Zoološki vrtovi su zastarjeli - vrijeme je da odu u ropotarnicu povijesti

| More

Zoološki vrtovi ne igraju značajnu ulogu u zaštiti divljih životinja, tvrdnje da su važni za obrazovanje su pretjerane, a njihova su istraživanja upitna. Vodeći zaštitnik prirode Damian Aspinall kaže da je vrijeme da ih postepeno ukinemo.

Zoološki vrtovi u čitavom svijetu pravdaju svoje postojanje kroz tri cilja: zaštitu, obrazovanje i istraživanje. To je ono što zoološki vrtovi žele da vjerujete dok je stvarnost potpuno drugačija. Jako dobro smo upoznati s tim jer vodimo dva parka divljih životinja i bavimo se ovim poslom više od 40 godina. Naše je temeljno uvjerenje da nema potrebe da se bilo koja divlja životinja nalazi u zoološkom vrtu u zatočeništvu.

Vjerujemo da postoji bolji, pravedniji put naprijed. Ne predlažemo da se zoološki odmah zatvore jer smatramo da to nije održivo. Međutim, predlažemo da se uspostavi plan tako da se zoološki vrtovi postupno ukidaju tijekom razdoblja od 25 do 30 godina na način da se stvara evidencija važnih informacija o prehrani, prostoru i procesu reintrodukcije (ponovnom uvođenju vrste u područje iz kojega je nestala).

Započnimo s procjenom i kritikom tri glavna argumenta za zoološke vrtove kako bi nam bilo lakše razumjeti što je prema dostupnim podacima potrebno učiniti.

1. Zoološki vrtovi tvrde da je jedna od njihovih glavnih prednosti zaštita.

Međutim, kad se ovo detaljno prouči, lako je uočiti da se radi o mitu. Primjerice, u europskim zoološkim vrtovima 70-75 posto životinja nije ugroženo u divljini. Od približno 850 vrsta i podvrsta sisavaca koje se nalaze u europskim zoološkim vrtovima, 500 ih je svrstano u kategoriju najmanje zabrinjavajuće (LC) prema kategorizaciji Svjetske zaklade za zaštitu prirode (IUCN), a samo 45 (5%) ih je kritično ugroženo (CR). Od 45 kritično ugroženih, procjenjujemo da su samo tri održive, uzimajući u obzir problem hibridizacije, bolesti i genetske raznolikosti.

Postoji više od 5.700 vrsta svih skupina životinja koje drže samo članice Europskog udruženja zooloških vrtova i akvarija (EAZA), što predstavlja tek oko 8 posto svih zooloških vrtova u Europi, ali samo je nešto više od 200 tih vrsta u upravljanim uzgojnim programima. To znači da, prema vlastitom priznanju, oko 95 posto životinja u europskim zoološkim vrtovima nije dovoljno relevantno da bi zavrijedile biti dio uzgojnih programa, a gotovo sve imaju iste probleme: hibridizaciju, nisku razinu genetske raznolikosti i bolesti.

2. Zoološki vrtovi žele da vjerujemo da je jedna od njihovih glavnih djelatnosti edukacija javnosti o zaštiti.

Pitanje koje se postavlja je: gdje su dokazi za to? Desetljećima su tvrdili da promatranje životinja uživo pomaže obrazovanju i mobilizaciji sljedeće generacije zaštitnika prirode. Međutim, čini se da posjeti zoološkom vrtu bez vodiča samo kod jedne trećine posjetitelja poboljšavaju poznavanje biološke raznolikosti, da profesionalni zoološki edukatori mogu postići bolje rezultate u poboljšanju poznavanja biološke raznolikosti kada rade u školama, a ne unutar zoološkog vrta, te da je poboljšanje poznavanja biološke raznolikosti iz posjeta zoološkom vrtu slabo povezano s boljim poznavanjem aktivnosti za zaštitu prirode.

