Kita boli čovjek
Iako ljudski svijet u golemoj mjeri počiva na životinjskom svijetu - ne samo u smislu evolucije nego prvenstveno u smislu materijalnih sredstava kojima se održava i unapređuje svakodnevni ljudski život - tu činjenicu vrlo rijetko osvještavamo, a još rjeđe pomišljamo na to koliko je životinjske patnje potrebno da bi čovjek živio u skladu s kriterijima ugodnoga života
Slučajno ili ne, nedavno sam, u svega nekoliko dana, na stranicama nekolicine domaćih i inozemnih novina i časopisa pronašao članke koji svjedoče o zabrinjavajućem stanju u kojem se nalazi svjetska populacija kitova, koja je - unatoč zakonskim restrikcijama - diljem svjetskih mora, a u Japanu i Norveškoj posebno, izložena masovnom proganjanju i ubijanju u različite svrhe, a znanstvene (?) i prehrambene posebno.
Slučajno ili ne, naslov jednog od tih članaka - autora Hansa Schuha i Ursa Willmanna, objavljen u njemačkom Die Zeitu, 12. lipnja 2003. godine - Appetit auf Wal (Apetit za kita), aludira na naslov jednog starog albuma benda Guns'n'Roses, Appetite for Destruction. I doista, kitovi su svakodnevno izloženi masovnom uništavanju. Ali: who cares?! Ta bića iz mračnih morskih dubina, koja poznajemo uglavnom zahvaljujući rijetkim znanstveno-dokumentarnim emisijama i Mobyju Dicku, našim su očima nevidljiva, a time i našoj pažnji nezanimljiva. Naše oči i naša pažnja vrlo se rijetko dadu privući i mnogo vidljivijim progonima i ubijanjima životinja - recimo, onima pasa i mačaka, dakle, životinja za koje smatramo da su nam vrlo poznate i bliske - tako da ravnodušnost, koju vjerojatno većina ljudi osjeća prema kitovima, ne treba čuditi. Dramatično ubijanje kitova zapravo i nije vijest.
Konzumerizam važniji od života
Vijest je, primjerice, to da je kit ubio čovjeka, o čemu nas je - također nedavno, ali sada više ne slučajno - izvijestio jedan naš dnevni list. Nije, dakle, vijest to što stotine kitolovaca dnevno ubijaju stotine kitova, nego to što je u Australiji jedan kit - u agoniji i nehotice - ubio jednoga čovjeka, koji ga je, da stvar bude tragičnija, želio spasiti od sigurne smrti u mreži u koju se ovaj zapetljao. Stara novinarska mudrost kaže: nije vijest to da je pas ugrizao čovjeka, nego to da je čovjek ugrizao psa. U slučaju kitova vrijedi obrnuto, a u oba je slučaja riječ o tome da se prve ili rijetke žrtve javno oplakuju, a sve ostale tek broje, odnosno da mediji najčešće lako probavljivu senzaciju pretpostavljaju prijeko potrebnoj informaciji (o zahtjevnoj edukaciji da se i ne govori), zanemarujući ono bitno, ako se mora mjeriti s onim zanimljivim i profitabilnim. Pritom se ne smije zaboraviti ni važna uloga recipijenata senzacija, jer mediji ne samo oblikuju 'stav javnosti', nego u svome djelovanju također osluškuju raspoloženje i interese javnosti koju nastoje zadovoljiti; ukratko, donose upravo (i jedino) ono što se želi čitati.
Tako je problem kitova kratkotrajno zabljesnuo na medijskom nebu, a time i u svijesti javnosti, da bi potom ponovno potonuo u morske dubine. No, nije riječ samo o kitovima. I nije riječ samo o medijima. I sve druge životinje su u svim drugim aspektima ljudskoga života kratkotrajni bljeskovi koji ponekad, doduše, rijetko, jesu temom, ali gotovo nikada problemom ljudskoga razmišljanja. Ta je činjenica, ako se nad njom barem nakratko ozbiljno zamislimo, posve neshvatljiva. Naime, iako ljudski svijet u golemoj mjeri počiva na životinjskom svijetu - ne samo u smislu evolucije nego prvenstveno u smislu materijalnih sredstava kojima se održava i unapređuje svakodnevni ljudski život - tu činjenicu vrlo rijetko osvještavamo, a još rjeđe pomišljamo na to koliko je životinjske patnje potrebno da bi čovjek živio u skladu s kriterijima ugodnoga života, koji se stalno mijenjaju, odnosno usavršavaju. Hoće se reći ovo: mi vidimo sočan teleći odrezak, ali ne i tele na putu od farme, preko klaonice i mesnice, do našega tanjura; mi vidimo elegantnu krznenu bundu, ali ne i oderane leševe mnogih činčila koje su najprije patnjom, a onda i životom, platile nastanak jedne bunde; mi vidimo nov i privlačan šampon, ali ne i krvave oči zečeva, na kojima su isprobavane sve one kemikalije koje ni u kojem slučaju ne smiju biti sastojak šampona... Mi gotovo nikada, ni u opsesivnoj, ali ni u rutinskoj potrazi za proizvodima, ne pomišljamo na to da je za nastanak mnogih od njih bilo potrebno mučiti i ubijati životinje. Konzumerizam, koji nas čini sve ubrzanijima i sve površnijima, ne dopušta takvu pomisao, a otkad je postao dominantnim aspektom ljudskoga života, način na koji se - i prema životinjama - ponašamo u konzumu postao je dominantan i u svim drugim vidovima življenja. Iako je svatko od nas odgovoran za vlastito djelovanje, ipak se može reći da smo prisiljeni zaboravljati na to da su životinje s kojima se svakodnevno susrećemo, uglavnom u obliku proizvoda, još živa bića, koja većinom imaju sposobnost osjećanja patnje i svijest o patnji kroz koju prolaze.
