Politički ispravne bajke za laku noć
James Finn Garner
Uvod
Svakako da su, kada su prvi put napisane, pripovijesti na osnovu kojih su ove priče nastale poslužile svrsi - da učvrste patrijarhat, da otuđe ljude od njihovih prirodnih nagona, da ozloglase 'zlo' i da 'nagrade' 'svrsishodno' i 'dobro'. Ma koliko god željeli, ne možemo da optužiti braću Grimm za zanemarivanje ženskog pitanja, narodnih manjina, i zaštite životne sredine. Isto tako, u pravedničkom Kopenhagenu Hansa Christiana Andersena, malo tko je dvaput pomislio na neotuđiva prava sirena. Ali danas imamo mogućnost - i obavezu - prepraviti ove 'klasične' priče tako da odražavaju prosvjetljenija vremena. U tom cilju ponizno prilažem ovu svoju knjigu. Ona je, međutim, samo početak. Neke priče, kao što je 'Pače o kome je donošen sud na osnovu njegovih osobnih zasluga, a ne na osnovu fizičkog izgleda', izbrisane su zbog nedostatka prostora. Osjećam da je u meni još mnogo neispisanih tomova, a nadam se da će ova knjiga potaći maštu drugih pisaca, kao i da će, prije svega, ostaviti neizbrisivi trag na našoj djeci. Ukoliko sam greškom izrazio bilo kakvu predrasudu u odnosu na spol, rasu, kulturu, naciju, regiju, starost, izgled, sposobnost, veličinu, vrstu; ako sam pokazao intelektualizam, socioekonomizam, etnocentrizam, falocentrizam, heteropatrijarhalizam, ili bilo koji drugi, još neimenovani 'izam', ispričavam se i molim vas da me ispravite. Sigurno sam napravio neke greške u nastojanju da stvorim književnost pravilnog značenja, književnost apsolutno oslobođenu predrasuda i pročišćenu od utjecaja svoje manjkave kulturne prošlosti.
Čuvene bajke, kao što su 'Carevo novo ruho', 'Tri praščića'; 'Pepeljuga', 'Snjeguljica i 7 patuljaka' i ostale, su ovdje duhovito i aktualno 'osuvremenjene' i ironično prilagođene današnjim vremenima, na način koji će vas zabaviti, prenijeti vam njihov duh mudrosti, ali i natjerati da se pomalo zamislite nad našim životima i stvarnošću. Evo što neke poznate osobe kažu o ovim bajkama:
'Teško je povjerovati da autor može improvizirati do savršenstva - ali on je to učinio.' - Hans Christian Andersen
'Potukli smo se da bismo odlučili tko će ih prvi čitati.' - Braća Grimm
'Ove priče su bajke našeg vremena.' - Ezop
Tri praščića
Bila jednom tri praščića koji su živjeli zajedno, u međusobnom poštovanju i harmoniji sa svojim okruženjem. Koristeći materijal koji je pristajao tom okolišu, svaki sebi sagradi lijepu kuću. Jedno prase izgradi kuću od slame, drugo od pruća, a treće od balege, gline i loze koje je oblikovalo u opeke i ispeklo u malenoj ciglani. Kad to završiše, zadovoljni urađenim poslom, praščići odahnuše, namjeravajući nastaviti život u miru i samopregalaštvu. Ali, njihova idila brzo bi razbijena. Jednog dana, naiđe veliki, zao vuk s ekpanizionističkim idejama. On ugleda praščiće i veoma ogladni, i u fizičkom i u ideološkom smislu. Kad praščići ugledaše vuka, otrčaše u kuću od slame. Vuk dojuri do kuće i stane lupati po vratima vičući: 'Praščići, praščići, pustite me unutra!' Praščići odvratiše: 'Tvoja taktika prijetnje silom ne može zastrašiti svinje koje brane svoje domove i kulturu.' Ali, vuku se nije moglo uskratiti ono za što je smatrao da mu sudbinski pripada. Stoga krene puhati i gruvati, dok im ne sruši kuće od slame. Preplašeni praščići potrčaše ka kući od pruća, a vučji vreli dah žario im je tabane. Na mjestu gdje nekada stajaše kuća od slame, drugi vukovi digoše plantažu banana. Pred kućom od pruća, vuk ponovno zalupa na vrata i povika: 