Jednakost vrsta

| More
Jednakost vrsta logičan je zaključak post-darvinske moralnosti

Richard Ryder
Subota, 6. kolovoza 2005.
The Guardian

Riječ specizam (species-vrsta) mi je pala napamet dok sam ležao u kadi u Oxfordu, prije nekih 35 godina. To bi bilo kao rasizam ili seksizam – predrasude utemeljene na, moralno nevažnim, fizičkim razlikama. Još od Darwina znamo da smo ljudske životinje povezane sa svim drugim životinjskim vrstama putem evolucije; čime onda možemo opravdati naše ugnjetavanje svih drugih vrsta? Sve životinjske vrste osjećaju bol i patnju. Životinje vrište i grče se poput nas; njihov živčani sustav je sličan našem i sadrži iste biokemijske elemente za koje znamo da su vezani za osjećaj boli.

Naša bi se zabrinutost za tuđu bol i patnju trebala proširiti na bilo koji 'painient' – biće koje osjeća bol – bez obzira na spol, klasu, rasu, religiju, nacionalnost ili vrstu. Doista, kada bi neki vanzemaljac iz nekog drugog svijeta postao painient, ili kada bi se proizveo stroj koji je painient, tada bi morali proširiti moralne krugove i uključiti ih u njih. Osjećaj boli je uistinu jedina uvjerljiva osnova za dodjeljivanje prava ili interesa prema drugima.

Mnoge su druge kvalitete, kao primjerice 'urođene vrijednosti', bile predložene. Ali vrijednost ne može postojati u odsutnosti savjesti ili potencijalne savjesti. Iz toga slijedi da stijene i rijeke i kuće nemaju vlastitih interesa pa ni vlastitih prava. To naravno ne znači da nemaju nikakvu vrijednost za nas ili za druga bića koja osjećaju bol, painients, uključujući one koji ih trebaju kao domove i koji bi bez njih patili.

O mnogim moralnim principima i idealima se diskutiralo tijekom stoljeća – pravdi, slobodi, jednakosti, bratstvu, primjerice. Ali to su tek stube koje vode ka krajnjem dobru, k sreći; a sreću je lakše dostići oslobođenjem svih bića od boli i patnje (riječ bol i patnja su izmjenjive). Doista, ako o tome pažljivo razmislite, uvidjet ćete da je razlog zašto se ti drugi ideali smatraju važnijima taj što ljudi vjeruju da su oni prijeko potrebni za oslobađanje od patnje. Ustvari, ponekad i postižu taj rezultat, ali ne uvijek.

Zašto se naglašavaju bol i drugi oblici patnje radije nego zadovoljstvo i sreća? Jedan od razloga je taj što je osjećaj boli mnogo moćniji od osjećaja zadovoljstva. Biste li radije izbjegli sat mučenja ili dobili sat radosti? Bol je jedino i samo istinsko zlo. Što je, dakle, s mazohistom? Njemu sam osjećaj boli daje veće zadovoljstvo od same njegove boli!

Jedna važna doktrina painism (da tako nazovem moj moralni pristup) je da se moramo koncentrirati na individue jer je upravo individua - ne rasa, nacija ili vrsta – ta koja pati. Iz istog se razloga, osjećaj boli i zadovoljstva nekolicine pojedinaca ne mogu spojiti i biti značajni, kao što to zahtijevaju utilitarizam i većina moralnih teorija. Jedan od nedostataka utilitarističkog pogleda, primjerice, je da patnja žrtve grupnog nasilja može biti opravdana ukoliko je zbroj ukupnog zadovoljstva grupe nasilnika veći. Ali savjest je, naravno, ograničena granicama individue. Moja bol i bol koju osjećaju drugi su prema tome odvojene kategorije i ne mogu se međusobno ni zbrajati ni oduzimati. To su odvojeni svjetovi.

Ukoliko se direktno ne iskuse bol i zadovoljstvo, oni realno i ne postoje – računamo samo s njihovim praznim ljuskama. Iz toga slijedi, primjerice, da je mnogo gore ako zadamo 100 jedinica boli jednoj jedinki, nego kada bi zadali jednu jedinicu bola tisućama ili milionima jedinki, iako bi tada bol uzeta u cjelini bila veća. U bilo kojoj situaciji trebali bi se ponajprije pobrinuti za pojedinca koji najviše pati. I nije važno, moralno govoreći, tko ili što je najveća patnja – bila ona ljudska, ne-ljudska ili od stroja. Bol je bol bez obzira na gostoprimca.