Stvar koju je gotovo besmisleno naglašavati, ali se danas još pokazuje potreba za takvim nečim: životinje su živa bića, a s obzirom na to zaslužuju i određeni moralni status te određena prava. Treba to naglašavati usprkos tome što je životinja u Rječniku hrvatskoga jezika Vladimira Anića (Novi Liber, Zagreb, 1991) rječnički precizno određena kao 'svaki živi organizam osim čovjeka koji pripada drugom odjelu organskog svijeta na Zemlji prema biljkama', ali upravo zbog toga što je drugo (preneseno) značenje riječi životinja 'čovjek bez srca i samilosti, okrutan čovjek na način životinje' (okrutan na način leptira?). Treba to naglašavati i usprkos tome što u Hrvatskoj imamo Zakon o dobrobiti životinja, ali upravo zbog toga što su, uz mnoge druge detalje, tragikomične s obzirom na pojam dobrobiti, 'životinje u smislu ovog Zakona (...) kralješnjaci, i to ribe, ptice i sisavci' (leptiri, dakle, nisu?).
Naša moć i naša odgovornost
Što to implicira? Što moramo zaključiti iz toga da životinje nisu tek bezdušni ili bezosjećajni automati, što je jedna stara 'filozofska' teza koja je, u međuvremenu, imala golem utjecaj na sva područja ljudskoga mišljenja i djelovanja, a praktično još nije postala zastarjelom? Životinje - u najmanju ruku - ne bi smjele biti bezobzirno korištene za ostvarenje ljudskih ciljeva. Kada se kaže bezobzirno, u tome se sastoji teorijski i praktični minimum koji bi trebao ući kako u svakodnevno, tako i u trajno promišljanje ljudskog odnosa prema ne-ljudskim životinjama. Izgradnja i postojanje jednoga svijeta u kojem bi odnos ljudi i životinja bio idiličan, predstavlja, dakako, utopiju. No, kao što je to i općenito slučaj s utopijskim mišljenjem, to nije razlog da već sada i ovdje ne djelujemo u pravcu ostvarenja utopijske ideje. Ako nam je stalo do vlastite moralnosti i moralnog usavršavanja, onda bismo barem zbog toga (iako ne samo zbog toga), trebali, kao minimum, dovesti do svijesti različite oblike diskriminacije životinja, odnosno priznati im ona prava koja im trenutačno oduzimamo, a koja se ni ne zaslužuju s obzirom na pripadanje određenoj vrsti. Priznavanje prava na život i na izbjegavanje patnje životinjama ne bi, dakako, riješilo probleme sukoba interesa između ljudi i životinja - koji se pojavljuju i u međuljudskim odnosima - ali bi predstavljalo podlogu za jedan drukčiji, obzirniji, pa i prijateljskiji odnos prema životinjama. Treba, naravno, naglasiti da su u posljednjih nekoliko desetljeća primjetni određeni pozitivni pomaci na ovom planu, i to kako u etičkim promišljanjima i zakonodavstvima, tako i na razini svakodnevnog ponašanja. No, time potreba za stalnim skretanjem pozornosti na nijeme zahtjeve koji dolaze iz životinjskog svijeta ne postaje manjom, osobito ne u našim krajevima, gdje ni poštivanje ljudskih prava još nije postalo nešto samorazumljivo.
Činjenica da tridesetak metara dug plavi kit može biti ugrožen od desetak puta manjeg čovjeka, bila bi paradoksalna samo ako bismo zaboravili na čemu se temelji ta strahovita ljudska moć. Narastanje i usavršavanje znanstveno-tehnološkog pogona nije promijenilo samo život čovjeka, nego i život čitave prirode, uključujući i životinje. Posljedice koje ta moć izaziva razlog su zbog kojeg ona mora biti iznova promišljena, ponajprije iz perspektive odgovornosti, bez koje moć, gola moć, postaje destruktivna. Uvid do kojega nije teško doći - da smo oduvijek i zauvijek životno upućeni i na prirodni, a ne samo na društveni okoliš, i na druga živa bića, a ne samo na ljude - poticaj je da se ljudska odgovornost proširi na čitav živi svijet. Životinje, kao naši neposredni susjedi na ljestvici živoga svijeta, prve su kojih se taj imperativ tiče.
Hrvoje Jurić, @nimal portal, Zarez 109-110, 17. srpnja 2003.