'Praščići, praščići, pustite me unutra!' Praščići mu odvratiše: 'Nosi se bestraga, ti mesožderski, imperijalistički zavojevaču!' Na ovo se vuk isceri sa nepoštovanjem. Mislio je: 'Naivni su kao djeca. Šteta što moraju biti izbrisani s lica Zemlje. Ali, ništa ne smije stati na putu napretka.' Tako je vuk puhao i gruvao i srušio im kuću od pruća. Praščići pohitaše ka kući od cigala, s vukom za petama. Na mjestu gdje nekada stajaše kuća od pruća, drugi vukovi sebi sagradiše time-share odmaralište u kome je svaki bungalov bio plastična replika kuće od pruća, prepuno prodavaonica s domorodačkim rukotvorinama, kursova podvodnog ribolova i show programa s delfinima. Pred kućom, od cigala, vuk ponovno zalupa na vrata i povika: 'Praščići, praščići, pustite me unutra!' Ovoga puta kao odgovor praščići zapjevaše pjesme solidarnosti i napisaše protestno pismo Ujedinjenim Narodima. Sad se već vuk rasrdi što praščići odbijaju sagledati situaciju s mesožderske točke gledišta. Zato krene puhati i gruvati, gruvati i puhati, onda se uhvati za grudi i padne mrtav od srčanog udara, prouzročenog prekomjernim unošenjem masne hrane. Likujući što je pravda trijumfirala, tri praščića zaplesaše oko vučjeg leša. Slijedeći korak bio im je oslobađanje domovine. Okupiše i drugu prasad protjeranu sa svojih ognjišta, pa je ova nova svinjska brigada mitraljirala i raketirala ljetovalište i masakrirala okrutne vučje zavojevače, poslavši tako jasnu poruku ostatku hemisfere da se ne miješa u njihove unutrašnje poslove. A onda, praščići osnovaše uzornu socijalističku demokraciju s besplatnim školovanjem, sveobuhvatnom zdravstvenom zaštitom i svima pristupačnim, cijenama stanova. Napomena: Vuk je u ovoj priči samo metaforička konstrukcija. Pisanje ove priče nije naudilo nijednom pravom vuku.
Mali Ivica i stabljika graha
Nekada davno, na malenom salašu, živio dječak po imenu Ivica. Živio je tu na salašu sa svojom majkom, i njih dvoje su bili veoma izuzeti iz tokova uobičajenih ekonomskih aktivnosti. Ova okrutna sudbina ih je stezala u račvama velikog siromaštva, dok jednog dana majka ne reče Ivici da odvede njihovu kravu u grad i tamo je proda što bolje može. Pri tom je zaboravila na litre i litre mlijeka koje su od iste te krave oteli! Pri tom je zaboravila na ugodne sate provedene u društvu ovog rogatog životinjskog kompanjona! A da i ne spominjemo gnojivo koje su prisvojili za svoj vrt! Sad je krava bila samo djelić njihovog posjeda. Ivica, koji nije baš shvaćao da ne-ljudske životinje imaju podjednaka prava s ljudskim životinjama - možda i veća - uradi kako mu je majka rekla. Na putu za grad, Ivica sretne jednog starog čarobnjaka, vegetarijanca, koji ga upozori na opasnost od prehrane teletinom i mliječnim proizvodima. 'O, ali ja neću pojesti ovu kravu,' reče mu Ivica. 'Vodim je u grad, da je prodam.' 'Ali učinivši to, samo ćeš produljiti kulturni mit teletine, ignorirajući negativni utjecaj stočne industrije na našu životnu sredinu, na zdravlje i socijalne probleme koji proističu iz upotrebe mesa. Ali, dječače moj, ti mi izgledaš suviše tupavo, da bi mogao uspostaviti sve te veze. Reći ću ti što ću napraviti: dat ću ti za tu tvoju kravu ova tri čarobna zrna graha koja imaju isto toliko proteina koliko cijela ta krava a, pri tom, uopće nemaju masti, ni soli.' Ivica rado obave ovu trampu, uze zrna graha i odnese ih majci. Ona se veoma snuždi, kad ču kakav je posao Ivica napravio. Do tada je mislila da njen sin razmišlja više konceptualistički nego linearno, ali sad shvati da njemu