ali još više iz straha da me ne ostavi u 'milosti' mojeg očuha, šalje me na selo. Polugodište petog razreda označavalo je za mene bijeg od jedne vrste nasilja, ali ujedno i upoznavanje s drugom vrstom nasilja. Nakon što sam došao iz grada na selo, ta nevidljiva bića ili, preciznije, njihova patnja, počeli su biti prisutni u mojem životu. Bilo je tu puno boli nanesene tim nedužnim stvorenjima.

Krava

Moj prva obaveza bila je odlazak po mlijeko, moje večernje zaduženje. Odmah sam krivo shvatio zadatak jer sam, umjesto da mi je jedina briga bila kako dati novce i vratiti se s punom kanticom mlijeka, počeo brinuti se zbog krava kojima je to mlijeko uzeto. Počeo sam postavljati pitanja za koja se ispostavilo da su vrlo neugodna, jednako kao sto su za mene bili i odgovori.

Zašto je krava na lancu i gdje je tele nisu pitanja koja bi trebao postavljati dječak kojeg treba zanimati samo nogomet i koji treba prihvatiti stvari onakve kakve jesu, surove i nepravedne.

Svinja

Svu brutalnost ljudskog odnosa prema životinjama doživio sam s, meni najavljenim kao veselim, događajem zvanim kolinje. Pripremali su se noževi i kante, pila se rakija. Svi su bili napeti kao da slijedi neki veliki trenutak. I stigao je.

Tri muške osobe, uz moju baku, počele su navlačiti svinju iz izmetom zaprljane male prostorije, jedinog prostora koji je vidjela od svojeg, zapravo nedavnog, rođenja. Svinja je imala i ime - baka ju je zvala Rogo. Ne znam zašto ga je baka tako nazvala. Njegova braća nisu imala imena ili im barem ona nije dala imena. Prodala ih je ubrzo nakon rođenja. Oni nisu imali priliku biti utovljeni; prodala ih je za odojke.

Sjećam se kad su se tek rodili - bili su veseli, igrali se skrivača u slami, radoznalo gledali kroz prozor koji je bio tako visoko da je jedino što su kroz njegovo prljavo staklo mogli vidjeti bilo nebo.

Sjećam se i kastracije, čina koji su doživjeli vrlo brzo nakon što su ugledali svijet. Neću zaboraviti stravično urlikanje, uzaludno zapomaganje kada su im rezali nježnu kožu, iznimno sličnu ljudskoj, i iščupali testise. Nakon toga škarama su im odrezali zube, što je izgledalo jednako gnjusno i stvara u meni i danas jednaki osjećaj nevjerice i zgražanja. Sjećam se i njihovih natečenih malih tijela i ponovnog posjeta veterinara zbog grozne upale kod jednog od praščića. Na moje pitanje zašto se to radi, baka je ima spreman odgovor, vrlo jednostavan: meso bi inače smrdjelo. Meni je već počelo smrdjeti. Počeli su mi smrdjeti ljudski postupci, počeo sam razmišljati o nečemu o čemu se ne razmišlja, o nečemu što se ne preispituje.

A njihova majka? Rogo je nije imao dugo uz sebe. Ubrzo nakon prodaje njegove male braće, doživjela je trenutak koji sada čeka njega. Taj trenutak nisam vidio, samo njezine mrtve dijelove tijela u škrinji i podrumu te njezino salo u kanti za mast. Rogu je majka ubijena, no njezini ostaci redovito su se pojavljivali u hrani koju je dobivao, s obzirom na to da su svi ostaci ručka i večere završili kod njega, uz kukuruz i posije.

Rogo je krenuo, uz pomoć ljudske sile, ugledao travu te stao na zemlju prvi i zadnji put u svojem životu. Ti krikovi bili su strašni, vapaji očajnika koji moli za milost. Pokušava ostati na nogama jer zna da ga ne čeka ništa dobro kada ga polegnu. Ubrzo su ljudska koljena bila na njegovu tijelu, a nož zabijen u njegov vrat. Krikovi su postali grgljanje vlastite krvi, a trava je promijenila boju u crveno. Krvave ljudske ruke i trzaji jadnoga Roge zadnji je trenutak njegova života koji sam vidio. Trebalo mi je vremena da shvatim da me baka šalje na kat po lavor. Kao u transu, krenuo sam se udaljavati od stratišta.

