Zapisnik XXXVI.

| More

Zapisnik s 36. sastanka Mreže za zaštitu životinja

Datum: 26. studenoga 2025. od 18:30 sati

Mjesto: online, putem aplikacije Zoom

Dnevni red:

  1. Razjašnjenje svih obaveza JLS-ova u zbrinjavanju pasa i mačaka
  2. Aktualnosti u radu udruga i razmjena iskustava
  3. Aktivnosti unazad šest mjeseci
  4. Planovi i prijedlozi aktivnosti
  5. Razno

Prisutni:

Zapisničarka: Tamara Bing

1.Razjašnjenje svih obaveza JLS-ova u zbrinjavanju pasa i mačaka

U raspravi o obavezama jedinica lokalne samouprave u zbrinjavanju pasa i mačaka posebno je naglašena zakonska obaveza mikročipiranja pasa. Luka Oman istaknuo je da svaki pas prije napuštanja svojeg doma mora biti pravilno označen mikročipom temeljem svoje majke, neovisno o njegovoj dobi. Veterinar smije obaviti označavanje isključivo kada mu je poznata majka životinje, čime se osigurava sljedivost. Ako je podrijetlo psa nepoznato, takva se životinja mora evidentirati preko skloništa, koje jedino ima zakonsku ovlast označavati životinje bez poznatog vlasnika. Praćenjem ove zakonske obaveze lokalnim zajednicama omogućava se jasniji uvid u broj i dinamiku napuštenih životinja na njihovu području. Nadalje, istaknuto je da pas prije svakog oblika prometa, bilo da se radi o prodaji ili udomljavanju, mora biti uredno mikročipiran i oglašen.

Pojavila su se pitanja o odbijanju pojedinih skloništa da označe životinje bez fizičkog preuzimanja. Oman je pojasnio da se takve situacije smatraju zlouporabom i mogu se prijaviti Državnom inspektoratu Republike Hrvatske koji može ustanoviti da nije bilo temelja za takve uvjete. Navedeni problem s komunalnim redarima koji odbijaju izaći na teren i izdati nalog skloništu također se rješava prijavom veterinarskoj inspekciji. Servatzy je iznijela konkretne primjere navodeći kako su moguća dva rješenja veterinarske inspekcija: narediti jedinici lokalne samouprave da osigura zbrinjavanje životinje u skloništu ili, u slučaju ignoriranja od strane JLS-a, naložiti skloništu da mora preuzeti životinju i naknadno trošak naplatiti lokalnoj zajednici.

Poseban naglasak bio je na zakonskim obavezama prema mačkama. Zakonska obaveza zbrinjavanja napuštenih i ozlijeđenih životinja jednako se odnosi i na pse i na mačke. Svaka pronađena mačka, istaknuto je, mora biti objavljena u Jedinstvenom informacijskom centru, a skloništa su dužna pružiti hitnu pomoć ozlijeđenim životinjama u roku od dva sata od dojave. Ako sklonište ne izađe na teren, udruge ne smiju same snositi trošak veterinarskih intervencija, nego trebaju od grada zatražiti refundaciju jer se radi o obavezi lokalne zajednice, a ne udruga. Oman je naglasio važnost osvještavanja JLS-ova da je skrb o napuštenim i ozlijeđenim životinjama njihova zakonska i financijska odgovornost te da je zbog toga ključno da se sve te životinje evidentiraju preko skloništa.

2. Aktualnosti u radu udruga i razmjena iskustava

Svaka udruga ukratko je predstavila svoj rad.

Udruge su upozorile i na problem nedostatne mreže ugovorenih veterinarskih ambulanti od strane lokalne zajednice navodeći primjer Zagreba u kojemu grad ima ugovor samo s jednom ambulantom za kastracije i liječenja napuštenih pasa i mačaka. Dogovoreno je da se kontaktira Grad Zagreb kako bi se omogućilo provođenje veterinarskih usluga u većem broju privatnih klinika.