Samo poznavanje aktivnosti u svrhu zaštite prirode daleko je od toga da smo time postali aktivni zaštitnik prirode. Prema našem iskustvu, procjenjujemo da 99 posto posjetitelja koji dolaze u naše parkove dolaze provesti ugodan dan na svježem zraku, dok tek 1 posto postaje zainteresirano za zaštitu prirode. Međutim, ni to ne znači da će se ovih 1 posto aktivno uključiti. Osim toga, ako se i uključe, to neće imati učinka s obzirom na stanje depopulacije divljih životinja i krčenja šuma širom svijeta. Prema našem mišljenju, previsoka je cijena koju plaćamo kada držimo stotine tisuća životinja u zatočeništvu samo kako bi beznačajan postotak ljudi eventualno postali aktivni zaštitnici prirode.

Drugo i daleko opasnije je to što održavamo kontinuitet zooloških vrtova i učimo sljedeću generaciju da ih doživljavaju kao potpuno prihvatljivi dio našeg društva i nesporni čimbenik u zaštiti divljih životinja, što očito nije slučaj. Potrebno je usmjeriti pažnju sljedeće generacije prvenstveno na zaštitu in situ.

Mit je da koristi od zaštite imamo samo ako se životinje drže u zatočeništvu. To je daleko od istine. Uzmite na primjer mnoštvo sjajnih dokumentaraca o divljim životinjama, poput serijala Davida Attenborougha, koji su mnogo informativniji. Attenboroughovi serijali daleko su poučniji od jednodnevnog izleta u zoološki vrt, a također pružaju više informacija za istraživanje životinja od istraživanja u zoološkim vrtovima. Ako je moguće magistrirati paleontologiju bez živih dinosaura koje bi proučavali, jasno je da se može osjećati strast prema zaštiti divljih životinja bez posjete zoološkom vrtu.

Preporučamo da edukacija o zaštiti divljih životinja in situ bude dio nacionalnog kurikuluma, uključujući realnost zooloških vrtova i njihovu ograničenu ulogu u očuvanju vrsta. To bi bilo daleko učinkovitije od edukacije o zaštiti u zoološkim vrtovima. Nema nikakvog opravdanja za držanje životinja u zatočeništvu prvenstveno radi istraživanja, dijelom i zato što se životinje u zatočeništvu ponašaju drugačije nego u divljini.

Ne postoji jasan razlog zašto potrebna istraživanja ne mogu biti vršena in situ. Štoviše, treba dovesti u pitanje djelotvornost istraživanja u zoološkim vrtovima, uzimajući u obzir neuspjeh u učinkovitom rješavanju bolesti, hibridizacije i genetske održivosti kod vrsti o kojima se brinu. K tome, čini se da neki istraživanje smatraju zaštitom iako je jasno da se međusobno razlikuju. Istraživanje može biti relevantno za zaštitu, ali samo po sebi nije zaštita.

3. Zoološki vrtovi snažno naglašavaju važnost držanja vrsta u zatočeništvu kako bi se osigurala banka ili životinjska arka za zaštitu od izumiranja.

Ovo je još jedan mit. Utvrdili smo da je samo 5 posto ovih životinja kritično ugroženo u divljini, uz možda tek tri kritično ugrožena sisavca koji su održiva u europskim zoološkim vrtovima.

Pa zašto onda zoološki vrtovi drže u zatočeništvu tisuće drugih životinja? Ogroman broj ovih vrsta je hibridiziran, paren u bliskom srodstvu ili bolestan, pa opet, zašto se skupljaju? Još važnije, zoološki vrtovi si moraju postaviti dva pitanja: prvo, u kojem je trenutku životinja toliko ugrožena da je možda treba staviti u neki oblik zatočeništva zbog uzgoja, i drugo, ukoliko je, zašto se to ne radi in situ? Uzmimo na primjer planinsku gorilu. Njihova je populacija 1981. brojila samo 242 jedinke, dok ih je danas blizu 1.000, i to u zemlji Kongo koja je okružena agresivnim uništavanjem staništa, građanskim ratom i krivolovom, i sve to bez ikakvog uzgoja u zatočeništvu. Ako zoološki vrtovi doista vjeruju da su suvremena arka za ugrožene vrste, zašto ne bi aktivno slijedili programe reintrodukcije vrsta kojima upravljaju?