Na katu sam naišao na goste iz Njemačke koji su uplakani držali ruke na ušima i u nevjerici virili kroz prozor prema dvorištu. Pitao sam što je, a oni su izustili: 'Das is sehr traurig, horror, primitiv!’ Trčeći kroz stepenice s lavorom natrag u dvorište, razmišljao sam o značenju tih riječi koje su izgovorili, o tuzi koju su osjećali i stravi kojoj se ponovno približavam, cijelom događaju koji su nazvali primitivnim, a što zapravo nisam znao što znači ni na hrvatskom jeziku.

U dvorištu više nije bilo svinje koja se zvala Rogo. Njegovo tijelo već je bilo u koritu iz kojeg se pušila vrela voda, a bakine ruke bile su zauzete struganjem dlaka s opečene kože. Uskoro je beživotno tijelo bilo i raspolovljeno, dok su crijeva bila u tačkama pored. Shvatio sam da lavor po koji sam išao nije ni bio potreban, da me je baka samo htjela maknuti od scene za koju vidljivo nisam bio spreman. Pitao sam se trebam li biti, treba li itko biti spreman i kako se postaje spreman. Baka mi je brzo dala odgovor, a da ga nisam ni tražio: ‘Drugi put, i ti ćeš sudjelovati.’

Izgubio sam tek i, iako sam bio gladan, preskočio sam prejedanje i otišao na kat gdje se također ručalo. Na tanjurima nije bilo Rogino tijelo, no bilo je nečije tijelo, nekog drugog nekad živog bića kojem nitko nije znao ime, koje je jednako željelo živjeti, a osjetilo je nasilnu smrt. Odmah sam osjetio da je tu nešto jako licemjerno, nadasve neispravno. No, opet sam i sam našao način da nastavim živjeti i jesti druge. Našao sam opravdanje i shvatio da ga uopće nije teško naći. Mogao sam sve potisnuti pa čak i očvrsnuti.

Pilići

Susjeda preko puta, majka troje djece, vrlo draga, žena uvijek spremna pomoći. Iako živi na selu, nije nikad imala životinje u svojem dvorištu. Njezin muž odlučio je da je vrijeme da nabave kokoši, zapravo piliće iz kojih će narasti njegovi obroci. Donijevši odluku i uime svoje žene, ostavio je jedan dan punu kutiju malih žutih pijukalica u garaži. Susjeda ih je odmah prigrlila i vodila brigu da im bude dobro, koliko im može biti dobro bez majke, a ubrzo su i dobili svoja imena.

Uvijek sam se pitao kako ih razlikuje. Meni su svi bili jako slični, no ona je uvijek govorila kako je svaki različit po ponašanju, svojim željama pa i izgledu. Odgađala je i odgađala dan kada 'moraju' biti zaklani jer njihova je svrha da postanu meso, a ne da imaju svoj smisao života. Nije imala snage da ih sama ubije, da im oduzme život u njihovoj mladosti. To su njezina djeca koju je gledala kako odrastaju, kako se vesele životu i nije im mogla oduzeti život.

Zato je moja baka obavila taj krvavi posao, dok je susjeda ronila suze. Baka je rezala vratove i uskoro je njihovo bijelo perje bilo zaprljano krvlju dok su, lepršajući i okrećući se po dvorištu, tražili spas od smrti, još malo života koji je tek trebao biti pred njima. Baka je rekla susjedi: ‘Drugi put ćeš to sama moći učiniti.’ Susjeda je, jecajući, samo kimala potvrdno.

O ne, nije moja baka zla žena koja nemilosrdno kolje i vješto koristi nož za oduzimanje tuđih života. Iako sam imao potrebu naći nekoga tko je kriv za svu bol koju moram zatomiti i nikome ne priznati, brzo sam shvatio da je problem u onima koji nemaju snage da se odupru sudjelovanju u ovakvom sramotnom odnosu prema životinjama, pa tako i u meni i u mojoj slabosti da se tome oduprem.

Pura

Baka je nabavila pure, predivna bića koja smatramo glupima, a zapravo sam vrlo brzo prepoznao njihovu simpatičnu radoznalost, lukavost i volju za životom. Baka nije bila zadovoljna količinom jaja koje nesu u odnosu na kokoši. Iako sam tada već naučio u školi čemu pticama služe jaja, pokušao sam učiniti logičnim tu bakinu konstataciju i suosjećati s njom kao da se radi o nečemu što će rezultirati našom gladi.

