Protjerani domaćin ili kako se vuk skrio u zidni sat
Čovjek nikada prema vuku nije bio ravnodušan. Ili ga je mrzio ili obožavao, ali uvijek je postojao neki odnos. Vjerojatno zato što smo tako slični...
Vuk je, kao i čovjek, društvena životinja koja živi u dobro organiziranoj zajednici. Vučja zajednica naziva se čoporom. Jezgru čopora čine 'alfa' mužjak i 'alfa' ženka koji nisu u srodstvu i jedini se mogu pariti i donositi potomstvo. Svi ostali članovi čopora braća su i sestre, potomci reproduktivnog para različite dobi. Čopor je stoga vučja obitelj, a njegovi članovi provode cijelu godinu zajedno, putujući, loveći, hraneći se i odmarajući. Da bi sve te aktivnosti skupina uspješno provodila, u čoporu postoji relativno složena društvena struktura – hijerarhijsko ustrojstvo. Roditeljski par je na vrhu i ima dominantan položaj, dok su svi ostali pripadnici čopora ispod njega i međusobno grade odnose nadređenosti i podčinjenosti. Dominantna vučica ili dominantni vuk odlučuje kad će čopor ići u lov i gdje će biti brlog, a hijerarhija se očituje i pri hranjenju na plijenu – podčinjene jedinke jedu nakon nadređenih. Osim toga, dominantni par, pogotovo vučica, onemogućava parenje podčinjenih članova, bilo međusobno ili s jednim od dominantnih jedinki. Na taj način stvoren je mehanizam samoregulacije veličine populacije kojim je ujedno spriječeno i parenje u srodstvu.
Vuk je, kao i čovjek, izrazito teritorijalna životinja koja obilježava i čuva prostor na kojem živi. Obilježava ga urinom, izmetom, grebanjem po tlu i zavijanjem, a sve to iz razloga da bi si osigurao dovoljnu količinu plijena. Ako na svom teritoriju otkrije stranog vuka, ubit će ga, te ponekad i pojesti. Isto se može dogoditi i psu ako uđe u vučji teritorij jer i njega vjerojatno doživljava kao stranog vuka. U prirodnim uvjetima gdje nema utjecaja čovjeka to je najprirodniji način smrti vuka i čak 65-70% ukupne smrtnosti uzrokuju druge jedinke iste vrste. To je još jedan od mehanizama samoregulacije vučje populacije.
Vuk i čovjek sličnih su apetita u pogledu hrane. Vuk je mesojed i hrani se uglavnom velikim parnoprstašima koje lovi dobro organiziranim lovom u čoporu. S obzirom na područje u kojem živi, ti parnoprstaši mogu biti različite vrste jelena, goveda ili antilopa. Vuk također jede i manje sisavce (od miša, puha i krtice do zeca i lisice), te razne šumske plodove. Prvi ljudi uvažavali su vuka kao sastavni dio prirode i u njemu vidjeli uzor idealnog lovca. Vjerojatno su ga promatrali kako lovi i od njega učili taktiku lova. U novije vrijeme, smanjen broj divljači učinio je vuka i čovjeka-lovca velikim suparnicima. Osim toga, u krajevima s razvijenim ekstenzivnim stočarstvom vuk se hrani stokom. Budući da je stoku koja nije čuvana lakše uloviti nego divljač, zna se ponekad u potpunosti prebaciti na prehranu domaćim životinjama, te čovjeku-stočaru nanositi znatnu gospodarsku štetu. Lov na divljač, prema znanstvenim istraživanjima, samo u 10% slučajeva završi uspješno pa vuk može i po nekoliko dana gladovati. Kad napokon ulovi plijen, u stanju je odjednom pojesti veliku količinu mesa, gotovo petinu svoje težine. Životinje koje vuk lovi stare su i iznemogle, bolesne, izgladnjele ili premlade. Takve životinje najlakše je uloviti i ubiti. Stoga je vuk selektivni grabežljivac koji pozitivno utječe na zdravlje populacije plijena.
Vuk, čini se, kao i čovjek, u životu donosi odluke i bira svoj put. Mlade jedinke nisko na hijerarhijskoj ljestvici koje nemaju dovoljno hrane i ne mogu se pariti, imaju dvije mogućnosti – ostati u čoporu koji im daje svojevrsnu sigurnost, trpiti i nadati se napredovanju ili napustiti čopor u potrazi za boljim životom i riskirati da uginu. To se najčešće događa u drugoj i trećoj godini života mladoga vuka. U potrazi za novim staništem i partnerom, on odlazi u njemu nepoznate predjele i u većini slučajeva umire, uglavnom ubijen od strane nekog drugog vučjeg čopora. U slučaju da ipak uspije pronaći područje slobodno od vučjih čopora u kojemu ima dovoljno plijena, te tamo susretne drugog mladog vuka suprotnog spola s kojim nije u srodstvu, priča će imati sretan završetak – nastat će novi čopor.