Povijest pokazuje da su životinje rođene u zatočeništvu doprinijele poboljšanju divljeg statusa samo kod nekoliko vrsta sisavaca. Europski bizon, konj Przewalskog i arapski oriks spašeni su od izumiranja pomoću životinja koje su uzgojene u zoološkim vrtovima, ali taj je popis kratak. Samo mali broj životinja koje se nalaze u europskim zoološkim vrtovima je uključeno u projekte vraćanja u divljinu, manje od 5 posto vrsta sisavaca, a trećina tih vrsta su vrste koje se u svjetskim razmjerima ne smatraju ugroženima. Čak i kada se uzgoj u zatočeništvu koristi u projektima reintrodukcije, zoološki vrtovi se često ne smatraju prikladnim za uzgoj u zatočeništvu te se preferiraju drugi smještaji.

Prema našem iskustvu, postoji uvriježeno mišljenje da je životinjama mjesto u zoološkim vrtovima iz gore navedenih razloga i da se ne mogu rehabilitirati u divljini jer su institucionalizacijom izgubile svoje prirodne instinkte. Zašto ih onda stavljaju u zoološke vrtove? Iako priznajemo da u pojedinim slučajevima rehabilitacija i vraćanje u divljinu možda nisu mogući, dokazali smo da su u nekim drugim slučajevima ipak mogući.

Zoološki vrtovi također često tvrde da se zaštita ne može obaviti in situ zbog troškova, krivolova i uništavanja staništa. Međutim, Zaklada Aspinall je dokazala suprotno. Zaklada je uspješno vratila u divljinu nekoliko vrsta životinja rođenih u zoološkim vrtovima, uključujući zapadnu gorilu, crnog nosoroga, javanskog gibona, javanskog langura, sivog langura, smeđu hijenu, konja Przewalskog i europskog bizona. Područja gdje su životinje vraćene su dugoročno zaštićena, a životinje se nadziru dugi niz godina.

Dobar primjer životinje koja je uspješno ponovno uvedena i zaštićena u divljini je gorila. Iako su gorile kritično ugrožene, a zapadne gorile jedna su od rijetkih kritično ugroženih vrsta s održivim populacijama u zatočeništvu u Europi, procjenjuje se da u divljini ima između 250.000-300.000 gorila (obje vrste). To podupire naše mišljenje da populacija gorila očito nije na prijelomnoj točci gdje postoji potreba da ih se drži u zatočeništvu. Uspješno ih vraćamo u divljinu više od 30 godina te ih je preko 70 vraćenih i 30 rođenih u divljini. Čak i da populacija dosegne alarmantno nisku razinu, i dalje bi bilo moguće očuvati vrstu in situ, umjesto u zoološkim vrtovima.

Drugi je primjer veliki lemur bambusar, jedan od najrjeđih primata na planeti. Provedba programa Zaklade Aspinall u lokalnoj zajednici za preživljavanje ove kritično ugrožene vrste na Madagaskaru rezultirala je oporavkom vrste od prvotnih tek 100 divljih jedinki na više od 1.000, nakon desetljeća zaštite u lokalnoj zajednici. Slijedom toga, veliki lemur bambusar uklonjen je s popisa 25 najugroženijih primata na svijetu. Da je ovih 100 jedinki bilo stavljeno u zoološke vrtove, nikad se ne bi dogodio njihov oporavak u divljini.

Problem krivolova u divljini opće je poznat te zoološki vrtovi to koriste kao izgovor za držanje slonova u zatočeništvu. Međutim, ono što zoološki vrtovi ne spominju je zahtjevnost držanja afričkih slonova u zatočeništvu i s tim povezane probleme adekvatnih prostora za držanje mužjaka. U europskim zoološkim vrtovima to znači da ne mogu uzgojiti dovoljno slonova da bi zadržali njihovu održivu populaciju. Da ironija bude veća, izgleda da će populacija u zatočeništvu izumrijeti brže od divlje populacije.