nedostaju uobičajene sposobnosti. Dohvati tri čarobna zrna graha i, zgađena, baci ih kroz prozor. Kasnije tog dana prisustvovala je svom prvom sastanku grupe za podršku Majkama djece-junaka priča za djecu. Sljedećeg jutra, Ivica proturi glavu kroz prozor da vidi je li Sunce opet izašlo na istoku (počeo je da uviđa da se to događa, kao po nekom pravilu). Ali pod prozorom, zrna su iznikla u ogromnu stabljiku koja je zadirala u oblake. S obzirom da više nije morao musti kravu izjutra, Ivica se pope uz stabljiku graha do neba. Gore na vrhu, iznad oblaka, ugleda ogroman dvorac. Ovaj dvorac ne samo da je bio velik, bio je izgrađen u razmjeru koji je veći od uobičajenog, kao da u njemu živi netko, tko bi baš mogao biti div. Ivica uđe u dvorac i začu divnu glazbu koja je lebdjela kroz zrak. Išao je za ovim zvukom, dok mu ne dođe do izvora: jedne zlatne harfe koja je svirala, a da je nitko nije ni doticao. Odmah do ove harfe koja je sama sebi dovoljna, bila je jedna kokoška na gomili zlatnih jaja. E sad, izgledi za lako bogaćenje i bezbrižnu zabavu odgovarali su Ivićinom buržoaskom senzibilitetu, te on pokupi harfu i kokošku i jurnu ka ulaznim vratima. Onda začu gromoglasne korake i brundavi glas: 'Tra ta tam, tra ta tam, dal' ja to krv čovjeka sa zemlje osjećam! Baš bih o pogledima svojim i načinu života njegovom popričao u razgovoru jednom iskrenom!' Na nesreću, Ivica je bio suviše sluđen halapljivošću da bi prihvatio divovu ponudu za multikulturalnom razmjenom. 'To je samo trik,' mislio je Ivica. 'Osim toga, što će divu ovako fine, skupocjene stvari? Bit će da ih je odnekud pokrao, tako da je moje pravo da ih uzmem.' Njegova histerična opravdanja - izuzetna, s obzirom na precijenjenu poreznu stopu njegovih mentalnih sposobnosti - otkrivala su užasnu okrutnost prema divovskim osobnim pravima. Ivica je očigledno imao predrasuda prema ljudima nestandardne veličine i mislio da su svi divovi nespretni, neobrazovani i iskoristivi. Kad div ugleda Ivicu s čarobnom harfom i kokoškom, upita ga:'Zašto uzimaš stvari koje pripadaju meni?' Ivica je znao da neće moći pobjeći divu, zato je morao brzo misliti, Izblebeće: 'Ja ne uzimam tvoje stvari, prijatelju moj. Jednostavno ih stavljam pod svoj nadzor i njegu kako bi se s njima pravilno upravljalo i kako bi se iz njih izvukao pun potencijal. Oprosti mi na grubosti, ali tvoji divovi su suviše tupavi i ne znaju kako se na pravi način rukovodi tvojim posjedom. Ja se naprosto brinem o tvojim interesima. Možeš mi kasnije na tome zahvaliti.' Ivica zadrža zrak u iščekivanju da vidi hoće li mu ovaj blef spasiti kožu. Div teško uzdahne i reče: 'Da, imaš pravo. Mi divovi zaista budalasto koristimo ono što imamo. ej, ne možemo ni novu stabljiku graha ispitati a da se ne uzbudimo i sirotu iz zemlje iščupamo.' Ivici potonuše lađe. Okrene se i pogleda kroz vrata dvorca. Provjereno, div je uništio stabljiku graha. Ivica se uplaši i povika: 'Sad sam zauvijek zatočen s vama ovdje u oblacima!' A div će na to: 'Ne brini, mali moj prijatelju. Mi smo svi ovdje strogi vegetarijanci, a uvijek ima dovoljno graha. Osim toga nećeš biti sam. Već se trinaest ljudi tvoje veličine uzveralo uz stabljike graha da nas posjeti i ostalo ovdje.' Tako se Ivica pomirio sa svojom sudbinom člana divovske oblakovite zajednice. Nije mu puno nedostajao njegov salaš, niti majka, jer se gore na nebu mnogo manje radilo i bilo je više nego dovoljno hrane. I postupno se naučio da ne donosi sud o ljudima na osnovu njihove veličine, osim ako nisu manji od njega.
