Prikaz knjige Kako postati, biti i ostati vegetarijanac ili vegan

| More

Od goveđe melankolije do transgeničkog mesa

Juliet Gellatley: Kako postati, biti i ostati vegetarijanac ili vegan, preveli Irena Nedjeljković i Igor Roginek, Udruga Prijatelji životinja, Zagreb, prvo izdanje objavljeno 2001. godine

Sir Andrew Aquecheek: (...) jedem puno govedine i vjerujem da to šteti mojoj pameti.

Sir Toby Belch: Bez sumnje.

William Shakespeare: Na Tri kralja (Dvanaesta noć) ili kako hoćete (I, 3)

Citiran dijalog iz Shakespeareove komedije čiji navedeni likovi u prijevodnoj translaciji Milana Bogdanovića figuriraju kao vitez Tobija Podrig i vitez Andrija Groznica popraćen je kontekstualnim tumačenjem kako se u doba 'avonskoga labuda' vjerovalo da onaj 'koji jede odviše govedine postaje melankoličan i da mu pamet otupi'. Zanimljivo je da Juliet Gellatley kao prvi moguć primjer spominjanja kravljeg ludila u književnosti izdvaja naveden Shakespeareov dijalog. Nešto kasnije Sir Andrew navodi kako žali što vrijeme nije provodio u učenju jezika nego u mačevanju, plesu i medvjeđoj hajci, pri čemu Milan Bogdanović upućuje kako se medvjeđa hajka često spominje u Shakespeareovim dramama, a riječ je o okrutnoj zabavi na kojoj su medvjede vezali za stražnju nogu lancem za stup te su na njih puštali pse i tako ih usmrćivali.

Cruelty-free

Izuzetnu vrijednost knjige Kako postati, biti i ostati vegetarijanac ili vegan (The Livewire Guide to Going, Being and Staying Veggie!, 1996) Juliet Gellatley - britanske aktivistice za prava životinja i vegetarijanstvo (koja se opredijelila za vegetarijanstvo s petnaest godina), osnivačice i predsjednice organizacije VIVA! (Vegetarians International Voice for Animals) - koja je objavljena u izdanju udruge građana Prijatelji životinja, pronalazim u tome što zagovara vegetarijanstvo iz ETIČKIH razloga odbijanja jedenja ubijenih životinja; dakle, tautološki, NE vegetarijanstvo iz vjerskih razloga s obzirom na činjenicu da pojedine vjerske sljedbe propagiraju vegetarijanstvo iz razloga kako se životinjski, prema njihovoj vrijednosnoj hijerarhizaciji, niži modus ne bi upio u njihovu tobože vrhunaravnu ljudsku karmu. A vegetarijanstvo iz zdravstvenih/dijetetskih razloga ponekad također zanemaruju bioetičke razloge, pri čemu iz navedene skupine katkad izviru sezonski vegići od kojih neki, nečuveno, jedu ribu, jer su morski plodovi navodno zdravi za njihov zdrav duh u modificirano zdravom tijelu.

NE gladi

Knjiga koja nastaje kao rezultat autoričina istraživanja uzgoja i ubijanja/klanja životinja za hranu kao i proučavanja vegetarijanstva sadrži dvadeset i dva poglavlja koja su tematski grupirana u četiri dijela - Životinjska farma, Spašavanje svijeta, Meso: moćni mit i Braneći svoj stav. Pritom autorica poziva sve tihe vegetarijance i vegane na aktivizam. Kako je knjiga pisana za tinejdžere koji se opredjeljuju za vegetarijanstvo iz etičkih razloga, i s obzirom da autorica vjeruje da je obrazovanje mladih ključ za oblikovanje samilosnijeg svijeta, četvrti (posljednji) dio Braneći svoj stav ispisan je kao pomoć u održavanju vege(tarij)anskog stava u školi, kod kuće i među prijateljima, i pruža informacije i podršku koje su potrebne u kampanji za spašavanje životinja. Vjerujem kako bi se knjiga trebala uvesti (ako ništa drugo, barem pojedina poglavlja) u nastavu etike (i)li vjeronauka za prve razrede srednjih škola. Tematske cjeline Juliet Gellatley završava Odgovorima na najiritantnija pitanja koja će vam bezgranično postavljati nakon čega slijede odlični veg(etarij)anski recepti. Primjerice, kao jedno od (neprijateljski raspoloženih mesojedskih) pitanja autorica navodi 'Kako znaš da biljke ne osjećaju bol?', pri čemu upućuje i na odgovor kojim tinejdžerski vegići mogu oboriti navedeno mesojedsko pitanje: 'Javi mi kad vidiš prerezani kupus kako vrišti i trči niz ulicu. Bit ćemo svjedoci prve biljke sa centralnim živčanim sustavom.' Posljednjom riječju autorica uz ostalo navodi kako BITI vegetarijanac ili vegan 'znači da više nikada niti jedna životinja neće morati biti ubijena zbog vas. (...) Rekli ste NE gladi i pomogli okolišu.'