Za razliku od toga, samo u Južnoj Africi u zaštićenim rezervatima, privatnim ili javnim, ima više od 20.000 afričkih slonova, s vrlo malo krivolova. U SAD-u je slična situacija sa zoološkim vrtovima, te dandanas nastoje uvoziti iz Afrike dodatne slonove rođene u divljini. To jasno pokazuje opći stav zooloških vrtova o uvozu divljih životinja prema kojem zapravo konzumacija ima prioritet nad zaštitom in situ.

Daljnji problem kod zagovaranja životinjske arke je novac bačen na izgradnju nastamba za životinje. Do danas su zoološki vrtovi potrošili stotine milijuna funti na izgradnju novih nastambi, često za životinje koje ni nisu ugrožene, a u većini slučajeva to se radi za korist ljudi, ne životinja. Poznato je da zoološki vrtovi troše više od 6-10 milijuna funti dobrotvornih sredstava na nastambe za držanje dva do četiri velika mesojeda - zasigurno bi taj novac bilo bolje potrošiti štiteći više od 100 tigrova in situ tijekom 10 godina.

Da stvar bude gora, izgled ovih nastambi u zoološkim vrtovima često je usmjeren na doživljaj posjetitelja, a ne na dobrobit životinja. Životinja često nema privatnosti i dovoljno prostora što dovodi do psihičkih poremećaja uzrokovanih stresom koji su česti kod životinja u zatočeništvu. Previše je primjera neusklađenosti sredstava da bi ih ovdje nabrajali, stoga se nameće jednostavno pitanje: da li je bolje novac koji zoološki vrtovi prikupljaju kroz dobrotvorne akcije potrošiti na novu nastambu ili zaštitu divljih životinja i staništa in situ? Odgovor je jasan.
Do sredine 1980-ih nije postojao uzgojni program koji se bavio pitanjem podvrsta i genetske čistoće. Tijekom mnogih generacija, jedinke iz različitih podvrsta, a ponekad i iz istih genetskih linija, uzgajane su zajedno, bez ikakve suvisle strategije. Kao posljedica toga, danas ne postoji točna povijest niti točna genetska linija za mnoge vrste i podvrste što mnoge od ovih vrsta i podvrsta onemogućava da imaju ikakvu važnost za zaštitu.

Iako su zoološki vrtovi toga postali svjesni nedavno i pokušavaju postupno ukinuti hibridizaciju, činjenica je da to utječe na veliku većinu životinja u zatočeništvu i da je to nemoguće ispraviti. Ono što zoološki vrtovi ne žele da znate je da veliki broj vrsta u zatočeništvu nosi neki oblik bolesti, što opet negira ikakvu važnost za zaštitu i sprječava da ikad više budu vraćene u divljinu. Zoološki vrtovi nemaju obvezu ili poticaj da budu transparentni u pogledu ovih vrlo važnih pitanja.
Teško nam je bilo pronaći više od tek nekoliko vrsta u čitavoj svjetskoj zbirci među tisućama koje žive u zatočeništvu, a da imaju bilo kakvu pravu vrijednost za zaštitu. I drugi su došli do sličnih zaključaka, čak i kada se uzme u obzir samo pitanje održivosti. Dakle, postavlja se pitanje: koja je svrha držanja životinja i nastavka njihovog uzgoja u zatočeništvu kada to nema nikakve vrijednosti za zaštitu? Razlog je što je vrijednost ovih životinja u njihovom javnom prezentiranju i ostvarivanju profita.

Predlažemo plan za postupno ukidanje zooloških vrtova tijekom razdoblja od 25 do 30 godina, počevši od određenih vrsta koje očito nisu pogodne za držanje u zatočeništvu.

U sljedećih 10 godina treba razmotriti mogućnost zatvaranja malih urbanih zooloških vrtova ili bilo kojeg zoološkog vrta od 50 hektara ili manje. Razlog za to je jednostavno to da što je prostor manji, to je stres za životinju veći. To je općepoznato. Ako će se životinje držati u zatočeništvu sljedećih 30 godina, tada je potrebno primijeniti ozbiljna poboljšanja u uzgoju i dobrobiti životinja u zoološkim vrtovima. Mislimo da je prehrana životinja u zatočeništvu uglavnom ispod standarda s nedostatkom raznolikosti i kvalitete, te se mora hitno poboljšati. Iako su se uvjeti u zoološkim vrtovima tijekom godina zasigurno poboljšali, puno toga još treba unaprijediti.