Pepeljuga
Jednog dana življaše mlada žena, po imenu Pepeljuga. Njena majka po prirodi i rođenju je umrla, dok je Pepeljuga bila još sasvim mala. Prođe tek nekoliko godina, a njen otac se oženi udovicom sa dvije starije kćerke. Ma-ćihaa-a je bila veoma okrutna prema Pepeljuzi, dok su je njene se-hehe-stre tjerale da radi najgore poslove, kao da je ona njihov osobni, neplaćeni radnik. Jednog dana, stiže im u kuću pozivnica. Princ je priređivao maskenbal, slaveći eksploataciju obespravljenog i marginaliziranog seljaštva. Pepeljugine se-hehe-stre su bile veoma uzbuđene što su pozvane u palaču. Počele su planirati skupu odjeću koju će upotrijebiti da izmjene i zarobe prirodni izgled svog tijela, kako bi se približile nerealnom standardu ženske ljepote. (Ovaj je standard bio posebno nerealan u njihovom slučaju. Izgledale su toliko drugačije da bi se i sat, da ih vidi, zaustavio.) Ma-ćihaa-a je također planirala otići na ovaj bal, tako da je Pepeljuga radila više nego kakav konj (ova metafora odgovara iako je, nažalost, uvredljiva za druge vrste). Na dan bala, Pepeljuga je pomagala da se njena ma-ćihaa-a i se-hehe-stre uvuku u svoje haljine. Nimalo lak zadatak: bilo vam je to k'o kad biste pokušali nagurati pet kila obrađenih čereka, nehumanog porijekla u crijevo, predviđeno za kobasicu od dvije i pol kile. Zatim je došlo do ogromnog kozmetičkog prenaglašavanja, koje najbolje da uopće ne opisujemo. Kad pade noć. ma-ćihaa-a i se-hehe-stre ostaviše Pepeljugu kod kuće da pozavršava zaostale poslove. Pepeljuga je bila tužna, ali dade sebi na volju, slušajući ploče. Najednom bljesnu neka svjetlost i pred Pepeljugom se pojavi čovjek obučen u ležerno odijelo od čistog pamuka, sa šeširom, širokog oboda na glavi. U prvi mah, Pepeljuga pomisli da je to neki advokat s američkog juga, ili vođa nekog benda, ali on je ubrzo razuvjeri. 'Zdravo Pepeljugo, ja sam tvoja vilinska kum-osoba, ili tvoj osobni stručnjak za dijete, ukoliko tako više voliš. Dakle, htjela bi na bal, a? I da se sputaš muškim konceptom ljepote? Da se utisneš u neku usku haljinu koje će ti presjeći cirkulaciju? Da sabiješ stopala u cipele s visokom štiklom koje će im izvitoperiti strukturu kosti? Da prefarbaš svoje lice kemikalijama i šminkom koja je testirana na životinjama?' 'O, da, definitivno', reče ona, ne gubeći ni časa. njena vilinska kum-osoba duboko uzdahnu i odluči ostaviti političko obrazovanje za neki drugi dan. Koristeći svoje čini, obavije je predivnom, sjajnom svjetlošću i odbaci je do palače. Mnogo, mnogo kočija je bilo poredano ispred palače te večeri; očigledno, nikome nije palo da ne mora svatko dolaziti sam u svojim kolima. Nedugo zatim, u teškoj, pozlaćenoj kočiji koju je vukla ekipa konja-robova, stigla je Pepeljuga. Bila je obučena u prijanjajuću haljinu istkanu od svile, ukradene od svilenih buba koje sirote nisu ništa sumnjale. Njena kosa je bila ovjenčana biserima, otetim od marljivih školjki koje nisu imale čime da se brane. A na nogama, mada može djelovati opasno, imala je papuče napravljene od fino brušenog kristala. Sve su se glave okrenule, kad je Pepeljuga ušla u balsku dvoranu. Muškarci su požudno buljili u ovu ženu koja je savršeno oličavala njihove 'Barbika' ideje o ženskoj poželjnosti. Žene, koje su od malih nogu naučile prezirati svoja tijela, gledale su u Pepeljugu sa zavišću i prkosom. Pepeljugina rođena ma-ćihaa-a i se-hehe-stre. shrvane ljubomorom, uopće je nisu prepoznale. Pepeljuga je ubrzo uhvatila prinčev lutajući pogled. Bio je zauzet razgovorom sa svojim prisnim prijateljima o viteškim megdanima i namamljivanju medvjeda. Pošto ju je ugledao, princa, kao i veći dio populacije, spopade napad nesposobnosti da govori. 