To nije rezultiralo ni našom gladi ni neimaštinom, i nije bilo teško uočiti da se većina zemljišta koje baka odrađuje i hrana koja na njoj izraste iskoriste za tov životinja, a ne za jela u našim tanjurima. Zapravo, sav mukotrpan rad moje bake bio je vezan za tov životinja, a ne za uzgoj povrća i voća koje smo imali u izobilju i do kojih je dolazila s lakoćom. Kao posljedica držanja životinja za uzgoj pojavili su se i izmet, smrad i prljavština.

Vratimo se na bakino nezadovoljstvo purama. To je ipak rezultiralo nečim za njih pogubnim, a ujedno i mojim izravnim iskustvom u oduzimanju nečijeg života. Baka je rekla da su pure veće i jače od kokoši i da joj treba pomoć, a osim toga, da želi skupiti krv. Rekla je da ide po nož i tanjur, a ja da odem po jednu puru.

Da odem po puru! Stegnulo mi se grlo. Ja to ne mogu! Koju da izaberem? Nisam se želio niti zapitati… Ušao sam među njih, a one, s obzirom na to da su me poznavale i vjerovale mi, nisu bježale nego su se gurale, natječući se koja će mi biti bliže. To je bilo užasavajuće za mene, osjećao sam se izdajnički, a to je bio samo prvi osjećaj koji sam 'morao' iskusiti. Uzeo sam jednu, jednostavno uzeo, jednostavno joj presudio iako mi ništa nije učinila.

Krenuo sam prema panju po kojem su se nazirali tragovi zasušene krvi, tragovi prijašnjih smaknuća. Baka je već čekala, kao da želi čim prije završiti s tim. Držao sam ju u rukama, tu pticu predivnog perja i simpatičnog glasanja, prema bakinim uputama, vrlo čvrsto. Baka je zarezala u njezin vrat i krv je potekla… gusta i ljepljiva tekućina punila je tanjur.

Mislio sam da će trajati vječno. Zaželio sam da prestane trzanje u mojim rukama i prestalo je. Njezin život ugasio se, trzanja više nije bilo, toplina njezina tijela nestajala je. Osjećao sam se poražen. Bakino hvaljenje nije pomoglo i ništa nije moglo pomoći, ne meni, nego toj puri čiji sam život oduzeo.

Odluka je pala! Bilo je dosta! Ja više u tome ne sudjelujem, a pod time ne mislim na klanje nego na sudjelovanje - odlučio sam prestati jesti životinje. Nisam više želio na bilo koji način biti sudac, biti ubojica. Nisam htio biti ni hodajuća grobnica, jesti dijelove tijela koje i sam imam, prolijevati krv kakva teče i u mojim žilama. Nisam htio više nanositi bol nikome, niti da to itko čini u moje ime i za mene.

Životinje

Osjećao sam olakšanje, osjećao sam da sam se oslobodio velikog bremena. Nema više potiskivanja osjećaja, nema više 'moranja'. Mogu odlučivati prema vlastitom razumu koji mi jasno govori da ono što smatram nepravednim trebam odbiti raditi, a ne tražiti opravdanja.

No tu počinje nova priča - priča o osudi moje odluke, predrasudama, pokušajima zastrašivanja dezinformacijama i mnogim drugim načinima da me se vrati na 'pravi' put. Vegetarijanac sam preko 25 godina, a vegan sam postao prije 14 godina, nakon što sam se riješio još nekih pokušaja pravdanja i prihvatio činjenicu da životinje nisu tu da bi zadovoljavale naše 'potrebe' već da imaju svoje razloge za život, koje trebamo poštovati.

Ljudi, psi, svinje, kokoši, mačke, krave i mnoge druge životinjske vrste jednako zaslužuju naše iskreno suosjećanje i dizanje glasa protiv njihova ropstva. Ne trebamo njihovo krzno, perje, vunu, kožu, meso, mlijeko, jaja ni med, ne trebamo raditi pokuse na njima niti ih iskorištavati na bilo koji način. Možemo ih poštovati takve kakve jesu, predivne i jedinstvene.

Nije lako boriti se za slabije, svatko piše svoju priču, nema tu zahvale ni nagrade, ali molim sve da skupe snagu i to učine, uime onih koji se ne mogu sami izboriti za sebe.

Preuzeto iz knjige "Prijatelju, ispričaj moju priču".

Autor: Luka Oman

Vezane teme

Također pogledajte

Akcije

Reakcije, zahtjevi i prijave

Facebook preporuke

Preporučujemo AVALON web hosting