Udruge su dodatno istaknule ozbiljan problem eutanazije mačaka kojima se moglo pomoći navodeći da pojedina skloništa izbjegavaju trošak liječenja i odlučuju se za usmrćivanje bez provedene dijagnostike. Također, komunalni redari u nekim sredinama oglušuju se na gotovo sve dojave o napuštenim mačkama, a teret svih troškova, od prijevoza do cijepljenja, pada na udruge, koje od gradova uspijevaju dobiti tek refundaciju kastracije i povremeno antiparazitika. Posebno je naglašeno da za mačke još uvijek ne postoji zakonska obveza mikročipiranja, ali da Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i ribarstva podupire njegovo uvođenje te da su slobodnoživuće mačke i u sadašnjem sustavu zakonski u domeni odgovornosti lokalnih zajednica, odnosno „ničija mačka” zakonski ne postoji.

3. Aktivnosti unazad šest mjeseci

Prijatelji životinja istaknuli su rad na provedbi Zakona o zaštiti životinja kontinuiranim kontaktiranjem županija kako bi ih usmjerile na dobre prakse, zakonkse obaveze i analizirali njihov rad nudeći konkretna rješenja. Također, istaknuli su da na mjesečnoj razini šalju dopise o aspektima provedbe Zakona o zaštiti životinja jedinicama lokalne i regionalne samouprave.

Udruge su potaknute da se aktivno uključe u rad koordinacijske radne skupine za zaštitu životinja (KRS) jer upravo na toj razini županije trebaju provoditi sve propisane obaveze iz Zakona, provesti analizu stanja i izraditi Program kontrole populacije napuštenih pasa. Oman je naglasio da je uloga KRS-a jasno definirana: prepoznati probleme na terenu, koristiti dobre primjere pojedinih JLS-ova i međusobno ih uspoređivati kako bi se postigli ujednačeni standardi. Udruge su u tom procesu nezaobilazan partner jer najbolje poznaju stvarno stanje na terenu.

Žumbar je iznijela primjere nedovoljnog funkcioniranja KRS-ova, poput Istarske županije u kojoj se radna skupina sastala tek jednom ili dvaput, bez uključivanja udruga. Upozorila je i na problem manjka komunalnih redara, njihova neodazivanja na natječaje te učestalog nedostatka znanja i kompetencija u području zaštite životinja. Mnogi redari boje se životinja ili ne poznaju propise, pa kontrolu mikročipiranja provode tek površno, pregledavajući samo već evidentirane pse. Naglašena je nužnost edukacije komunalnih redara, ali i da JLS-ovi moraju naučiti pravilno komunicirati svoje mjere: primjerice, kada sufinanciraju kastracije skrbničkih životinja, trebaju jasno istaknuti da se radi o obavezi skrbnika, a da jedinica lokalne samouprave pruža pomoć kako bi skrbnik proveo svoju zakonsku obavezu. Slično vrijedi i za kontrole mikročipiranja pasa, gdje i sama najava češćih nadzora dovodi do porasta broja mikročipiranja.

Servatzy je istaknula važnost Mreže za zaštitu životinja, koja okuplja i educira udruge o zakonitoj praksi i prevenciji zlouporaba. Naglašeno je da udruge, koje rade predano i odgovorno, moraju graditi svoj ugled upravo kroz transparentan i zakonit rad, posebno nakon nekoliko slučajeva u kojima su pojedine udruge narušile povjerenje javnosti. Udruge se pritom svakodnevno susreću s optužbama da „žive od donacija”, iako ponekad troškovi liječenja za samo jednu mačku dolaze i do 10 000 eura. Navedeno je da se ne može opravdavati rad udruga koje rade nezakonito, dok se istovremeno od JLS-ova očekuje da poštuju propise, Činjenica je da mnoge udruge danas postaju registrirana skloništa pokazujući da je zakonito i profesionalno djelovanje itekako moguće, naveo je Oman.

4. Planovi i prijedlozi aktivnosti

Dio rasprave odnosio se na veterinarsku praksu. Često se događa da veterinari odbijaju mikročipirati pse u leglu dok ne prime cjepivo protiv bjesnoće, iako zakon više ne zahtijeva istovremenu provedbu. Oman je naglasio da udruge moraju dobro poznavati propise kako bi se mogle pozivati na njih. Pejić je dodala da se dio veterinara uvrijedi kada ih se upozori na pogrešnu praksu, a Klopotan Kačavenda je naglasila važnost kontinuirane edukacije. Zajednički je ocijenjeno da je potrebno razviti standarde u podzakonskim aktima kako bi svi dionici djelovali ujednačeno.