'Evo', mislio je, 'to je žena koju bih mogao učiniti svojom princezom i impregnirati je pomlatkom naših savršenih gena, i tako sebe učiniti predmetom zavisti svih drugih prinčeva, na kilometre okolo. A ona je uz sve ostalo i plavuša!' Princ stade da prelazi dvoranom ka plijenu što ga je spazio. I svi njegovi prisni prijatelji, isto tako krenuše ka Pepeljuzi. Isto postupiše i svi ostali muškarci u ovoj balskoj dvorani, koji su bili mlađe od 70 godina, a nisu služili piće. Pepeljuga je bila ponosna na metež koji je uzrokovala. Hodala je visoko uzdignute glave i držala se kao žena eminentnog društvenog statusa. Ali, uskoro je postalo jasno da se pometnja pretvara u nešto ružno, ili, u najmanju ruku, društveno nekorisno. Princ je jasno stavio do znanja svojim prijateljima da on namjerava 'zaposjesti' tu mladu ženu. Ali prinčeva odlučnost je razbjesnila njegove prijatelje, jer i oni su žudjeli za njom i htjeli su je posjedovati. Muškarci se počeše derati i jedan drugoga odgurivati. Prinčev najbolji prijatelj, koji je bio golemi, iako cerebralno skučen vojvoda, zaustavi ga nasred plesnog podija, inzistirajući da je on taj koji će imati Pepeljugu. Prinčev odgovor je bio brz udarac nogom u prepone, što ostavi vojvodu privremeno neaktivnim. Ali princ je brzo bio ščepan od strane drugih, seksualno razgoropađenih mužjaka te ga nestade u gomili ljudskih životinja. Žene su se užasnule pred ovim zloćudnim ispoljavanjem testosterona, ali, koliko god da su pokušavale, nisu mogle da rastave borce. Drugim ženama se činilo da je Pepeljuga uzrok čitave nevolje, te je okružiše i počeše ispoljavati nesestrinsko prijateljstvo. Pokušala je pobjeći, ali joj nepraktične staklene papuče učiniše bijeg gotovo nemogućim. Na njenu sreću, nijedna od ostalih žena nije bila mnogo bolje obuvena. Buka je postala tako velika, da nitko i ne ču da veliki sat na kuli otkucava ponoć. Kad se gong začu i dvanaesti put, nestade Pepeljugine prelijepe haljine i papuča i ona opet bi obučena u svoje seljačke krpe. Ma-ćihaa-a i se-hehe-stre je sad prepoznaše, ali ne izgovoriše ni riječi, jer su je se stidjele. Žene zanijemiše pred ovom magičnom transformacijom. Oslobođene ograničenja svojih haljina i papuča, Pepeljuga uzdahnu i počeša se po rebrima. Nasmiješi se, zatvori oči i reče: 'Sad me možete ubiti ako želite, sestre. Bar ću umrijeti osjećajući se ugodno.' Žene oko nje obuze zavist, ali ovog puta pristup im je bio drugačiji: umjesto da iznuđuju osvetu, one poskidaše svoje grudnjake, korzete, cipele i sve druge dijelove odjeće koji su ih sputavali. Plesale su i skakale i vrištale od čistog zadovoljstva, osjećajući se ugodno u svojim potkošuljama, onako bosonoge. Da su muškarci stigli dići pogled sa svog macho plesa destrukcije, vidjeli bi mnogo poželjnih žena obučenih kao u javnoj kući. Ali oni se nisu prestajali tući, šutirati i grebsti jedan drugog dok, do posljednjeg čovjeka, ne padoše mrtvi. Žene coknuše jezicima, ali ne osjetiše žaljenje. Palača i kraljevstvo su sad njihovi. Njihovo prvo, zvanično djelo bilo je da se muškarci obuku u njihove odbačene odore i da se kaže medijima, kako je tuča počela kad je netko zaprijetio javnosti prikazati transvestitske tendencije u oblačenju princa i njegovih prisnih prijatelja. Njihov slijedeći korak bio je da osnuju krojačku kooperaciju koja će proizvoditi samo udobnu, praktičnu odjeću za žene. Onda objesiše znak na dvorcu koji je reklamirao Pepel-stil (jer tako nazvaše novi način oblačenja), i, kako su bile predane poslu i pametno ulagale u reklamu, sve - čak i ma-ćihaa-a i se-hehe-stre živješe sretno i zadovoljno do kraja života.
