Kako smo se brinuli za Bena
Pismo grupe građana iz Novog Zagreba, koja se dugi niz godina brinula o Benu, bivšem psu Vigorove udomiteljice
Za Bena, bivšeg psa Marije Bogojević, smo se počeli brinuti u ljeto 1999. godine, kada smo u šetnji ulicom Nikole Andrića br. 16 u novozagrebačkom naselju Sopot najprije osjetili strašan smrad otvorene usmrđene gnojnice, a onda ugledali od gladi i žeđi izbezumljenog, vrlo mršavog psa (gotovo kostur), starog oko 7-8 godina, na lancu od jednog metra. Tamo je bila i Marija Bogojević. Pas, za kojeg smo kasnije doznali da se zove Ben, nije imao kućicu već hrđavu staru polegnutu bačvu u kojoj je provodio svoje mučne i teške dane. Od susjeda s okolnih vrtova čuli smo da je za kišnih dana živio u velikom blatu i da su mu oni povremeno donosili hranu i vodu, kad to ne bi napravila Marija Bogojević (po njihovim riječima hranila ga je starim i pljesnivim otpadcima kojima je hranila i svinje).
Užasnuti svim tim i mi smo im se u tome pridružili. Takvom jednom prilikom zadobila sam ugriz od kojeg mi je otekao lakat. Oznake da je ovdje, na gradskom zemljištu, oštar pas dakako nije bilo. Ugrizu se naravno nisam previše čudila bio je on posljedica izbezumljenosti jadne životinje koja je živjela u jezivim uvjetima i bila privezana na kratki lanac, bez hrane, bez vode i bez ikakve mogućnosti kretanja. Pas naravno nije bio cijepljen. Nismo sve to tada prijavili nadležnima iz čiste ljubavi prema životinjama, nego smo nastavili pripitomljavati psa i hraniti ga. Pas se oporavio. Čuli smo da je Marija Bogojević i ranije imala pse, pa i štence koji su često ugibali, sasvim sigurno zbog surovih uvjeta u kojima ih je držala.
Donijeli smo drvenu kućicu i pas je konaćno imao siguran zaklon od kiše i snijega. Nakon nekog vremena Marija Bogojević je uzela kućicu i ostavila psa pod vedrim nebom, ponovo izbezumljenog i bez zaklona. Rekla je da joj kućica treba za 20-ak pilića, koje je tada slobodno uzgajala na livadi koja je najvjerojatnije u vlasništvu Grada. Radnici trafostanice ustupili su nam veliku kućicu njihovog bivšeg psa, za koju smo kupili topli pod kojim smo prekrili krov i time spriječili prokišnjavanje. Također smo kupili i sigurniju ogrlicu, jer se Ben često otimao s lanca i bez kontrole lutao naseljem, čime je potencijalno ugrožavao prolaznike i promet pretrčavajući cestu (stara ogrlica se raspala, a Marija Bogojević nije željela kupiti novu. Kupili smo i podnu sajlu dužine 5 metara i montirali je s jedne strane za stup, a s druge o klin zaboden u zemlju (isto kupljen).
Nakon kratkog vremena Marija Bogojević je sajlu uklonila (ne pitajući da li nam je treba vratiti) uz obrazloženje da Ben mora biti vezan što kraće jer u protivnom gazi nasade. U više navrata uklonila je i zaštitni zastor protiv vjetra sa vrata kućice, jer je pas morao imati dobar pogled na potencijalne lopove. Iz tog razloga počeli smo ga redovito šetati i ubrzo smo preuzeli kompletnu brigu o njemu. Kupili smo i suncobran jer ga Marija Bogojević na visokim temperaturama nije željela premjestiti u hlad, uz objašnjenje da mora čuvati piliće koji su također bili nagurani u prevruće, smrdljive i improvizirane kaveze. Marija Bogojević je, svom vlastitom psu, povremeno dobacivala trula jaja, pljesnive kolače i peciva, stare bombone, a sve to vjerojatno pronađeno u smeću jer radi kao čistačica.
Tijekom sljedećih godina Ben je prebolio piroplazmozu, zadobio rane od ugriza drugih pasa, koje su zbog infekcije morale biti liječene, (vezan lancem na neograđenom terenu bio je laka meta za druge pse), imao upalu mokraćnog mjehura, staračku bolest testisa, parazite i upalu ušiju. Troškove liječenja svih tih zdravstvenih problema, kao i cijepljenja snosili smo mi, susjedi koji nisu mogli podnijeti i gledati ovu neizmjernu pseću patnju. Marija Bogojević, kao vlasnica psa, u tome nije sudjelovala niti jednom lipom, a kamoli kunom.
Dakle, svih navedenih godina suosjećali smo s Benom i trudili se olakšati mu život, najveći dio tereta i svih financijskih troškova snosile smo mi Vesna Bilanović i Snježana Petrović, a o tome mogu posvjedočiti i brojni susjedi koji su nam pomagali: Ksenija Karavlah, Sanja Jambor, Vesnina majka Đ. Bilanović i Stjepan Čukelj. Za to vrijeme Marija Bogojević je uporno kršila propise i izjavljivala da može raditi što god hoće, pa dok ide - ide.
Često smo ju molili da nakon Bena više ne uzima drugog psa, jer se ni o njemu neće moći, a ni htjeti adekvatno brinuti. Nakon njegove smrti ponadali smo se da je došao kraj, kako njegovim tako i našim mukama, no nažalost uzalud smo se nadali jer je, zahvaljujući intervenciji veterinarske inspekcije, usprkos podnesenim prijavama protiv Marije Bogojević, stigao novi patnik, pas Vigor, koji je, 'spašen od sigurne smrti u šinteraju', završio u rukama zlostavljačice Marije Bogojević.
Da li bismo i o njemu trebali voditi kompletnu brigu slijedećih desetak godina, to je pitanje koje treba postaviti veterinarskoj inspekciji Grada Zagreba, koja je pomogla Mariji Bogojević, da se ponovno dočepa novog patnika koji će čuvati njezine domaće životinje, koje bez dozvole već dugi niz godina drži na gradskom zemljištu.
Mi dole potpisani molimo da se Vigor, pas iz šinteraja, spasi i poštedi Benovih muka, posebice iz razloga što je pas iz šinteraja udomljen bolestan, jer od kada je došao odbija hranu i potpuno je apatičan. Napominjemo da svi mi dole potpisani imamo svoje vlastite kućne ljubimce i dovoljna nam je briga oko njih, a i financijke mogućnosti nam nisu takve da možemo voditi brigu o tuđim životinjama koje se udomljavaju bez provjere onima koji o njima ne vode ni najosnovniju brigu.
V. B.
S. P.
K. K.
S. J.
Đ. B.