Naglašena je i potreba jačanja međusobnog umrežavanja udruga, njihova zajedničkog nastupa prema KRS-u i međusobne razmjene iskustava.

Žumbar je predstavila mogućnost zajedničke organizacije edukacija veterinara u „stress free” pristupu, koje je završila u inozemstvu. Teorijski dio edukacije mogao bi se održati online, a praktični u suradnji s Hrvatskom veterinarskom komorom. Herman je naglasila potrebu standardizacije programa Uhvati-kastriraj-vrati i označavanja mačaka prema smjernicama EU-a jer u praksi se još događa da se već kastriranim mačkama ponovno radi zahvat zbog neoznačenih ušiju. Podjelom smjernica ambulantama i udrugama i slanjem preporuka preko Hrvatske veterinarske komore želi se postići jedinstvena praksa.

5. Razno

Herman je zanimalo u kojoj je fazi program kastracije uličnih mačaka u Zagrebu, a Oman je pojasnio da će se situacija poboljšati tek otvaranjem novog skloništa, iako to neće biti brzo. Pejić je opisala česte nesporazume na terenu, gdje se javnost ponaša kao da su slobodnoživuće mačke „od žena koje ih hrane”, iako te osobe zapravo rade posao lokalne zajednice.

Iznesen je i primjer u kojemu je komunalni redar odbio postupati po dojavi o bačenim mačićima, uz obrazloženje da ne mogu zbrinjavati životinje mlađe od šest mjeseci. Oman je naglasio da se u takvim slučajevima treba pozvati na Pravilnik o uvjetima kojima moraju udovoljavati skloništa za životinje, a Žumbar je dodala da u praksi često nedostaje kapaciteta te da je nužno zahtijevati od JLS-a da financira troškove i prijavi svaki slučaj. Ako lokalni inspektor ne reagira, treba se obratiti višoj instanci. Udruge su ukazale i na to da kastracije napuštenih mačaka u Zagrebu nisu dovoljno dostupne ni brze, pa mnoge udruge same obavljaju zbrinjavanje, evidentiraju slučajeve, a sklonište ih u evidencijama prikazuje kao svoje uspjehe. Grad, istaknuto je, mora imati jasnu sliku stvarnih potreba, a KRS je ključan alat jer se zapisnici dostavljaju gradu.

Pejić je i otvorila ideju uvođenja ambulante specijalizirane za kastracije mačaka, posebno u većim gradovima, kako bi se smanjile liste čekanja, osobito u ambulantama koje financira JLS. Istaknula se i mogućnost da županije dodatno financiraju veterinarske usluge, iako to nije njihova obaveza, ali mnoge županije to čine, uz određene uvjete prema JLS-ovima kako bi ih potaknuli na provedbu Zakona o zaštiti životinja. Naglašeno je da i JLS-ovi i županije imaju zakonsku obavezu ulagati u edukaciju te da udruge u praksi često obavljaju njihov posao, dok se prema vani stvara dojam suprotnog. U komunikaciji prema lokalnim i regionalnim zajednicama potrebno je istaknuti kako su upravo udruge te koje izvršavaju njihove zakonske obaveze i na temelju toga tražiti refundaciju troškova.

Na kraju je otvoreno pitanje objave mikročipova. I skloništa i udruge trebaju objavljivati brojeve mikročipova pasa prilikom oglašavanja, a za mačke je potrebno objaviti podatke čim postanu dostupni, uz naknadnu dopunu brojem mikročipa kada životinja dosegne dob potrebnu za mikročipiranje. Herman je istaknula kako se privremeni identifikacijski brojevi koriste dok mačići ne odrastu dovoljno za mikročipiranje i cijepljenje, a potom se mikročipiraju na sklonište, zatim na udrugu kao privremene udomitelje, a nakon udomljavanja potpisuje se ugovor i mikročip se prebacuje na udomitelje. Time se osigurava poštovanje zakona i transparentnost cijelog procesa.

Sastanak je završen u 21:40 sati.

Facebook preporuke