Iako je zbog svoje sličnosti s čovjekom, inteligencije, upornosti i snage u mnogim kulturama vuk bio štovan kao božanstvo, korišten kao plemenski znak i smatran bratom, kompeticija za isti plijen i strah od napada na čovjeka utemeljen na predrasudama doveli su ga na crnu listu životinjskih vrsta. U srednjem vijeku pojavile su se posebno organizirane skupine lovaca kojima je cilj bio istrijebiti vuka. U istrjebljivanju su se primjenjivala sva raspoloživa sredstva (hajke, zamke, otrovi i dr.), a takvi 'pothvati' bili su i posebno nagrađivani. To je postupno dovelo do smanjenja njegove brojnosti i nestanka iz mnogih područja sjeverne Zemljine polutke koju je u prošlosti naseljavao cijelu, od oko 20º sjeverne geografske širine pa sve do polarnih kapa. Krajem prošlog stoljeća brojnost vuka u svijetu procijenjena je na oko 150.000 jedinki, a najveće populacije zabilježene su u Kanadi, na Aljasci i na teritoriju bivšeg Sovjetskog Saveza. U Europi se zapadni dio kontinenta razlikuje od istočnog i južnog. Glavnina zapadnoeuropskih zemalja danas je bez vuka, dok ga u istočnoeuropskim i južnoeuropskim zemljama još uvijek ima. Najznačajnije populacije nastanjuju Rumunjsku, Poljsku, Slovačku, Španjolsku, Grčku i Italiju. Također je značajna i Dinarska populacija koja nastanjuje Sloveniju, Hrvatsku, i Bosnu i Hercegovinu, te se nastavlja na jug Dinarida.
Vuk je u prošlosti nastanjivao i cijelo područje Hrvatske. Još 1894. pouzdano ga je bilo u svim hrvatskim županijama, da bi nakon toga postupno počeo nestajati i to najprije iz nizinskih kontinentalnih dijelova. Šezdesetih godina prošlog stoljeća brojnost mu se procjenjivala na 600-1000 jedinki da bi daljnje istrjebljivanje dovelo do pada na samo 50 jedinki potkraj 1980-ih. Tada je vuk bio smatran najrjeđim kopnenim sisavcem u Hrvatskoj kojemu prijeti opasnost neposrednog izumiranja, te je stavljen pod potpunu zakonsku zaštitu. Danas mu prema procjeni Državnog zavoda za zaštitu prirode populacija u Hrvatskoj broji od 160 do 220 jedinki, raspoređenih u četrdesetak čopora. Rasprostranjen je uzduž Dinarida od granice sa Slovenijom pa do Crne Gore. To područje obuhvaća Gorski kotar, Liku i Dalmaciju, a proteže se na 34% ukupne površine kopnenog dijela Hrvatske. Uzduž rubnih dijelova tog područja, i s južne i sa sjeverne strane, vuk se povremeno pojavljuje, dok ga na području Istre i kontinentalne nizinske Hrvatske nema.
A raspoloženja ljudi su različita. Lovci bi zadržali vuka, ali ne u 'tako velikom broju'. Rado bi uzeli stvar (čitaj: puške) u svoje ruke i po svom nahođenju regulirali veličinu njegove populacije. Kažu da se boje prenamnažanja. No ako se zbroje podaci o poželjnom broju jedinki vuka u svakom pojedinom lovištu dobiveni od lovoovlaštenika dobije se broj koji bi populaciju vrlo brzo otjerao u vrtlog izumiranja. Isto tako, 'momci u zelenom' kao da zaboravljaju da populacija vuka jako dobro sama regulira svoju veličinu. Prema podacima doktora Josipa Kusaka s Veterinarskog fakulteta vučji čopor u Hrvatskoj u prosjeku broji 4-5 jedinki koje nastanjuju teritorij površine 150-170 km2, pa ako se uz to uzme u obzir da se teritoriji različitih čopora gotovo uopće ili vrlo malo preklapaju, da samo jedna vučica u čoporu ima mlade i da obično ne preživi ni polovica novorođenih vučića, jasno se vidi da se priroda sama pobrinula za manje-više stalan i relativno mali broj jedinki tog vrsnog predatora. Stočari nemaju razumijevanja za vuka, u njemu vide bezobzirnu krvoločnu zvijer koja im otima kruh iz usta. I još je k tome zaštićena zakonom pa joj ne mogu ništa. Ni naknada koju dobiju od države nije dovoljno visoka da smanji njihov bijes. No da se naknada i trostruko poveća, oštećenici bi i dalje bili nezadovoljni i tražili više. Zato što se novac dijeli. O zmijama, od kojih u pojedinim stadima godišnje strada i puno veći broj stoke nego od vuka, ne čuje se ništa. Za štete od zmija nema odštete, pa nema ni buke. Isto tako, neki će stočari izgubiti vrijeme i energiju na negodovanje i smišljanje načina kako da se otarase 'štetočine' umjesto da to vrijeme i trud ulože u bolje čuvanje stoke. Jer tako je najlakše, umjesto mukotrpnih kompromisa naprosto eliminirati 'problem' i imati svoj komfor i mir... Zaštitari prirode smatraju da čovjek nema pravo uništiti niti jednu drugu vrstu, pa ni vuka. Kako se vrste trebaju očuvati u svojim prirodnim staništima, vuku bi se morao omogućiti opstanak među ljudima, a ne samo u nekoliko zaštićenih i za vuka premalenih područja gdje ljudi gotovo i nema. Ali oni sami žive u svojim bučnim neonskim gradovima, daleko od prirode, daleko od vuka. Teoretski su dobro potkovani, etični i korektni, no lako je obožavati zvijer iz daljine, neopterećeni svakodnevnim strepnjama za stado, za vlastitu egzistenciju...
A vuk? Dok mirno šeta šumom niti ne sluti da se u dvoranama i uredima velikih gradova kroji njegova sudbina – pišu se zakoni i pravilnici, planira upravljanje njime, određuju odstrjelne kvote. Europa izdvaja velike novce za njegovo očuvanje, znanstvenici i zaljubljenici organiziraju kongrese njemu u čast, krivolovci mu rade o glavi, aktivisti oboružani lecima i transparentima stražare na ulicama...
A vuk? On bi najradije da ga se pusti na miru.
Sonja Desnica
časopis studenata biologije 'In vivo', broj 13, svibanj 2006.
