O dupinima i uljudnosti
U uvjetima intenzivnog stresa zbog zatočeništva, oni (dupini) ponekad počine samoubojstvo izgladnjivanjem, udaranjem o zidove akvarija ili utapanjem. - Enciklopedija Columbia Encyclopedia, 6. izdanje, 2001-05
Kad razmotrite činjenicu da dupini i drugi kitovi postoje na ovom planetu najmanje 50 milijuna godina, za razliku od naše ljudske vrste koja postoji mnogo kraće od jednog milijuna godina, morate se zapitati kako to da smo tako brzo stekli kontrolu nad njima. Oni imaju veće mozgove od nas. Oni su veći, jači, brži, spretniji i općenito savršenije oblikovani od nas. Ali ipak, kao što smo mi u kratkom vremenu uspjeli zavladati nad 30 posto planeta (odnosno prostorom iznad površine mora), moglo bi se reći da su dupini i drugi kitovi dominantna vrsta na preostalih 70 posto, odnosno u morima.
Sve u svemu, i mi i oni smo na vrhu hijerarhije naših razdvojenih svjetova, dupini i kitovi u svom vodenom carstvu, a mi na kopnu. Kad pokušamo povući paralelu između ljudi i dupina i kitova možemo prepoznati mnogobrojne sličnosti. Primjerice, i jedni i drugi smo viši sisavci, posjedujemo samosvijest i gotovo smo savršeno prilagođeni svjetovima u kojima živimo. Kao sisavci i jedni i drugi udišemo zrak. I u našem i u njihovom svijetu majke doje svoje mlade i podižu ih u malim obiteljskim zajednicama koje su uređene po društvenim pravilima.
To je istina barem u slučaju dupina i drugih kitova.
Gdje smo pogriješili? Što se to zbilo u našem svijetu što nas navodi da takvom predanošću žurimo izrabljivati naše dvojnike iz vodenog carstva. Zbog čega zarobljujemo ta veličanstvena bića i pretvaramo ih u jeftin oblik zabave? A što je najčudnije, izgleda da nam je najzabavnije zarobiti ih, zauzdati i natjerati da nas vuku kroz vodu, jednog za drugim. Zašto bi itko tko shvaća što se zapravo događa uživao u tome? Kako to da mi, koji shvaćamo što se uistinu događa, to možemo tolerirati? I kako to da oni koji iskorištavaju dupine i druge kitove to čine bez imalo grizodušja, kao da imaju potpuno pravo na sve to?
Kao što svi znamo, kratak odgovor je da imamo tradiciju u tome. Sjetite se da je ropstvo ukinuto tek nedavno, a prije je bilo tretirano kao sasvim normalna stvar. Ukidanje ropstva se u najvećoj mjeri ostvarilo jer je ropstvo prestalo biti ekonomski isplativo. Doista, dok god postoji interes, kao u slučaju prisiljavanja djece na prostituciju i slične pojave, takve stvari će se i dalje odvijati u velikim razmjerima. Možda je bit svari u tome da naš sofisticirani globalni ekonomski sustav kao osnovan cilj ima maksimiziranje profita bez obzira na kolateralnu štetu. Međutim, općenita povijest ropstva može biti ključ kojim možemo otkriti način kako zaustaviti ovu travestiju. Ako ga učinimo neprofitabilnim, nestat će samo od sebe.
Prvi takozvani dupinarij otvoren je 1938. godine u parku Marine Studios, St. Augustine, Florida, u SAD-u. Danas postoje mnogobrojni dupinariji širom svijeta, a svakodnevno se otvaraju novi. Kad bi mogli na jednom mjestu sakupiti sva zlostavljanja dupina i kitova, svu bol, užas, frustraciju, samoubojstva dupina, krikove u pomoć – kada bi sve te okrutnosti gomilane godinama okupili na jedno mjesto, to bi izgledalo jezivije od tisuću paklova.