Znamo da ono što predlažemo neće biti popularno u svijetu zooloških vrtova. Međutim, naša je želja surađivati na stvaranju zajedničkog pogleda na pošten i najbolji put naprijed. Ako se zoološki vrtovi budu protivili ovim stavovima, pozivamo ih da odgovore i nabroje razloge zašto drže svaku od svojih vrsta, kako se nose s bolestima, hibridizacijom i neodrživim populacijama u kontekstu zaštite, kao i da opravdaju sav novac koji troše na nastambe.

Zaklada Aspinall naučila je jako puno o procesu reintrodukcije životinja tijekom posljednjih nekoliko godina, te pokušavamo svoje znanje prenijeti drugima, ali prečesto konvencionalno razmišljanje zooloških vrtova negira to kao mogućnost. Kao posljedica toga, postigli smo vrlo mali napredak u uvjeravanju drugih institucija da je reintrodukcija životinja održiv alat za zaštitu koji im je na raspolaganju. Zaklada Aspinall vjeruje da bi mnoge životinje, one ugrožene i neugrožene, koje su trenutno u zatočeništvu, mogle naći domove u divljini ili poludivljini. Naše je iskustvo pokazalo da je moguće vratiti u divljinu životinje za koje se prethodno mislilo da to nije moguće, ukoliko postoji nužna predanost i sredstva za to.

Dodatna vrijednost zaštite uključuje očuvanje čitavog područja reintrodukcije. Zaklada štiti više od milijun hektara iznad visoravni Bateke koja se proteže uz granice Konga i Gabona, a reintrodukcijom ključne vrste kao što je gorila pruža se sveobuhvatna zaštita za druge važne vrste kao što su slonovi, čimpanze, šumski bivoli i lavovi.

Zaklada je radila na sličnim projektima reintrodukcije širom svijeta s crnim nosorogom, javanskim gibonom, javanskim langurom, sivim langurom, europskim bizonom, smeđom hijenom i konjem Przewalskog. Organizirali smo istraživanje in situ kako bismo pomogli usmjeriti donošenje odluka o zaštiti i reintrodukciji, a na Madagaskaru smo razvili projekte zaštite u lokalnoj zajednici koji štite nekoliko najugroženijih vrsta na planetu kroz ekonomični rad in situ bez pribjegavanja uzgoju u zatočeništvu. Aktivnosti s ciljem zaštite i reintrodukcije predstavljaju srž razmišljanja i planiranja zaklade, a trebali bi vrijediti za sve zoološke vrtove na globalnoj razini.

Očito je da zoološki vrtovi ne zadovoljavaju kriterije kojima opravdavaju svoje daljnje postojanje: ne igraju značajnu ulogu u zaštiti divljih životinja, njihove su tvrdnje o obrazovanju pretjerane, istraživanje zooloških vrtova je kompromitirano i bolje se obavlja na terenu. Ako ukupno samo nekoliko vrsta koje se nalaze u zoološkim vrtovima može biti zaštićeno od izumiranja u divljini (nakon što se uzmu u obzir bolesti, genetsko sužavanje i hibridizacija), koja je svrha držanja u zatočeništvu tisuća drugih vrsta? Kako bismo se usredotočili na vrlo stvarnu prijetnju izumiranja divljih životinja širom svijeta, trebali bismo ubrzati izumiranje „Homo Zoorocratusa“.

Nastavit ćemo u svijetu biti predvodnici u reintrodukciji sisavaca rođenih u zoološkim vrtovima i nadalje ćemo vraćati vrste natrag u divljinu. Zaklada priznaje da unatoč našim najsnažnijim naporima i u našem vlastitom radu postoje nedosljednosti i licemjerja. Priznajemo da se u vlastitim ustanovama suočavamo s istim, gore navedenim problemima, kao i druge institucije, ali mi se suočavamo s problemima i odlučni smo ih rješavati.