Tematski dio Spašavanje svijeta upozorava kako je proizvodnja mesa u srcu i duši brojnih globalnih katastrofa - globalnog zagrijavanja, širenja pustinja, nestajanja tropskih kišnih šuma i stvaranja kiselih kiša. Primjerice, svjetski uzgoj oko 1,3 milijardi krava, koje ispuštanjem plinova i podrigivanjem godišnje proizvode 100 milijuna tona metana, povećava globalno zagrijavanje. Kiselina koja se isparava iz uskladištenoga tekućega gnojiva uzrokuje kisele kiše; primjerice, u nizozemskoj regiji Pel zbog kiselih kiša induciranih svinjskim izmetom umrlo je 90% drveća. Nadalje, oko 40% svjetske pšenice i kukuruza koji se koriste za ishranu farmskih životinja, goleme količine zemljišta na kojima se uzgaja alfa-alfa, kikiriki i repa za životinjsku hranu, trećina Gejine površine koja se pretvara u pustinje zbog mesne industrije autorica upisuje u uzroke gladovanja trećeg svijeta.

Anemična telad dječje boje mesa

Poglavlje Mljackajuća čudovišta Juliet Gellatley posvećuje strahotama koja se događaju u koncentracijskim logorima (čitaj: znanstvenim laboratorijima) gdje se provode eksperimenti iz prakse genetičkog inženjeringa, genetske zootehnologije ili njezinim rječnikom - prtljanja na životima životinja. Riječ je o transgeničkom mesu (genetski manipuliranom mesu) i životinjama. Primjerice, švicarske smeđe krave posjeduju genetičku sklonost prema određenoj bolesti mozga, a paradoksalno jest da se u trenucima kada se spomenuta bolest razbukta, krave daju više mlijeka. Međutim, znanstvenici (tipa Mengele) kada su locirali gen koji je uzročnik bolesti, spoznaju nisu, naravno, upotrijebili za liječenje, nego su inducirali navedenu bolest da bi krava davala više mlijeka. Također, osim drugih brojnih i po (ne)ljudsku civilizaciju sramotnih slučajeva, autorica navodi i slučaj Beltsvillske svinje kao jedne od prvih POZNATIH katastrofa stvorenih genetičkim inženjeringom. Zamišljena je kao mesnata super svinja, a kako bi brže rasla i bila veća od obične svinje, znanstvenici su uveli gen rasta u DNK obične svinje. Međutim, kako je transgenički manipulirana, oboljela je od kroničnog artritisa; nije mogla hodati, puzala je na koljenima i većinu vremena provodila je ležeći, trpeći trajnu bol (trajno trpeće tijelo). Cinizam znanosti leži u kvaki što je dopustila da je javnost vidi, ali kao što navodi Juliet Gellatley - istim eksperimentom genetski su manipulirane i druge svinje, 'no one su se nalazile u tako gadnom stanju da su ih držali zaključane iza zatvorenih vrata'. Toliko o štetnosti i koristi genetičkog inženjeringa za život.

Dvanaesto poglavlje Ne dosađuj mi autorica posvećuje kravljem ludilu. Bacil goveđe spongiformne encefalopatije (BSE) koji uzrokuje kravlje ludilo autorica ironično imenuje stvar s obzirom na činjenicu da 'znanstvenici ne znaju što je to', pri čemu se kao najčešće tumačenje javlja kako je riječ o prionu - komadiću proteina koji može mijenjati oblik (protejsko svojstvo) i oblike životnosti, iz mrtve tvari može ostvariti transgresiju u živu tvar i obrnuto. Poznato je da se bolest raširila kada su stoci/biljojedima počeli davati smjesu komada druge umrle stoke i ovaca, uključujući i mozak, u kojem su locirani izvori zaraze. Bez obzira što je BSE otkriven 1986. godine, tek u ožujku 1996. britanska vlada morala je priznati da se i ljudi mogu zaraziti virusom BSE (Creutzfeldt-Jakobova bolest).

