Lovci i postupanje prema psima i mačkama
U Hrvatskoj je čest problem što lovci ubijaju pse i mačke. Nažalost, i našoj udruzi često se javljaju građani prijavljujući ubojstva pasa ili mačaka koja su počinili lovci ne samo u šumi, koju nazivaju lovištem, nego i u ograđenom dvorištu građana. Do takvih pucnjava najčešće dolazi, što potvrđuju svjedoci, od strane lovaca pojedinaca, na nedozvoljenim mjestima (blizina naselja, sve vrste cesta) i na nedopušten način (u vrijeme kada nije organiziran lov, bez prethodne obavijesti, prema individualnoj procjeni, oružjem kada se isto uopće ne bi smjelo vaditi iz futrole). Vrlo lako može doći do tragedije o čemu svjedoče brojni slučajevi: puca se po psima u čijoj neposrednoj blizini se igraju djeca koja su teško uočljiva zbog grmlja i visoke trave, puca se u blizini skrbnika pasa koji svoje pse istrčavaju i imaju pod nadzorom. Dok se npr. u Njemačkoj kretanje uočenog izgubljenog psa u nenaseljenom području promatra do deset dana kako bi se životinju najlakše ulovilo, a o svemu se odmah izvješćuju udruge za zaštitu životinja, primjeri iz prakse pokazuju da u Hrvatskoj lovci odmah pucaju na sve što se kreće. Lovci u takvim situacijama ili negiraju ubojstvo životinje ili tvrde da nisu upoznati s odredbama Zakona o lovstvu i Zakona o zaštiti životinja prema kojima je zabranjeno ubijati pse i mačke i u lovištu i izvan lovišta. Iako neznanje ne otklanja zakonsku odgovornost i sankcioniranje, nerijetko tvrde da nisu upoznati ni s odredbama Kaznenog zakona koje zabranjuju mučenje i ubijanje životinja.
Zakon o zaštiti životinja i Kazneni zakon sankcioniraju ubijanje pasa i mačaka novčanom i zatvorskom kaznom. Još se sjećamo slučaja iz 2017. godine, kada je lovac osuđen zbog pucanja u psa, i to temeljem Kaznenog zakona, što je bila prva takva presuda u Hrvatskoj! U obrazloženju presude bilo je istaknuto: „Potpuno je nebitno radi li se o prostoru lovišta ili o prostoru na kojemu se ne može ustanoviti lovište, već se loviti može samo uz posebne dozvole ili pak o naseljenom mjestu gdje je svaki lov zabranjen, budući da pucati u psa koji je kućni ljubimac, bez povoda i opravdanog razloga, nikada i nigdje nije dozvoljeno.”
Ranije su lovci zloupotrebljavali odredbu Zakona o lovstvu koja je navodila da lovac ima pravo u lovištu „ukloniti” pse i mačke ako su bez nadzora na udaljenosti 300 m od nastambe vlasnika. No pritom su samovoljno izraz „uklanjanje” tumačili kao „ubijanje”, što je rezultiralo ubijanjem pasa, mačaka i domaćih životinja iz čiste obijesti, često pred očima djece, skrbnika životinja i slučajnih prolaznika. No važeći Zakon o lovstvu usklađen je sa Zakonom o zaštiti životinja pa je izbacio loše formuliranu odredbu koja je davala lovcima mogućnost „uklanjanja” pasa i mačaka iz lovišta. Stoga lovci prema psima i mačkama zatečenima u lovištima moraju postupati kao s napuštenim ili izgubljenim životinjama. To podrazumijeva dužnost lovca da obavijesti komunalnog redara ili izravno sklonište s kojim lokalna zajednica ima potpisan ugovor, gdje će se obaviti provjera je li pas mikročipiran i zbrinuti ga. Ako je pas mikročipiran, vratit će ga skrbniku i prijaviti komunalnom redarstvu kako bi skrbnik bio sankcioniran zbog ostavljanja psa bez nadzora. Ako pas nije mikročipiran i ne može se utvrditi skrbnik, dakle, ako se radi o napuštenoj životinji, svaka lokalna zajednica ima zakonsku obvezu zbrinjavanja tih životinja u sklonište.
Važno je stalno naglašavati da je i u lovištu i izvan lovišta zabranjeno pucanje u pse i mačke, kao i ubijanje pasa i mačaka, bez obzira na to jesu li životinje pod nadzorom skrbnika ili ne. Iako Zakon o lovstvu propisuje da je zabranjeno puštati pse i mačke da se slobodno kreću lovištem bez nadzora na udaljenosti većoj od 200 metara od naselja, u njih se ne smije pucati!