Naravno, vrste se razlikuju u njihovim potrebama i njihovim reakcijama. Ono što je bolno za jedne nije neophodno bolno i za druge. Dakle, različito se možemo odnositi prema različitim vrstama, ali bi se uvijek trebali podjednako odnositi prema patnji. U slučaju ne-ljudskih bića, vidimo kako se nemilosrdno iskorištavaju na tvorničkim farmama, u laboratorijima i u divljini. Kitu treba i do 20 minuta da umre nakon što je pogođen harpunom. Ris može patiti tjedan dana sa slomljenom nogom ukliještenom čeličnom klopkom. Kokoš iz intenzivnog uzgajališta će proživjeti cijeli svoj život, a da niti jedanput neće raširiti krila. Životinja izložena toksičnim testovima, otrovana proizvodima za održavanje kuće može biti u agoniji satima ili danima prije nego što umre.

To su najvećim dijelom zlostavljanja koja uzrokuju velike patnje. I još uvijek se pravdaju na temelju činjenice da ova bića nisu iste vrste kao i mi. To je kao da neki ljudi nisu čuli za Darwina! Odnosimo se prema drugim životinjama ne kao prema rođacima već kao prema bezosjećajnim bićima. Mi ni ne sanjamo da bi se mogli ponijeti prema našim bebama, ili mentalno hendikepiranim odraslim osobama, na ovaj način – a ipak su neka od ovih ljudska bića manje inteligentna i manje sposobna za komunikaciju s nama nego neka ne-ljudska bića koja iskorištavamo.

Istina je jednostavna: mi iskorištavamo druge životinje i nanosimo im bol jer smo mnogo moćniji od njih. Bi li to značilo da u slučaju da se gore spomenuti vanzemaljci spuste na zemlju i da se uspostavi da su daleko mnogo nadmoćniji od nas da im trebamo dopustiti – bez pogovora – da nas proganjaju i ubijaju zbog sporta, eksperimentiraju na nama ili da nas uzgajaju na farmama, i da nas na kraju pretvore u ukusan ljudski burger? Bismo li mogli prihvatiti njihovo obrazloženje da je za njih savršeno moralno činiti te stvari kao što ih mi činimo drugim vrstama?

U osnovi, to se svodi na hladnu logiku. Ako brinemo o patnji drugih ljudskih bića, tada bi također po nekoj logici trebali brinuti i o patnji ne-ljudskih bića. Oni koji bezosjećajno iskorištavaju životinje, a ne oni koji životinje štite, su ti koji su iracionalni i pokazuju sentimentalnu sklonost stavljanja vlastite vrste na pijedestal. Svi mi, hvala Bogu, osjećamo prirodnu iskru sažaljenja prema tuđoj patnji. Trebamo samo uhvatiti tu iskru i rasplamsati vatru razuma i univerzalnog suosjećanja.

Sve to, naravno, ima posljedice. Ukoliko postupno dovedemo ne-ljudska bića na isti moralni i pravni nivo kao što smo i mi sami, tada ih više nećemo moći iskorištavati kao naše robove. U zadnjih par desetljeća postignut je značajan napredak putem razboritog novog europskog zakonodavstva, iako je put još uvijek jako dugačak. Neka međunarodna priznanja moralnog statusa životinja su u mnogome prekoračila granice. Ima različitih staromodnih rasprava, koje nisu na UN nivou, a koja priznaju prava, interese i blagostanje samih životinja. To se mora, i ja vjerujem hoće, promijeniti.

Dr. Richard Ryder bio je profesor na Sveučilištu Tulane, New Orleans, i predsjednik RSPCA savjeta; napisao je djelo Painism: A Modern Morality, a njegovo novo djelo, Putting Morality Back into Politics, izdat će Academic Imprint 2006.

Pokus na primatu [ 40.69 Kb ]

Također pogledajte

Akcije

Reakcije, zahtjevi i prijave

Facebook preporuke