Nastavit ćemo raditi na istraživanju relevantnih pitanja kao što su genetika i rizik od bolesti, a uložit ćemo najmanje 10 posto vrijednosti prihoda od ulaznica u projekte in situ. Prepoznajemo i cijenimo veliki rad predanih djelatnika zooloških vrtova širom svijeta koji su posvećeni dobrobiti životinja i njihovoj zaštiti. Nastavit ćemo dijalog s njima i pomoći im u postavljanju pitanja o stvarnom doprinosu zooloških vrtova zaštiti životinja.

Regulaciju zooloških vrtova ne bi trebali provoditi ljudi uključeni u rad zooloških vrtova, već vanjski stručnjaci, uključujući zaštitnike divljih životinja. Da bi dobili licencu za zoološki vrt, naša je preporuka da zoološki vrtovi moraju učiniti sljedeće: sve vrste u zoološkim vrtovima koje nisu izumrle u divljini ili koje nisu kritično ugrožene trebalo bi postupno ukidati tijekom sljedećih 20 godina, kao i sve vrste s bolestima, hibridizacijom ili nedostatkom genetske održivosti. Svaki zoološki vrt trebao bi imati aktivan program reintrodukcije vrsta koje drže u zatočeništvu i trebao bi postupno ukinuti vrste za koje nemaju program reintrodukcije. Za 10 godina ili manje, urbani zoološki vrtovi ili zoološki vrtovi manji od 50 hektara trebali bi biti zatvoreni ili bi u njima mogao biti smješten samo maksimalan broj vrsta pojedinačnih životinja.

Svi zdravstveni kartoni, kao i problemi hibridizacije, trebali bi biti otvoreni, transparentni i dostupni javnosti te bi se trebali izraditi cjeloviti genetski profili svih vrsta. Javnost treba upoznati sa životinjama koje nisu kritično ugrožene. Sve izložbe životinja moraju se odmah zaustaviti. Ni jedna životinja ne smije biti zatvorena na način da je stalno izložena javnosti, te joj se mora pružiti prikladan prostor za privatnost.

Predlažemo da se odmah uspostave smjernice kako bi se svim životinjama osigurala privatnost i kako ne bi bile zatvorene dulje vrijeme zbog izbjegavanja stresa. Treniranje životinja zbog istraživanja ili iz veterinarskih razloga mora imati određene ciljeve i smjernice kako bi se izbjeglo nepotrebno miješanje u njihovo prirodno ponašanje. Najmanje 10 posto zarade od ulaznica mora se izravno uložiti u projekte zaštite in situ, uključujući obvezno financiranje in situ zaštite vrsta iz zooloških vrtova i diskrecijsko financiranje ostalih nastojanja u očuvanju, te sve navedeno mora biti potpuno transparentno. Zoološki vrtovi moraju moći opravdati zašto svaki iznos iznad 250.000 funti planiran za nove nastambe nije bolje potrošiti na zaštitu divljine.

Zašto zoološki vrtovi koji su toliko loši i dalje postoje u tolikoj velikoj mjeri? Odgovor je jednostavan. Zoorokracije i zoorokrati imaju mentalitet kolekcionara poštanskih markica te apetit i sklonost da zadovoljavaju javnost reprezentativnim i neugroženim vrstama, što dovodi do njihovog bespotrebnog zatočeništva i „konzumacije“ kojoj je cilj zabava.

Drugim riječima, na prvom mjestu su posjetitelji, a ne životinje. Je li to zaštita? Zoološki vrtovi ne žele da znate ove činjenice jer bi to razotkrilo temeljne nedostatke u argumentima kojima pravdaju svoje postojanje, a kao posljedica toga samo potvrđuju da se bave zaštitom poslovanja, a ne poslom zaštite.

Prevedeno i prilagođeno 7. srpnja 2021. sa aspinallfoundation.org

Vezane teme

Zoos_JMcArthur_2016. [ 268.10 Kb ]

Akcije

Reakcije, zahtjevi i prijave

Web reference

Facebook preporuke

Preporučujemo AVALON web hosting