Princeza i žaba
Bila jednom jedna princeza koja se, kada bi se umorila od udaranja glavom o zid muške prevlasti na dvoru, opuštala šećući po šumi i sjedeći pokraj jezerca. Tu bi se zabavljala bacajući svoju zlatnu loptu gore-dolje i razmišljajući o ulozi eko-feminističkog ratnika svoga doba. Jednoga dana, dok je sanjala kakva bi to utopija bila kad bi žene došle na poziciju vlasti pa ona zavladala kraljevstvom, ispade joj lopta i otkotrlja se u jezerce. Jezerce je bilo tako duboko i mutno da nije mogla vidjeti kud joj je pala lopta. Naravno da se nije rasplakala, ali je napravila mentalni zapis da sljedeći put bude obazrivija. Odjednom začu glas: 'Ja mogu da ti vratim loptu, princezo!' Pogledala je oko sebe i ugledala glavu žabe kako se diže nad površinom jezera. 'O ne, ne,' rekla je, 'nikada ne bih mogla upregnuti pripadnika druge vrste da radi za moje sebične ciljeve'. Žaba reče: 'Onda bismo možda mogli sklopiti sporazum na bazi nagrade za rad. Ja ću ti naći loptu ako mi ti zauzvrat učiniš uslugu.' Princeza sa zadovoljstvom pristade na ovaj, mnogo pošteniji, aranžman. Žaba zaroni u vodu i ubrzo se pojavi s loptom u ustima. Ispljunuvši loptu na obalu reče, 'E, sad kad sam ti učinio uslugu, volio bih da vidim kako gledaš na fizičku privlačnost među pripadnicima različitih vrsta.' Princeza nije mogla ni zamisliti o čemu to priča žaba. A žaba je nastavila: 'Vidiš, ja ustvari uopće nisam žaba. Ja sam zapravo čovjek, ali je jedan zao čarobnjak bacio na mene čini. I, iako moj žablji oblik nije ni bolji ni gori - samo drugačiji - od moga ljudskog oblika, velika mi je želja ponovno biti među ljudima. A jedino što može razbiti čini je poljubac jedne princeze.' Princeza na trenutak razmisli da li može biti seksualnog zlostavljanja među pripadnicima različitih vrsta, ali se sažali na žabu i njenu zlu sudbinu. I eto, tamo u vodi gdje je bila žaba, sad je stajao muškarac u majici za golf i drečavim kariranim hlačama - srednjovječan, uskraćen po vertikali, proćelav na tjemenu. Princeza je bila iznenađena. 'Žao mi je ako će ovo zvučati podcjenjivački,' promucala je, 'ali.. htjela sam reći... zar čarobnjaci obično ne bacaju čini na prinčeve?' 'Uglavnom da,' reče joj on, 'ali ovoga puta meta je bio obični biznismen. Vidiš, ja sam građevinski poduzetnik, a čarobnjak je smatrao da sam ga prevario u pregovorima oko građevinskog zemljišta. Tako me je pozvao da igramo golf, i baš kad htio poentirati kad me je preobrazio. Ali, znaš, ja nisam gubio vrijeme ni kao žaba. Upoznao sam svaki pedalj ove šume i mislim da bi ovaj prostor bio idealan za izgradnju poslovnog prostora i time-share odmarališta. Lokacija je fantastična i sve će se brzo isplatiti! Banka ne bi dala kredit jednoj žabi, ali sad kad opet imam ljudski oblik, ima da mi jedu iz ruke. O, kako će to biti dobro! I, da ti kažem, bit će to ogroman projekt! Samo da se isuši jezero, posiječe oko 80 posto drveća, izvrši procjena...' Žablji poduzetnik umukne kad mu princeza nabi svoju zlatnu loptu nazad u usta. Onda ga gurnu opet pod vodu i držaše ga tamo dok nije prestao lepetati rukama. Dok se vraćala nazad u dvorac, čudila se koliko samo dobrih djela jedna osoba može učiniti za samo jedno jutro. I, dok je netko možda primijetio da više nema žabe, građevinski poduzetnik nikad nikom nije nedostajao.
![Praščići [ 63.72 Kb ]](/data/image_2_2298.jpg "Praščići [ 63.72 Kb ]")
