Oduzimanje slobode
Ljudi su znatiželjni po prirodi i upravo ta osobina dovela je do prve interakcije čovjeka sa životinjom. Također ljudska želja za vladanjem, ne samo životinjama već i drugim ljudima, te nažalost i ljudska pohlepa za novcem i moći. Veliku ulogu igra i ljudska sebičnost, želja za posjedovanjem i osjet samozadovoljstva. Važno je da smo mi sretni, da je nama dobro. Ljudski odnos sa životinjom je otišao predaleko, ako se i ne može vratiti, može se zaustaviti.
Životinji ne treba naša 'ljubav' kakvu je mi iskazujemo (primjerice naši dodiri, naš ulazak u njihove nastambe, naša želja da se igramo sa mladuncima), a najviše im škodi naša želja da upravljamo njihovim životima misleći da je onako kako mi to vidimo najbolje za njih. Svaka životinjska vrsta i podvrsta različita je upravo zbog svoje jedinstvenosti, i najgore je po životinju kad nešto promijenimo u tom skladu. Pa makar i u ime ljubavi.
Ljudima je zabavno ići u zoološke vrtove gledati životinje u njihovim zatvorima. Te životinje su nam lijepe, slatke, simpatične čak ih i žalimo, ali kad prođe tih par sati zabave ili znatiželje, mi odlazimo svojim kućama kao da se nikada ništa nije ni dogodilo. Prve životinje su upravo brutalno otrgnute iz svoje sredine, iz svojih domova, od svoje obitelji, bez pitanja ili pristanka dovedene u najokrutnije uvjete, a zašto? Da bismo mogli reći kako je tigar lijep i velik ili kako nas je majmun nasmijao te kako smo proveli lijepo popodne. Ogromna nepravda je načinjena. Pitanje je jesmo li toga vrijedni, naših par sati prividnog i izvrnutog užitka?
Ostale životinje koje se rode u zatočeništvu su uskraćene za ono na što imaju pravo, što im je dato s istom važnošću kao i svakom živom stvoru - uskraćeno im je pravo na slobodu i mir. A tko smo mi da se usuđujemo donijeti takvu odluku?
Jednako je i s dupinima, kitovima ubojicama, tuljanima i svim životinjama kojima se divimo i smijemo dok svakodnevno zarađuju svoju hranu ispunjavajući naše neprirodne zahtjeve. Uvjeti života koje im namećemo nisu čak ni približno slična onima u divljini. A zašto? Zato da možemo reći kako su dupini posebne i inteligentne životinje, dok sjedimo na kavi i tek toliko čavrljamo. Slična ili gora priča je sa životinjama u cirkusima, sa svim ostalim životinjama u kavezima (onima za uzgoj, za prodaju, npr. glodavcima, pticama i reptilima, psima, divljim mačkama...), sa svim životinjama kojima je ljudska ruka promijenila život.
Svi oni koje se bave životinjama kao profesijom, na žalost, od velike iskrene ljubavi ne vide da takva ljubav životinji ne samo da ne treba, već je često i uništava. To možda okrutno zvuči, ali zbog našeg neznanja i prevelike želje upravo je tako. Znanstvenici koji proučavaju neku određenu vrstu također ponekad prjeđu granicu i na neki način ipak poremete taj sklad. Sve u ime ljubavi. Ljudi jednostavno moraju imati svoje prste u svemu, zbog pozitivnih ili negativnih razloga, svejedno, jer je ishod jednak.
Čak uz svu znanost nitko ne može reći da zna sve o nekoj vrsti, tj. da zna puno ili da je to što tvrdi uistinu tako. Svako živo biće i sve na ovom planetu ima isključivo važnu ulogu i oduzimanjem samo jedne stvara se kaos, za koji ne želimo preuzeti odgovornost. Žalosno je to što nam je važnije sakriti se i živjeti u svojim iluzijama, sebično stvarajući sebi ugodu na račun drugih bića. Umjesto da ostavimo druge životinjske vrste na miru i pobrinemo se za svoju, mi činimo upravo obrnuto. Nađimo utjehu i zadovoljstvo u davanju svoje iskrene ljubavi drugim ljudima, kojima ona najviše i treba biti namijenjena. Volimo životinje i prirodu izdaleka, s poštovanjem.
Najgore za sva živa bića (ne zaboravimo da smo i mi životinje, spadamo u sisavce) je kad im se oduzme sloboda. Kada ptica ne može ispružiti krila i iskoristiti taj toliko poseban dar letenja, kada riba ne može uživati u čarima oceana i mora te vuk u prostranosti šuma i brda. Oduzimanje slobode ubija svačiji duh, pa zar je to što mi želimo i volimo raditi drugima? Zamislimo da je situacija malo drugačija i da je neka druga vrsta naprednija od nas i da sve što mi radimo drugim životinjama, oni rade nama. Na žalost, možda i ne moramo zamisliti jer ima dosta ljudi koji to rade i drugim ljudima. Zar želimo biti takvi ljudi? Zar nam nije nimalo stalo?
Pomozimo onima kojima ipak sada treba naša pomoć, a sve one u čije živote još nije kročio čovjek najbolje je da ostavimo na miru.