Uz ostalo, autorica napominje kako se želatina, koja se, primjerice, koristi u gumenim i pepermint bombonima i drugim vrstama slastica, dobiva kuhanjem ligamenata, tetiva, kostiju, papaka i njuški svinja, krava i konja, i stoga vegetarijanac/vegan iz etičkih razloga odbija jesti želatinu, a kao njezinu veg(etarij)ansku zamjenu koristi guar gum ili agar-agar.

U poglavlju Muu i tebi Juliet Gellatley, uz ostalo, upućuje na stravičnu istinu o tome kako je telad smještena u mračnim drvenim boksovima s rebrenicama na podu u kojima ne mogu opruženo leći ni kretati se. Razlog se, naravno, nalazi u tome da bi uzgoj postao jeftiniji i da bi se postiglo njihovo trajno anemično stanje. Naime, njihovo meso ostaje dječje ružičasto s obzirom da im je uskraćeno danje svjetlo i jedenje trave ili sijena kojim bi njihovo meso pocrvenjelo, a crvena boja mesa u navedenom slučaju nije poželjna.

Od biljojeda do sarkofaga

U trećem dijelu knjige Meso: moćni mit autorica urušava jedan od lažnih suvremenih mitova 'Mi smo predodređeni da jedemo meso!', s obzirom na činjenicu da je znanstveno dokazano da meso, primjerice, povećava rizik oboljenja od raka za 40%, a za 50% mogućnost srčanih oboljenja... U poglavlju Meso je macho autorica navodi statistički podatak kako je 'oko dva puta više žena nego muškaraca' opredijeljeno za vegetarijanstvo, naravno, sve zbog rodno-kulturološke programske matrice Veliki dečki ne plaču i Moja mala djevojčica.

U historiozofskom eseju Magistra vitae (1940.) Krleža je savršeno opisao progresivan korak od biljoždera do mesoždera: Pitamo se zašto je čovjek, kao tipičan biljožder (majmun), postao karnivor? (...) Bez njegove vlastite krivnje, u novonastalim klimatskim, nordijskim relacijama, njegova se tropska majmunska narav prilagodila kanibalskim prilikama iz klimatskih imperativa, i on je iz nužde počeo da peče meso na žaru i tako postao ovo što je i danas: LOVAC, STRIJELAC, RATNIK, VOJSKOVOĐA, POLITIČAR, u jednu riječ: 'čovjek brbljavac', 'čovjek majstor', 'čovjek glupan' i u posljednjoj konzekvenciji 'nadčovjek Drugog svjetskog rata'.

Poznato je da se lijek za AIDS traži u pokusima na čimpanzama s obzirom da je riječ o životinjama koje su 98,7% genetski identične s čovjekom. Također je poznato da smo u svojim divnim, hordskim počecima bili biljojedi, a kada smo postali istinski (Morrisovom sintagmom) 'goli majmuni' oblikovali smo se (kakofemistički) u mesoždere, što će reći sarkofage. Iako nije bio vegetarijanac ili vegan i premda vrlo često koristi antizoofilijske metafore, ali samo u okvirima ljudskoga zvjerstva, ne pronalazeći dublju korespondenciju s navedenom ljudskom glupošću, pri čemu će, primjerice, ljudsku krvoločnost izjednačiti sa strategijama tigra, Krleža često u svojim dnevničkim zapisima suosjećajno bilježi smrt nevinih životinja. Primjerice, u Davnim danima bilježi tragičnu sudbinu vola kojega odvode u klaonicu: '(...) sredinom Ilice valja se jedan svilenosrebrni vol u klaonicu'.

Istina je kao što navodi Krleža da su naši majmunski rođaci vegani. Istina je kao što navodi i Juliet Gellatley kako poneki od naših majmunskih rođaka jedu ponešto mesa - termite ili ličinke zbog slatkog soka, 'ali to je u principu relativno zanemarivo u odnosu na njihovu ostalu prehranu'. Pritom je zanimljivo da se pobornici lažnoga mita 'Mi smo predodređeni da jedemo meso' pozivaju na dokumentarni film prirodnjaka Davida Attenborougha o jednoj grupi čimpanza koji love i jedu colobus majmune. 'Rekli su da je to očiti dokaz da je u ljudskoj prirodi da jede meso.' Međutim, za navedenu kanibalističku grupu čimpanzi se ipak i, unatoč svemu, vjeruje, kako ističe Juliet Gellatley, da je riječ o iznimci.

Suzana Marjanić

Prikaz knjige objavljen u novinama Zarez

Juliet Gellatley

Također pogledajte

Akcije

Reakcije, zahtjevi i prijave

Web reference

Facebook preporuke

Preporučujemo AVALON web hosting