Većina zemalja ne bi dopustila ta zlostavljanja iz očiglednog stvarnog razloga njihova postojanja: novca. Većina zemalja ima zakone protiv okrutnosti nad životinjama, zakone koji su počeli nicati već početkom 19. stoljeća. Međutim, u tim zakonima postoje rupe jer unatoč svim našim naporima, javno izlaganje dupina za novac je danas multi-milijarderska industrija. Lovci na dupine, dobavljači, prijevoznici, trgovci, vlasnici vodenih parkova, treneri – ova lista se nastavlja unedogled, a svi oni dobro zarađuju. Neke države dozvoljavaju dupinarije jer se bore s važnijim problemima. Neke zemlje ne vide ništa loše u tome. Ostatak ih dozvoljava iz potpuno krivog razloga: to je edukacija. Oni tvrde da većina ljudi nikad ne bi vidjela dupine da ne postoje dupinariji. A što je sa svim onim ljudima koji nikad neće vidjeti snježnog leoparda? Sabljozubog tigra? Ili pticu dodo? Ili bilo koju drugu životinjsku vrstu? Ako ga razmotrimo i samo površno, njihov argument je prevara jer u dupinarijima nema baš ničeg poučnog. Dupinariji nisu poučni, oni su anti-poučni. Tamo se ne pokazuju dupini u svom prirodnom okolišu, nego dresirani dupini prisiljeni izigravati klaunove u našem svijetu.
I onda još mogu licemjerno tvrditi 'Pogledajte! Vidite li kako se smiješe? Oni vole izvoditi trikove za nas!'
Ne dajte se zavaravati. Dupini se ne smiješe. Da koji od tih dupina padne mrtav na obalu i dalje bi imao isti izraz lica, i dalje to ne bi bio smiješak.
Čini se primamljivo misliti da mi osobno ne snosimo nikakvu krivnju za ono što se događa dupinima i kitovima. I to je istina. Mi osobno ne lovimo dupine i ne stavljamo ih u za njih sićušne komore za mučenje, niti im mi uskraćujemo hranu sve dok ne nauče izvoditi blesave akrobatske trikove po našim željama. Mi nismo tome krivi, baš nitko od nas, kao što mi mismo krivi za ubojstva, paleže, otmice i druge zločine koji se dešavaju širom svijeta. Mi mismo krivi jer (1) mi osobno ne činimo te stvari i (2) mi smo pomogli da se donesu zakoni protiv tih zločina, zakoni sa strogim kaznama koji pokazuju našu želju da oslobodimo svijet od takvih zlodjela. Donijeli smo zakone protiv ubojstava, otmica i drugih zločina ne zbog nekog ideala o društvu reda i zakona, nego zato jer jednostavno želimo da to prestane. Dosta nam je. Isto kao što nam je dosta onih koji love dupine u divljini i zatočuju ih do kraja njihovih života.
Oni love dupine u divljini, ali tvrde da ih nadoknađuju dozvoljavajući im da se množe u zatočeništvu. To je također prijevara. Dupini rođeni u zatočeništvu nikad ne nauče kako uloviti živu ribu u divljini te su nesposobni za život na slobodi.
Mnogo zataškavanja okružuje još jednu sličnost između ljudi i zatočenih dupina: čin samoubojstva. Kada su dupini u zatočeništvu pod velikim stresom, ponekad jednostavno osjete potrebu da pobjegnu, na bilo koji način. To im je velik problem jer oni nemaju oružje ili otrov za čime mi posežemo u takvoj situaciji. Što oni mogu učiniti? Neki od dupina do smrti se zabijaju u zidove svog zatvora. Neki odbijaju hranu sve dok ne propadnu i umru. Dupini i drugi kitovi imaju različit mehanizam disanja od drugih sisavaca. Dok ljudi i drugi sisavci dišu automatskim refleksom, kod dupina taj refleks ne postoji nego svaki udah uzimaju svjesno. Kad ljudi upadnu u duboku vodu utope se zbog gubitka svijesti te zbog automatskog refleksa disanja počnu udisati vodu. Kod dupina nije tako. Dupin se može ubiti kada namjerno udahne vodu ili, što je češće, umire zbog nedostatka kisika u krvi kad svjesno i namjerno potpuno prestane disati. Ta mogućost samoubojstva još jedan je dokaz da kod dupina postoji samosvijest jer im inače samoubojstvo nikad ne bi palo na pamet.
Kada bi samo riječi, logika, razum, činjenice i povijest bili dovoljni da se uništi industrija s dupinima, do sada bi već bila nestala. Mi trebamo više od riječi, trebamo zakone da bismo to zaustavili. Svjesni smo da se to ne može dogoditi preko noći. Može potrajati godinama. Možda ćemo trebati pristati i na male kompromise. Ali sada je vrijeme da počnemo uništavati to zlo ili ono sigurno neće nestati za vrijeme naših života.
- napisao Richard O'Barry, stručnjak za morske sisavce, Earth Island Institute