U više navrata upozorili smo da je temeljna svrha Zakona o lovstvu ozakoniti njihovo ubijanje, a pogodovanjem zahtjevima lovačkog lobija kroz taj zakon narušena je sigurnost ljudi i dobrobit životinja. Aktualni Zakon unazađen je jer propisuje da je skrbnicima zabranjeno puštati pse i mačke da se kreću lovištem bez nadzora na udaljenosti većoj od 200 metara od naselja, umjesto prijašnjih 300 metara. Jasno je da skrbnici ne smiju puštati pse bez nadzora, no Zakon o lovstvu onemogućava im gotovo potpuno kretanje. Naime, propisuje da je zabranjeno loviti divljač lovačkim oružjem u pojasu 100 metara od granice naselja, odnosno 300 metara od granice naselja većih od 10 000 stanovnika u nizini i prigorju te 200 metara od granice naselja većih od 10 000 stanovnika u brdsko-planinskim područjima. Zakon zadire i u pravo vlasništva kroz odredbe kojima se omogućava ustanovljivanje lovišta na privatnom zemljištu bez pristanka vlasnika, što ima za posljedicu i ograničeno kretanje vlasnika po vlastitu zemljištu zbog mogućnosti stradavanja tijekom lova. To dovodi do nakaradne situacije da vlasnik zemljišta, koje je dio lovišta, mora stalno strepiti da ga ne pogodi koji zalutali metak. Zakon je također potvrdio lošu staru praksu prema kojoj lovci imaju pravo loviti, paliti vatru, roštiljati pa čak i postavljati čeke na privatnim zemljištima, pašnjacima i šumama. Tu su se tvorci Zakona vodili logikom da divljač ne pripada privatnicima tako da je lovci imaju pravo loviti posvuda osim u slučaju kada je zemljište jasno ograđeno. No to znači da u tome slučaju skrbnik ne može pustiti ni svojega psa da se kreće po njegovu privatnom vlasništvu. Nejasno je i kako spriječiti mačku da ne ode 200 metara od kuće, kao i kako objasniti djeci da su u opasnosti ako se zateknu na 100 metara dalje od zadnje kuće u naselju. I ranije propisane udaljenosti bile su ionako premale, a Zakon se u tom pogledu još unazadio.
Zakon propisuje da lovci nemaju pravo koristiti lovačku pušku ni u koju svrhu osim isključivo za lov, i to prema točnom određenim pravilima, gdje, za koga i kada. Pravilnik o uvjetima i načinu lova propisuje da je dopušteno prelaženje preko cesta u lovištu tijekom trajanja lova s lovačkim puškama izvan zaštitne navlake ili kutije na način da je puška prelamača u preklopljenom položaju, a poluatomatska puška i puška repetirka sa zatvaračem u zadnjem položaju. Izvan lovišta, lovačka puška ne smije se koristiti, a u slučaju pucanja u psa ili mačku ili njihova usmrćivanja, zakonski propisi i kazne primjenjuju se jednako za lovce kao i za sve druge građane. Osim toga, problematično je i to što je dobna granica za dobivanje lovačke iskaznice smanjenja s 18 na 17 i pol godina, što znači da se maloljetnicima dopušta nošenje oružja i pucanje po životinjama. Takve zakonske odredbe samo još više pridonose nesigurnosti ljudi čiji posjedi su dio lovišta ili koji žive uz samu granicu lovišta. Ljudi ne žele živjeti u strahu za sebe, svoju djecu i kućne ljubimce.
Nama, kao udruzi za zaštitu životinja, često se javljaju zabrinuti građani s informacijama o necijepljenim, nemikročipiranim psima koji su u posjedu lovaca i koji se koriste u lovu, često izgladnjelima i zdravstveno zanemarenima. Pravilnik o lovačkim psima iz 2019. godine smanjio je odgovornost lovaca za dobrobit tzv. lovačkih pasa i očito se njime pogoduje lovcima na način da im se drastično smanjuju obaveze i briga o zaštiti dobrobiti pasa. Između ostaloga, ne propisuje obavezu da lovoovlaštenik prije početka lova kontrolira veterinarsku dokumentaciju psa, dakle, je li pas označen mikročipom i cijepljen protiv bjesnoće, iako ta zakonska obaveza vrijedi za sve pse. Zabrinjavajuće je kada je psi nisu cijepljeni protiv bjesnoće, a bili su u izravnom kontaktu s divljim životinjama koje mogu prenijeti opasne zoonoze.
Udruge redovito dobivaju prijave i informacije o iznimno lošem držanju lovačkih pasa. Iako većina tih pasa nije mikročipirana, što pokazuje da lovci svjesno krše zakonske propise, lako se dokazuje da je riječ o zanemarenim ili napuštenim lovačkim psima jer gotovo uvijek radi se o posavskim i istarskim goničima ili psima u tom tipu kakve naviše drže lovci, a psi ponekad imaju tetovaže na uhu. Lovci obično nekoliko takvih pasa drže dislocirane u polju, kilometrima daleko od naseljenog mjesta, u improviziranim nastambama koje ih ljeti ne štite od sunca ni zimi od bure i hladnoće, više su gladni nego siti i često ostaju bez vode danima, dok se opet netko ne sjeti donijeti im. Najčešće informacije popraćene fotografijama dobivamo od zgroženih stranih turista koji šetajući unutrašnjošću Dalmacije i otoka, daleko od turistički atraktivnih gradova, pronalaze pse u stravičnim uvjetima ili od udruga u drugim dijelovima Hrvatske. Zbog nemara veterinarske inspekcije, lovci uglavnom ne budu kažnjeni jer inspekcija redovito ustvrdi da lovac drži pse u primjerenim uvjetima i da su svi dobroga gojnog stanja, iako je i laiku vidljivo da je prekršen niz zakonskih odredaba i da je dobrobit tih pasa ozbiljno ugrožena. Psi koji se koriste u lovu nerijetko stradaju i od neke divlje životinje i lovci ih ne liječe, pa su njihovi životi tragični.
Objavljeno: prosinac 2024.
![Lov u naseljenom mjestu [ 37.61 Kb ]](/data/image_2_16833.jpg "Lov u naseljenom mjestu [ 37.61 Kb ]")
